Obrazloženje Odbora za dodjelu Nagrade „Iso Velikanović“ za životno djelo Marku Grčiću
Marko Grčić
Obrazloženje nagrade Iso Velikanović za životno djelo
Marko Grčić sjedi na posljednja slobodna tri kvadratna metra sobe krcate kulturnim artefaktima. Ima mjesta još samo za sugovornika. Gornji red ispunjen je brojnim CD-ima s klasičnom glazbom, u čemu dobar dio zauzimaju opere. Zatim se knjige, izresci, zapisi i mape nižu do poda, pred njima se do visine glave onižeg čovjeka uzdiže sljedeći sloj, a tome redu predmetnute su još dvije manje naslage, napreduju prema sredini prostorije, ostavljajući tek rečena tri kvadrata slobodnima. Za svaki CD, svaku mapu, bilježnicu i knjigu Marko Grčić zna gdje stoji i iz nje može povući brojne povezne niti prema drugim knjigama, mapama i bilježnicama, tako da među tim tribinama koje kao da okružuju neki intelektualni ring možemo zamisliti gustu i složenu mrežu odnosa.
Nakon odluke o dodjeli nagrade za prevodilačko životno djelo u tu dijalektiku uranjamo s nakanom da iz mreže oslobodimo samo prijevode, da ih istrgnemo iz njihova cjeloživotnog okruženja i vrednujemo ih zasebno. Problematičan naum, koji bi lako mogao krenuti krivim putem, ali spasit će ga prije svega jedna značajka Grčićevih prijevoda: oni su vrlo hrabri.
Hrabri su ponajprije u širini zahvata: tu su prijevodi s engleskoga (T.S. Eliot, Ezra Pound, James Hall), s ruskoga (Slovo o vojni Igorevoj), starohrvatskoga (Hektorović), španjolskoga (Ortega y Gasset), pa čak i njemačkoga, a posebnu skupinu tvore prijevodi s japanskoga putem engleskog, dakle iz druge ruke.
Upravo se u malo manje uobičajenim prijevodima odražava druga vrsta Grčićeve hrabrosti: ona je spremnost da se preuzme puna odgovornost kako za mogućnost prijenosa u drugi jezik, tako i za moguće recepcijske poteškoće. U bilješci iza Knjige o čaju (Grafički zavod Hrvatske, 1989.) on kaže: „Kako se još nije ukorijenila naša vlastita tradicija pisanja kineskih i japanskih vlastitih imena, pojmova i riječi, u ovom sam prijevodu zadržao Okakurino izvorno pisanje. Iznimke su toponimi Tokio i Jokohama, hidronimi Jangcekjang i Hoangho i vlastita imena Lao Ce i Konfucije.“
U napomeni uz Vojnu Igorovu kaže: „U ovom prijevodu Slova nema mnogo riječi koje prosječno obrazovani čitatelj ne bi bez poteškoća razumio. No ipak ih ima četrdesetak kojima će smisao teže utvrditi onaj koji je slabije upoznat s našom narodnom epskom poezijom ili pak sa starijom književnošću, a morale su se upotrijebiti ili zato što se drukčije nisu mogle označiti realije iz srednjovjekovnoga života ili je valjalo postići stilski efekt arhaičnosti.“ Tako od Marka Grčića, u glosaru koji slijedi nakon ove napomene, učimo da je horugva zastava ili stijeg, da je prus konj za prijevoz ili prijenos uglednih ranjenika ili mrtvaca, da je nado čelik ili da je šestokrilac soko.
Te napomene otkrivaju još dvije važne Grčićeve osobine kao prevoditelja: razboritost i skromnost. Razborit je u projekciji prosječno obrazovanog ili prosječnog obrazovanog čitatelja, u smislu da mu ne popuje i ne dodijava stalnim i opširnim primjedbama ondje gdje nisu potrebne, ali mu daje ruku uvijek kad ovaj stupa na zaista uglačan led. Skromnost se očituje u tome što ne ide licemjernim putem nekomentiranoga serviranja egzota, pritom dobro znajući da ih najveći dio čitatelja neće razumjeti, pogotovo u doba još lišeno elektroničke podrške, ali i u tome da znanstveno i intelektualno pošteno uvijek navodi izvore saznanja o tim izrazima niske frekvencije.
No vratimo se hrabrosti. U Hallovu Rječniku tema i simbola u umjetnosti (Školska knjiga, Zagreb, 1998.), bio je prisiljen donijeti niz prevodilačkih i uredničkih odluka, što je bez ikakva uvijanja i izbjegavanja, uz pripadna objašnjenja u uvodu, i učinio: „...ali smo obavezno u zagradama dodavali grčke istoznačnice, tako da se čitalac može lako služiti natuknicama. Od toga smo odstupili samo u nekoliko slučajeva, kad je grčka inačica u nas mnogo običnija od latinske adaptacije“, ili: „Danteova se Komedija obično navodi po Kombolu; ako je doslovni smisao kojega stiha ili pasusa bio prijeko potreban, služili smo se proznim prijevodom Ise Kršnjavoga“, a također i: „Imena smo svetaca, papa i vladara ponašavali, ali smo uvijek dodavali i izvorni nacionalni oblik, radi identifikacije.“
Grčić je time stao iza svih svojih prevodilačkih odluka, koje je onda u tekstu dosljedno i proveo, jasno i argumentirano, neovisno o tome bi li netko u neku drugu svrhu ili u drugo vrijeme probleme rješavao drukčije.
On je hrabar i u samome tekstu, primjerice u Eliotovu Ubojstvu u katedrali:
„Gospodine, zar ćeš sada, kad je došlo
Do pomirbe s Kraljem, reći da je ljeto prošlo
I da od zabave neće biti ništa?
Sve one frule na tratini, viole u dvorani,
Smijeh i jabukov cvijet što na vodi plovi,
Večernje pjevanje, šaptanje u sobama,
Vatre što proždiru zimsko doba,
Izjedajući mrak pun dosjetaka, vina i mudra zbora!
Sad kad ste Kralj i ti prijatelji pravi,
Nek se svećenik i laik opet zabavi i slavi,
Da nitko veselju prepreku ne stavi.“
Grčić ovdje prepoznaje neku vrstu Eliotove isprike Shakespeareu, o kojemu se kao mlad izrazio vrlo kritički, pa je prenosi vrlo uspješno kako izborom jezičnog registra, tako i ritmom i rimovanim zaključkom. Postoji očita veza između onih silnih redova CD-a klasične glazbe i Grčićeva osjećaja za poeziju, pogleda koji odmah vidi broj slogova, korak i rimovni obrazac te odlučuje o putu kojim će krenuti: u pokušaj reprodukcije ili u preciznost značenja uz odustanak od vezana stiha, ponajprije u didaktičke svrhe, u okretanje jamba u trohej ili u produženje stiha za dva sloga da ne bi pogubio previše značenja. Sve to on otvoreno kaže i napiše, kao pravi samoprijegorni prevodilac stavlja karte na stol.
Novinarski dio Grčićeva životnog opusa (onaj najvažniji kako sam naglašava) sažeo mu je i izbrusio izraz. Rijetko ćemo kod njega pronaći relativnu rečenicu, sintaksa mu je čvrsta, kongruencija nepokolebiva. Sve to značajno je koristilo Ezri Poundu:
„Dajte da se otarasim pločnika
Dajte da se otarasim tiskara.
...
Neka dođu ljupki govornici,
Neka dođu šaljivčine,
Neka dođu veseljaci, drznici i smijači.
Mi govorimo o glatkim jezerima
O suhu zraku, čistom kao metal.“
Od objave ovoga prijevoda prošlo je gotovo dvadeset godina. Nije ih ni osjetio.
Najhrabrija i najpoštenija u svemu ovom jest činjenica što nijedan od Grčićevih prijevoda nije bio naručen, nego ih je on načinio sam, da bi vidio može li se nekog autora prevoditi i kako te da bi bolje razumio izvornik. Objavljeni su tek poslije, bilo zato što je bilo šteta ne objaviti ih, bilo zato što nije bilo boljih. Ipak, postoji iznimka. Biblija iz 1966. godine, prijevod bez izvornika, bio je skupni pothvat u koji je Marko Grčić bio pozvan uz cijelu plejadu istaknutih imena. Dodijeljen mu je dio teksta s kojim nije bio odveć oduševljen, no preveo ga je tako da mu je poslije povjerena redaktura cjelokupnog mozaika ostalih segmenata. Ne ulazeći na ovome mjestu u krajnje zanimljiv odnos toga prevodilačkog i izdavačkog pothvata s vremenom u kojemu se dogodio, napomenimo samo da je ta Biblija u prvoj godini prodana u šezdeset tisuća primjeraka, u drugoj u četrdeset, i onda još nekoliko puta toliko do današnjega dana, u velikome broju izdanja.
Nagrada „Iso Velikanović“ jasno je definirana kao nagrada za prevodilačke dosege, pa zbog toga, a i nemogućnosti da se kulturne aktivnosti Marka Grčića stiješte u uobičajeni format laudacije, nećemo govoriti o njegovoj novinarskoj i uredničkoj karijeri, o značajnom slikarskom daru ili poznavanju filozofije, ali se, nadamo se, i iz ovog fragmenta iščupanog iz mreže silnica među knjižnim kaskadama njegove sobe, vidi da nagrada za prevodilačko životno djelo odlazi u prave ruke. Čestitamo!
Obrazloženje nagrade Iso Velikanović za životno djelo
Marko Grčić sjedi na posljednja slobodna tri kvadratna metra sobe krcate kulturnim artefaktima. Ima mjesta još samo za sugovornika. Gornji red ispunjen je brojnim CD-ima s klasičnom glazbom, u čemu dobar dio zauzimaju opere. Zatim se knjige, izresci, zapisi i mape nižu do poda, pred njima se do visine glave onižeg čovjeka uzdiže sljedeći sloj, a tome redu predmetnute su još dvije manje naslage, napreduju prema sredini prostorije, ostavljajući tek rečena tri kvadrata slobodnima. Za svaki CD, svaku mapu, bilježnicu i knjigu Marko Grčić zna gdje stoji i iz nje može povući brojne povezne niti prema drugim knjigama, mapama i bilježnicama, tako da među tim tribinama koje kao da okružuju neki intelektualni ring možemo zamisliti gustu i složenu mrežu odnosa.
Nakon odluke o dodjeli nagrade za prevodilačko životno djelo u tu dijalektiku uranjamo s nakanom da iz mreže oslobodimo samo prijevode, da ih istrgnemo iz njihova cjeloživotnog okruženja i vrednujemo ih zasebno. Problematičan naum, koji bi lako mogao krenuti krivim putem, ali spasit će ga prije svega jedna značajka Grčićevih prijevoda: oni su vrlo hrabri.
Hrabri su ponajprije u širini zahvata: tu su prijevodi s engleskoga (T.S. Eliot, Ezra Pound, James Hall), s ruskoga (Slovo o vojni Igorevoj), starohrvatskoga (Hektorović), španjolskoga (Ortega y Gasset), pa čak i njemačkoga, a posebnu skupinu tvore prijevodi s japanskoga putem engleskog, dakle iz druge ruke.
Upravo se u malo manje uobičajenim prijevodima odražava druga vrsta Grčićeve hrabrosti: ona je spremnost da se preuzme puna odgovornost kako za mogućnost prijenosa u drugi jezik, tako i za moguće recepcijske poteškoće. U bilješci iza Knjige o čaju (Grafički zavod Hrvatske, 1989.) on kaže: „Kako se još nije ukorijenila naša vlastita tradicija pisanja kineskih i japanskih vlastitih imena, pojmova i riječi, u ovom sam prijevodu zadržao Okakurino izvorno pisanje. Iznimke su toponimi Tokio i Jokohama, hidronimi Jangcekjang i Hoangho i vlastita imena Lao Ce i Konfucije.“
U napomeni uz Vojnu Igorovu kaže: „U ovom prijevodu Slova nema mnogo riječi koje prosječno obrazovani čitatelj ne bi bez poteškoća razumio. No ipak ih ima četrdesetak kojima će smisao teže utvrditi onaj koji je slabije upoznat s našom narodnom epskom poezijom ili pak sa starijom književnošću, a morale su se upotrijebiti ili zato što se drukčije nisu mogle označiti realije iz srednjovjekovnoga života ili je valjalo postići stilski efekt arhaičnosti.“ Tako od Marka Grčića, u glosaru koji slijedi nakon ove napomene, učimo da je horugva zastava ili stijeg, da je prus konj za prijevoz ili prijenos uglednih ranjenika ili mrtvaca, da je nado čelik ili da je šestokrilac soko.
Te napomene otkrivaju još dvije važne Grčićeve osobine kao prevoditelja: razboritost i skromnost. Razborit je u projekciji prosječno obrazovanog ili prosječnog obrazovanog čitatelja, u smislu da mu ne popuje i ne dodijava stalnim i opširnim primjedbama ondje gdje nisu potrebne, ali mu daje ruku uvijek kad ovaj stupa na zaista uglačan led. Skromnost se očituje u tome što ne ide licemjernim putem nekomentiranoga serviranja egzota, pritom dobro znajući da ih najveći dio čitatelja neće razumjeti, pogotovo u doba još lišeno elektroničke podrške, ali i u tome da znanstveno i intelektualno pošteno uvijek navodi izvore saznanja o tim izrazima niske frekvencije.
No vratimo se hrabrosti. U Hallovu Rječniku tema i simbola u umjetnosti (Školska knjiga, Zagreb, 1998.), bio je prisiljen donijeti niz prevodilačkih i uredničkih odluka, što je bez ikakva uvijanja i izbjegavanja, uz pripadna objašnjenja u uvodu, i učinio: „...ali smo obavezno u zagradama dodavali grčke istoznačnice, tako da se čitalac može lako služiti natuknicama. Od toga smo odstupili samo u nekoliko slučajeva, kad je grčka inačica u nas mnogo običnija od latinske adaptacije“, ili: „Danteova se Komedija obično navodi po Kombolu; ako je doslovni smisao kojega stiha ili pasusa bio prijeko potreban, služili smo se proznim prijevodom Ise Kršnjavoga“, a također i: „Imena smo svetaca, papa i vladara ponašavali, ali smo uvijek dodavali i izvorni nacionalni oblik, radi identifikacije.“
Grčić je time stao iza svih svojih prevodilačkih odluka, koje je onda u tekstu dosljedno i proveo, jasno i argumentirano, neovisno o tome bi li netko u neku drugu svrhu ili u drugo vrijeme probleme rješavao drukčije.
On je hrabar i u samome tekstu, primjerice u Eliotovu Ubojstvu u katedrali:
„Gospodine, zar ćeš sada, kad je došlo
Do pomirbe s Kraljem, reći da je ljeto prošlo
I da od zabave neće biti ništa?
Sve one frule na tratini, viole u dvorani,
Smijeh i jabukov cvijet što na vodi plovi,
Večernje pjevanje, šaptanje u sobama,
Vatre što proždiru zimsko doba,
Izjedajući mrak pun dosjetaka, vina i mudra zbora!
Sad kad ste Kralj i ti prijatelji pravi,
Nek se svećenik i laik opet zabavi i slavi,
Da nitko veselju prepreku ne stavi.“
Grčić ovdje prepoznaje neku vrstu Eliotove isprike Shakespeareu, o kojemu se kao mlad izrazio vrlo kritički, pa je prenosi vrlo uspješno kako izborom jezičnog registra, tako i ritmom i rimovanim zaključkom. Postoji očita veza između onih silnih redova CD-a klasične glazbe i Grčićeva osjećaja za poeziju, pogleda koji odmah vidi broj slogova, korak i rimovni obrazac te odlučuje o putu kojim će krenuti: u pokušaj reprodukcije ili u preciznost značenja uz odustanak od vezana stiha, ponajprije u didaktičke svrhe, u okretanje jamba u trohej ili u produženje stiha za dva sloga da ne bi pogubio previše značenja. Sve to on otvoreno kaže i napiše, kao pravi samoprijegorni prevodilac stavlja karte na stol.
Novinarski dio Grčićeva životnog opusa (onaj najvažniji kako sam naglašava) sažeo mu je i izbrusio izraz. Rijetko ćemo kod njega pronaći relativnu rečenicu, sintaksa mu je čvrsta, kongruencija nepokolebiva. Sve to značajno je koristilo Ezri Poundu:
„Dajte da se otarasim pločnika
Dajte da se otarasim tiskara.
...
Neka dođu ljupki govornici,
Neka dođu šaljivčine,
Neka dođu veseljaci, drznici i smijači.
Mi govorimo o glatkim jezerima
O suhu zraku, čistom kao metal.“
Od objave ovoga prijevoda prošlo je gotovo dvadeset godina. Nije ih ni osjetio.
Najhrabrija i najpoštenija u svemu ovom jest činjenica što nijedan od Grčićevih prijevoda nije bio naručen, nego ih je on načinio sam, da bi vidio može li se nekog autora prevoditi i kako te da bi bolje razumio izvornik. Objavljeni su tek poslije, bilo zato što je bilo šteta ne objaviti ih, bilo zato što nije bilo boljih. Ipak, postoji iznimka. Biblija iz 1966. godine, prijevod bez izvornika, bio je skupni pothvat u koji je Marko Grčić bio pozvan uz cijelu plejadu istaknutih imena. Dodijeljen mu je dio teksta s kojim nije bio odveć oduševljen, no preveo ga je tako da mu je poslije povjerena redaktura cjelokupnog mozaika ostalih segmenata. Ne ulazeći na ovome mjestu u krajnje zanimljiv odnos toga prevodilačkog i izdavačkog pothvata s vremenom u kojemu se dogodio, napomenimo samo da je ta Biblija u prvoj godini prodana u šezdeset tisuća primjeraka, u drugoj u četrdeset, i onda još nekoliko puta toliko do današnjega dana, u velikome broju izdanja.
Nagrada „Iso Velikanović“ jasno je definirana kao nagrada za prevodilačke dosege, pa zbog toga, a i nemogućnosti da se kulturne aktivnosti Marka Grčića stiješte u uobičajeni format laudacije, nećemo govoriti o njegovoj novinarskoj i uredničkoj karijeri, o značajnom slikarskom daru ili poznavanju filozofije, ali se, nadamo se, i iz ovog fragmenta iščupanog iz mreže silnica među knjižnim kaskadama njegove sobe, vidi da nagrada za prevodilačko životno djelo odlazi u prave ruke. Čestitamo!
U Zagrebu, 24. ožujka 2024.
Andy Jelčić