Privredni vjesnik - Očekujemo 125 milijuna kuna ulaganja stranih filmaša u Hrvatskoj

Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra

OČEKUJEMO 125 MILIJUNA KUNA ULAGANJA STRANIH FILMAŠA U HRVATSKOJ



Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu platformu koja umrežuje ljude, informacije, sredstva. Pomažemo Hrvatskoj da pokaže najbolje što ima. Usred krize preokrenuli smo negativne trendo ove koji su zavladali prije dvije godine.


Goran Šikić
sikic@privredni.hr


Pored  istaknutih filmova  koje  je  režirao  (Hrvatske katedrale, Što je muškarac  bez  brkova)  Hrvoje Hribar desetljećima je  aktivan u borbi za održivu  kulturnu  politiku,  posebice na području filma.

Bio je jedan od najglasnijih zagovaratelja ustanov-ljavanja  središnjeg  fonda  hrvatske  filmske  Branše,  koji je preuzeo dotadašnju  ulogu  Ministarstva  kulture  u  financiranju  filmske  proizvodnje, a od 2010. je  ravnatelj te institucije.

Je  li  film  u  Hrvatskoj  unosan posao i može li  to postati?

-  Naša  audiovizualna  industrija, ona javno poticana i vezana uz HAVC, za državu je isplativa djelat-nost. Izvoz filmskih usluga koji smo pokrenuli donosi  financijske  učinke koji su bitno veći (planirano  je  stotinjak  milijuna kuna  prihoda  godišnje) nego  rashodi  proračuna  prema  kulturno  vrijedoj domaćoj proizvodnji  (34 milijuna). Doveli smo  javne  rashode  i  prihode od  audiovizualne  djelatnosti u ravnotežu. To ne  može za sebe reći niti jedna  druga  kulturna  djelatnost. Nekad je to mogla reći još jedino glazba, prije propasti domaće diskografije i pop scene.

Audiovizualna  djelatnost  koju  koordiniramo  iz  HAVC-a  odvija  se u  rasponu  od  komercijalnih poslova s američkim partnerima  do  proizvodnje  eksperimentalnih  filmova koji će se prikazati u MSU-u  i  njujorškoj  MOMA-i.  Ekonomiku  ovog  sektora  teško  je  sagledati  kroz  dogmatske  binome:  kultura vs. privreda, potrošnja vs. zarada, javno vs. privatno. Mi smo hibridni sektor u kojem kvalitetno  upravljanje  stvara benefite i na jednoj i na  drugoj strani. S druge strane,  pogledajte  što  se  sad zbiva  s  televizijama:  kad  se  komercijalna  i  javna  komponenta potuku umjesto  da  se  usklade,  kad  se  bezglavo upravlja, dobivate gubitke na obje strane.  

Spomenuo sam eksperimentalni film kao pojam  za nešto krajnje nekomercijalno  -  no  uzmite  u  obzir  da  takav  film  koji  završi  u  MOMA-i  ili  Tate  Modern postiže svoju galerijsku  cijenu:  ulazi  u  područje elitne umjetnosti gdje opet možemo govoriti  o  ozbiljnoj  ekonomiji.  U  audiovizualnom području nikad ne znate  otkud vas može snaći profit.  Jednako  tako  možete se upropastiti nečim što  vam izgleda izvjesno, npr.  sapunicom.  Nismo  toliko  bogati  da  bismo  proizvodili smeće, kako god bilo  jeftino. Pitajte bankrotirane  producente  sapunica  puno ih je.

Kakva  je  percepcija  domaće  filmske produkcije  u široj javnosti?

-  Smušena  i  predrasudna,  ali  dobronamjerna.  Kad vidi  neki  domaći  film, prosječan gledatelj veli u pravilu nešto kao: Pa ovo je dobro, tu nema uobičajene  loše  hrvatske  glume. I vidi nije, kao običo, ratni film. Ni ton nije, kao obično, loš…” Vladaju mitovi stari 20 godina! Loš ton je izumro još  prije  10  godina,  hrvatske  glumice i glumci su danas  u  Europi  vrhunski  brend.  Od  30  filmova  snimljenih  u  zadnjih  pet  godina,  možda su tri ratna…

Domaći film je premalo prisutan  na  televizijama,  a  i na  kinorepertoaru,  osobito  kad  govorimo  o  dokumentarnom,  animiranom  i  kratkom  igranom  filmu. Zato ljudi imaju često dijametralno različite ideje  o domaćem filmu.

Gleda li publika domaće  filmove?

-  Kako  gdje,  kako  kad  i  kako  koji  eto  vam  grozan  odgovor.  Ako  film nije  hit  s  velikim  komercijalnim  potencijalom,  u  kinu neće biti puno gledatelja. Ali film će se gledati  na  drugim  platformama:  TV-u,  DVD-u, internetu… 

Ove  sezone ćemo, zahvaljujući Paradi  (hrvatska  Koprodukcija) i Koku imati možda  270.000  gledatelja  domaćeg filma. To će biti sedam  do  osam  posto  ukupne gledanosti, s manje od dva  posto  udjela  u  broju naslova. Ukupan broj gledatelja nam je neeuropski: 3,3  milijuna  na  više  od četiri milijuna stanovnika. Želimo doseći pet milijuna  gledatelja  u  narednih nekoliko godina i želimo da  bar  pola  milijuna  pogleda  hrvatski  film.  Radi prvog  cilja  s  bivšom  vladom  smo  pokrenuli  projekt  digitalizacije  javnih kina.

Što se tiče drugog cilja,  nacionalno  Vijeće  je  prošli  mjesec  odabralo vrlo jak repertoar cjelovečernjih filmova u nastajanju: sedam naslova koji  lako  mogu  do  500.000  gledatelja.  Kako  je  prosječna cijena Ulaznice 4,5  eura – to znači da se radi  bar o 16 milijuna kuna na  kinoblagajnama.

Kako  biste  ocijenili  dosadašnje  rezultate HAVC-a, središnjeg javnog fonda hrvatske filmske i TV proizvodnje?

-  Ja  sam  kriva  osoba  da ocjenjujem  rad  HAVC-a,  ali  mogu  mjeriti  vlastito zadovoljstvo. Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu  platformu  koja umrežuje  ljude,  informacije, sredstva. Pomažemo  Hrvatskoj da pokaže najbolje  što  ima.  Usred  krize  preokrenuli smo negativne trendove  koji  su  zavladali  prije  dvije  godine.  Svakoga  tko  misli  da  je  javni sektor  trom,  skup  i  neefikasan,  pozivam  da  provede jedan dan u HAVC-u.

Jedan od ciljeva HAVC-a i Nacionalnog programa  razvoja  audiovizualne  industrije je vratiti velike međunarodne poslove domaćoj filmskoj industriji. Ima li tu kakvih  konkretnih pomaka?

- Tatjana Aćimović, voditeljica  tog  projekta, upravo  je  završila  jednogodišnju projekciju na potencijalnih  125  milijuna kuna uloženih/potrošenih  u Hrvatskoj tijekom tekuće godine. Od toga je dio  potvrđen, a dio se još pregovara.

Ispunjavaju li TV kuće  svoje obveze prema audiovizualnom stvaralaštvu iz Zakona o audiovizualnim djelatnostima?

- Nakon velikog uvjeravanja  tijekom  2010.  i  2011.

– TV kuće sudjeluju. RTL  bilježi  zastoj  od  nekoliko  mjeseci  radi  lošeg  financijskog stanja, HRT je akumulirao  novi  dug,  ali  siguran sam da će to žurno  nadoknaditi  i  da  nećemo morati posezati za ovrhom.  Uz  obveze  da  plaćaju  mali  dio  svojih  godišnjih  prihoda,  televizije  imaju  i  pravo  da  sjede  u  Nacionalnom  vijeću gdje se sve više stvara  atmosfera  suradnje:  djela  kojima HAVC omoguću-je da nastanu doista su potrebna svima koji žive od  prometa  audiovizualnog  sadržaja.

Ulaganja javne televizije  u  kreativne  programe smanjena su zadnjih godina. Kako ocjenjujete ulogu javne televizije u poticanju audiovizualnih djelatnosti?

-  Javna  televizija  je  trenutačno u nekoj vrsti regresije.  Tamo  se  sve  pobrkalo,  na  razini  kriterija,  kadrova,  a  financijski stvari stoje loše. Javnu  televiziju treba izvana po-taknuti da ne propadne do kraja,  ona  sama  jedva  da  može išta potaknuti.

Kakav bi, po Vama, trebao biti model raspodjele sredstava unutar javne televizije?

-  S  ukupno  120  milijuna  kuna uloženih u proizvodnju  dramskog  programa,  dokumentarnog  programa  i programa za djecu i mladež – HRT može ponovno postati balkanski BBC.  Uz uvođenje poštenih natječaja, kompetentnih selektora,  stvarnih  kriterija  i uz suradnju sa strukom i  europskim partnerima.  

To  uostalom  piše  u  Nacionalnom  programu  poticanja  audiovizualnih  djelatnosti. Kad uložite u  dobru  dramsku  ili  dokumentarnu  seriju,  kao  da  ulažete  u  nekretninu  na  Hvaru: to je nešto što možete eksploatirati sutra ili  za  50  godina  podjednako. Iznos od 120 milijuna vrlo se nesretno podudara  s  ovogodišnjim proračunom Sportskog programa.  Televizija koju uzdržavamo javnim novcem toliko  će potrošiti da kupi prava  na nešto što možemo vidjeti  na  stotinama  kanala diljem svijeta, javni novac se prosipa na nešto što  se većim dijelom moglo  prepustiti komercijalnom  sektoru domaće TV industrije.  HRT  nema  kapacitet da kroz reklame amortizira  ni  30  posto  ovog  troška. Kad se zbroje trošak i prihod, vidjet ćete,  barem 80 milijuna javnog  novca odletjet će u vjetar,  kao  cijena  hrvatske  bedastoće i bahatosti.
 
 
 
Želimo se pozicionirati kao filmski butik

Može li se Hrvatska  nametnuti kao zemlja za snimanje filmova?

- Prednosti su poticaji za ulaganje u audiovizualnu industriju, vrhunski filmski profesionalci i vrhunske lokacije. Mane su nedostatak većih studijskih kapaciteta i blizina Bugarske i Rumunjske koje svoje usluge prodaju u bescijenje.
Naše mane nisu velika briga: ne
želimo raditi u bescijenje, politika je da se pozicioniramo kao filmski butik, i za sada nam  ide.
HBO i francuske i britanske produkcije koje kreću – sasvim su u tom profilu. Presudan trenutak bit će onaj kad prvom producentu doista isplatimo poticaj, nakon što završi
posao u Hrvatskoj. Tek tada će s pouzdanjem međunarodna filmska zajednica moći reći - uvjeti u Republici Hrvatskoj su takvi i takvi. Krenimo. Taj trenutak čekamo. Ako vjerodostojno odradimo dodjelu prvih nekoliko poticaja, projekata će biti daleko preko naših mogućnosti da ih potičemo.
 
PRIVREDNI VJESNIK, 30.04.2012.