Novi list - Zakonom zaštićene proljetnice u prodaji samo uz dopuštenje Ministarstva kulture

   

FOTO: NOVI LIST

   
Znaju li to ili ne tete pred našim dućanima, macići visibaba koji koštaju 5-6 kuna mogli bi ih skupo stajati ukoliko ih inspektori samo jednom ulove u nedjelu. Čeka ih najmanje 1.000 eura kazne. Naime, bez dozvole Ministarstva kulture zabranjeno ih je prodavati. I to ne zato da bi se ljudima koji samo žele zaraditi koju kunu zagorčao život, već da bi u ovim lijepim proljetnicama mogli za sto godina uživati i naši potomci.
 

Stoga su se Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim, visibaba (Galanthus nivalis L.) i mirisna ljubica (Viola odorata L.) zaštitile od nekontroliranog branja, uništavanja njihovih staništa i velike mogućnosti da završe na Crvenom popisu ugroženih biljaka i životinja u Hrvatskoj. Njihovo sakupljanje za preradu i trgovinu bez ishođenja dopuštenja Ministarstva kulture kažnjava se novčanom kaznom od 25.000 do 200.000 kuna za firme, odnosno 7.000 do 30.000 kuna za fizičke osobe. Svaku nelegalnu prodaju zaštićenih biljaka potrebno je prijaviti Upravi za inspekcijske poslove zaštite prirode Ministarstva kulture.
  

To ipak ne znači da ih se ne smije brati kako se često i pogrešno može čuti, ali u Državnom zavodu za zaštitu prirode napominju da se“branjem nadzemnih dijelova visibaba i mirisnih ljubica za osobne potrebe one posebno ne ugrožavaju, već se degradira estetska vrijednost prirode, a brojnim posjetiteljima prirode onemogućuje uživanje u njima, za razliku od sakupljanja cijelih biljaka čime se one trajno uklanjaju sa staništa i time značajno utječe na veličinu njihovih prirodnih populacija“. Pa stoga ako ih se već bere, neka ih se makar ne čupa iz korijena.
 

I visibaba i ljubičica su lukovičaste biljke i nisu bez razloga glasnici proljeća, jedna jer otapa snijeg, a druga jer svojim ljekovitim svojstvima regenerira zimom uspavani organizam. Visibiba cvate od veljače do travnja, ali nas ponekad iznenadi i u siječnju kada se njezini nježni cvjetovi uspiju probiti kroz snijeg i suho lišće. Ona je samo izgledom krhka, a ledenom pokrov pobjeđuje jer stvara biotoplinu od oko 8 do 10 °C, koja otapa lagani snijeg oko njezine stapke i listova.
 

Od branja visibabe, osim njezine ljepote, i nema mnogo koristi, slabog je mirisa, otrovna je i u vazi ostaje svježa jedva pola dana te ju je stoga uopće šteta brati. Mirisna ljubičica za razliku od visibabe se može jesti i sirova, također ne traje dugo, ali je vrlo ljekovita.
 

Inače, Zakon o zaštiti prirode s jedne je strane proljetnice zaštitio, ali je s druge nažalost dopustio ljudima pokositi i čitave livade koliko je potrebno da se sakupi, recimo, kilogram cvjetova ljubica i visibaba. Naime, sakupljanjem zaštićenih biljaka za osobne potrebe smatra se sakupljanje do najviše pet komada podzemnih dijelova, 2 kg stabljike, 1 kg listova, 1 kg cvjetova, 0,5 kg sjemena, 10 kg plodova, 0,5 kg pupova te 1 kg steljke pojedine biljne vrste, dnevno u svježem stanju.
 

Visibaba ipak sadrži ljekovite tvari kao što su galatemin ili nivalin pa se u nekim zemljama upotrebljava za liječenje dječje paralize. Od nje najviše koristi ipak imaju pčele. U narodu je poznata još kao mali zvonček, dremovac, dremuljka, podremušak, bablji klimpač, debeloglavka... Mirisnu ljubičicu su pak u prošlosti žene koristile za jutarnje umivanje, kako bi im se koža regenerirala i nahranila. U novije vrijeme poznato je da njezini cvjetovi sadrže ljekovitu salicilnu kiselinu, saponin, cianin, bjelančevinu, gumu, šećer, sluz, eterično ulje i plavu boju. U korijenu je sadržan poznati violin (emetik ljubičice), koji pobuđuje na povraćanje. Čaj i sirup od ljubičice koristio se protiv kašlja, a zbog umirujućeg djelovanje koristila se za liječenje histerije, nervoznog lupanja srca, grčeva, nesanice i glavobolje. Čajem od ljubice ispirala su se usta kod upale sluznice ili stavljali oblozi na upaljene oči. Čaj od ljubičice priprema se od listova i cvjetova, koji se skupljaju u ožujku i travnju te suše u hladu na prozračnom mjestu. Za šalicu čaja dovoljna je čajna žlica mješavine.
 

Sirup od ljubičice dobije se kad se na litru dobro istiještenih cvjetova ljubičice nalije litra prokuhane vruće vode i ostavi 10 sati stajati. Nakon toga se sok procijedi, ugrije do ključanja i nalije na svježe nabrane cvjetove ljubičice, pa ponovo ostavi 10 sati stajati. Postupak se ponavlja 2 do 3 puta. Nakon zadnjeg tiještenja, sok se još jednom dobro ugrije i, kad se ohladi, doda se toliko meda da nastane gusta masa poput sirupa. Ovaj sirup, uziman čajnom žlicom, liječi nesanicu, rastvara sluz u dišnim organima i jača srce.
 

Popularnost visibabe i ljubičice uvijek je bila velika i uz njih su se prele mnoge priče. Tako je prema legendi visibaba postala simbol nade kada su Adam i Eva protjerani iz rajskog vrta. Zima je bila duga i hladna pa je Eva već počela gubiti nadu da će joj ikada doći kraj. Anđeo, međutim, odluči Evi dokazati da će proljeće ipak doći pa je uzeo nekoliko snježnih pahulja i pretvorio ih u visibabe.
 

Visibaba je svoje ime dobila vjerojatno jer podsjećana pogrbljenu nonicu, bar tako legenda kaže. Usamljena starica živjela je u kolibici, na rubu sela. Cvijeće joj je bilo jedina radost i jedini prijatelj. Brinula se o njemu, ono je bujalo, no samoća i godine pogrbile su staricu. Jednog hladnog siječanjskog jutra izašla je pred svoju kolibicu, ali njezinog cvijeća više nije bilo, zatrpao ga je snijeg. Na mjestima gdje su na snijeg pale njezine suze, pojavili su se nježni cvjetići, pognuti poput nje...
 
I uz ljubičicu se vežu brojni mitovi. U staroj Grčkoj bila je poznata kao simbol ljubavi i plodnosti. Pomoću njezinog mirisa je i ružni Hefest uspio osvojiti lijepu Afroditu, dok je Zeus napunio livadu Ijubičicama kako bi utješio svoju ljubavnicu lo koju je zbog Herine ljubomore morao pretvoriti u junicu. U europskoj kulturi ljubica je zbog svog izgleda najpoznatija kao simbol poniznosti, skromnosti i tajne ljubavi, no Napoleon ju je smatrao znakom hrabrosti, otpornosti i ustrajnosti pa ju je uzeo za svoj amblem. Kitica ljubičica i danas je znak pažnje i naklonosti za one sramežljive koji to ne mogu izraziti riječima.
 

ANDREA VUKELIĆ
  

NOVI LIST, 04.03.2011.