O Stećcima:
Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici koji su zastupljeni na gotovo cijelom području današnje Bosne i Hercegovine, te dijelovima Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nastaju u drugoj polovici 12. stoljeća, a intenzivno se klešu i ukrašavaju u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću izrada stećaka postupno nestaje.
Evidentirano je oko 70.000 stećaka na oko 3300 lokaliteta. Razlikuje se pet osnovnih tipova stećaka (ploča, sanduk, sljemenjak, križina i stub). Osnovnu umjetničku kvalitetu stećaka predstavljaju ukrasi izvedeni u dvije klesarske tehnike (plitki reljef i gravirani klesarski crteži).
Među ukrasnim motivima, uz simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaju se svjetovni i religiozni simboli te ostali ornamenti koji se međusobno prepliću i upotpunjuju. Natpisi na stećcima pisani su bosančicom, a sadrže vjerske formule, ilustriraju motiv junačke (viteške) smrti, daju informacije o pokojniku ili samo pokojnikovo ime, a dio natpisa sadrži moralnu (vjersku) pouku.
Stećci su obično koncentrirani u skupinama – u grobljima pojedinih obitelji sa svega nekoliko stećaka, u grobljima čitavih rodova prosječno s 30 do 50 spomenika te u grobljima seoskih općina ponekad i s više stotina nadgrobnih spomenika. Od posebnog su značaja reprezentativna groblja pojedinih vlastelinskih obitelji, kao samog vrha feudalnog društva.
U Hrvatskoj je poznato više od 400 lokaliteta sa stećcima i to u južnim dijelovima zemlje, ponajviše u zaleđu dalmatinske obale, a negdje i na samoj obali, od Konavala do sjeverne Dalmacije te u južnom i središnjem dijelu Like. Posebno su česti u okolici Dubrovnika, oko ušća Neretve, u Makarskom primorju te Vrgoračkoj, Imotskoj i Sinjskoj krajini. Po svim aspektima svoje pojave i razvoja stećci ostaju jedna od specifičnosti hrvatske kulturne baštine.
Najbolje sačuvani lokaliteti u Hrvatskoj su: Lokalitet Cista Velika – Velika i Mala Crljivica, Općina Cista Provo, Splitsko-dalmatinska županija i Lokalitet Dubravka – Sv. Barbara, Općina Konavle, Dubrovačko-neretvanska županija