Rijetko je čuti da se o pokojnom kolegi govori s toliko iskrenih emocija kao što se u Gliptoteci HAZU govorilo u povodu otvaranja izložbe fotografija Vidoslava Barca (1965. - 2010.), službenog fotografa Ministarstva kulture i Restauratorskog zavoda. Gledajući malen izbor iz Barčevih fotografija, shvati se da se nipošto ne radi o kurtoaziji.
Za Vida Barca baština nije konzervirana prošlost. Ona je živ organizam koji nastanjuju živi ljudi, a i jednom i drugima Barac prilazi humano, a ne kao hladni profesionalac. Jasno da, u skladu sa zadanostima svoga posla, dio fotografija jest čista dokumentaristika zatečenog stanja. Apoksiomen kojeg je Barac pedantno dokumentirao od trenutka kada je izvađen iz mora do punog sjaja u kojem je zablistao nakon restauracije kao i crkve i stari gradovi jesu oku ugodni, ali ostaju na razini čiste dokumentacije, lišene užitka u ljepoti kojima bi ih slikali, primjerice, Ivo Pervan ili Tješimir Marić.
Kad već radimo paralele, u objektivu Barčeva također pokojnoga kolege Nenada Gattina baština je, čemu smo se mogli uvjeriti prošle godine u Klovićevim dvorima, nosila auru uzvišenosti, izazivala je poštovanje, a crno bijela tehnika to je samo naglašavala. Putujuća izložba fotografija talijanskih lokaliteta na Unescovu popisu zaštićene baštine, što je također gostovala u Gliptoteci HAZU, također je imala tu auru u još jačoj mjeri, prikazujući gradove i lokalitete kao veličanstvena, ali često mrtva mjesta.
Barčeve fotografije baštine, barem one izabrane iz impresivne ostavštine od gotovo 30 tisuća radova, sasvim su druga priča. Ljudi i njihove sudbine, a ne materijalna ostavština čine baštinu, zbore nam Barčeve fotografije.
Na putovanjima Hrvatskom Barac s lakoćom minimalnim sredstvima hvata duh mjesta na kojem snima. Već na prvi pogled u oči upada nevjerojatna lakoća i povjerenje koje mu poklanjaju mali ljudi. A zna se koliko je teško dobiti, posebice stare, ljude da otvore srce nepoznatom čovjeku, posebno s kamerom u ruci. Djed iz Drniške zagore što ponosno pozira »u punoj ratnoj spremi« s kamišem i kuburom - poput sociološke studije govori o mentalitetu svoje sredine, kao i stara žena iz toga kraja što stojeći u dovratniku u rukama drži veliku pogaču. Zanimljivo je da, makar se radi o fotografijama u boji, one ni malo ne gube na dojmljivosti koju bi imale u crno bijeloj tehnici.
Snaša Eva - eto čak smo joj i ime doznali u nazivu fotografije, uz koju bi negdje drugdje najvjerojatnije stajalo samo »Slavonija« ili ime sela u kojem je fotografija snimljena i godina nastanka - živahnih očiju i u poznim godinama ponosno pozira u dvorištu stare slavonske seoske kuće u tradicionalnoj odjeći držeći fotografiju iz mladih dana kada je bila mlada snaša s dukatima oko vrata.
Hvarska, paška i lepoglavska čipka čisto dokumentirane na crnoj podlozi očaravaju svojom svevremenskom ljepotom, ali paška nonica dok pognuta kačka, s debelim naočalama na nosu, mnogo govori o strpljivosti i žrtvovanju leđa i očiju za tu prelijepu čipku.
Fotografije Vidoslava Barca otkrivaju ponajprije čovjeka, a tek potom pokazuju profesionalca u svome poslu. Načiniti izbor fotografija kojima je posvećena glavnina ovoga teksta i objaviti ih u koricama bio bi istinsko priznanje njegovu radu.
MARTINA KALLE
VJESNIK, 29.09.2010.
