Održana radionica „Spašavanje zaštićenih vrsta obveza i/ili nužnost?“

Radionica je okupila predstavnike Centara za skrb o zaštićenim životinjama, ovlaštenih od strane Ministarstva kulture, stručne predavače, predstavnike Uprave za inspekcijske poslove zaštite prirode te djelatnike Uprave za zaštitu prirode.

 

Cilj radionice bio je sagledati problem spašavanja zaštićenih vrsta sa svih aspekata. Radionica je započela rad izlaganjem Ivane Jelenić iz Uprave za zaštitu prirode koje se odnosilo na ukazivanje na zakonske odrednice koje proizlaze iz Zakona o zaštiti prirode, a koje su osnova za uspostavu Centara za skrb o strogo zaštićenim vrstama. S tim u vezi poveznica je bila izlaganje Željka Vukovića iz Uprave za inspekcijske poslove zaštite prirode o neposrednom provođenju Zakona u smislu inspekcijskog postupanja.

 

 

Okosnica radionice bilo je stručno predavanje dr. sc. Vesne Tutiš iz Zavoda za ornitologiju HAZU koja je iznijela kako je nužni čimbenik u spašavanju ptica, misleći pri tom na očuvanje njihovih populacija, postojanje i djelovanje oporavilišta za ptice. Naglasila je, kako je za  uspješni ishod cjelokupnog postupka spašavanja, od pronalaska ozlijeđene ili bolesne ptice, pa sve do njezinog puštanja u prirodu uz mogućnost stavljanja satelitskih odašiljača, od presudnog značenja, kvalitetan, stručan pristup u svakom njegovom koraku.

 

Poseban dio radionice odnosio se na spašavanje morskih životinja s naglaskom na morske kornjače. Karin Gobić Medica je kroz rad Centra za oporavak morskih kornjača u Puli prikazala jedan od pristupa u očuvanju vrste. Slijedilo je izlaganje Katje Jelić iz Državnog zavoda za zaštitu prirode s predstavljanjem Protokola za dojavu i djelovanje u slučaju pronalaska uginulih, bolesnih ili ozlijeđenih strogo zaštićenih morskih životinja.
 

 

 
Kao rezultat radionice definirali su se zaključci:

 

1.     Spašavanje zaštićenih životinja Zakonska je obveza koja ima temelj u odrednicama Zakona o zaštiti prirode i međunarodnim konvencijama.

2.     Nužna je potreba postojanja i djelovanja Centara za skrb o zaštićenim životinjama, jer se na taj način, spašavanjem jedinki i njezinom povratku u prirodu čini velika dugoročna korist za njezinu populaciju.

3.     Zaključeno je da je i stručno opravdano koristiti se mogućnošću eutanazije u slučajevima kada se liječena jedinka ne može vratiti u prirodu.

4.     Preporuča se suradnja Centara međusobno te se ističu, kao primjer dobre suradnje, slučajevi vezani za utvrđivanje uzroka uginuća – suradnja Oporavilišta za strvinare u Belom sa Sokolarskim centrom Šibenik.

5.     Preporuča se da se više radi na edukaciji veterinara koji sudjeluju u liječenju specifičnih vrsta zaštićenih životinja i da se ulaže u njihovu specijalizaciju na tom području.

6.     Budući da je nužna potreba za efikasnijim postupanjem u slučajevima pronalaska ili dojave o stradanju zaštićenih vrsta ptica, Sokolarski centar Šibenik je izrazio želju za izradom Protokola koji bi definirao dužnosti i sudionike u postupanju.

7.     Na inicijativu Centara za skrb, predlaže se da Ministarstvo podrži prijedlog zajedničkog projekta svih centara, koji bi obrađivao problematiku spašavanja, liječenja i skrbi o zaštićenim životinjama, na europskoj razini (IPA, pretpristupni strukturni fondovi i sl.).

8.     Iznijet je prijedlog Centara da se osnuje fond za zaštitu prirode, koji bi objedinjavao financijska sredstva dobivena temeljem sankcioniranja nezakonitih radnji - zapljena, oduzimanja pri nezakonitom držanju i sl., kako bi se dalje ulagala u zaštitu prirode.