Obrazloženja Odbora za dodjelu nagrade „Iso Velikanović“ Patriciji Horvat

Obrazloženje Odbora za dodjelu Nagrade „Iso Velikanović“ Patriciji Horvat za prijevod romana „Anima“ autorice Kapke Kassabove (FRAKTURA, 2025.)
 
Možda nije sasvim prikladno - s obzirom  na formalnost prigode i žanrovska očekivanja od Obrazloženja nagrade za najbolji književni prijevod - ali otkrit ću vam tajnu: za nekoga tko se profesionalno bavi riječima i njihovim značenjima, predugo sam mislila da je kongenijalnost superlativ od genijalnosti. Zanemarimo sad činjenicu da imenice nemaju superlative: imalo mi je smisla, kad već genijalno znači izvrsno, da kon-genijalno znači još izvrsnije. Rječnik, taj raspršivač iluzija, u nekom mi je trenutku objasnio da nije baš sasvim tako: etimologija donekle štima, ali u rječničkoj je definiciji kongenijalnost srodnost i bliskost po duhu - za koju ne piše da mora biti genijalna.

Drago mi je što danas, u svečanoj prigodi dodjele godišnje nagrade Iso Velikanović, mogu konstatirati da rječnik nije u potpunosti imao pravo. U kategoriji književnog prijevoda, kongenijalnost jest vrsna izvrsnost i genijalna srodnost, ona koju danas nagrađujemo: autorsko ulaženje pod kožu, umjetničko suzvučje Kapke Kassabove i Patricije Horvat, harmoničnu koegzistenciju Anime na engleskom i Anime na hrvatskom.

Neki će se podsjetiti, a neki možda prvi put čuti da je Kapka Kassabova autorica koja izvrsno prelazi granice: geografske, jezične, žanrovske. Život ju je uvježbao za književnost: iz Bugarske je nakon promjena geopolitičkih razdjelnica emigrirala na Novi Zeland. Čim se tako izmjestila, smjestila se u novom jeziku i vrlo brzo počela stvarati daleko najzanimljiviju vrstu književnosti: egzofonu književnost. Egzofonija su stranci, oni koji su na tuđem svoji: conradi, nabokovi, kundere, agote kristof i jhumpe lahiri. Takva književnost često nosi dvojnost, a neku vrstu boli i traume uvijek: slojeve emocija i tekstura koje stvaraju specifičnu vrstu trenja, sve ono što čini uzbudljiv čitateljski doživljaj, ali nimalo lagan prevoditeljski zadatak. I Anima, očekivano, prelazi granice: to je roman, ali i putopis, stručna studija i dokumentaristička proza. To je emotivna, katkad surova, a katkad mitska priča o posljednjim nomadskim stočarima u Europi i njihovom životu u surovim bugarskim planinama.

Na otvorenju Festivala svjetske književnosti 2025. g., Kapka Kassabova sljedećim je riječima ulovila živo srebro svoje književnosti: „Uvijek su me privlačila marginalna mjesta i ljudi“. Kroz upoznavanje s ljudima, objasnila je, naučila je umjetnost slušanja. Kakva je stoga sreća - i prvo prostrano tlo iz kojeg je izrasla kongenijalnost - što je dobila najbolju moderatoricu i najaktivniju slušateljicu među prevoditeljima. Slušanje nije pasivno čuvenje, već aktivan i sudionički čin. Pomni slušatelji slušaju da bi odgovorili - i postavili izvrsna pitanja. Patricija Horvat već više od dva desetljeća tako potiče i održava kulturni i književni dijalog. Može se učiniti da je ovo skretanje s teme, ali to bi bio skučen pogled na umjetnost riječi - i na proces književnog prevođenja: kao aktivna promotorica suvremene književnosti, Patricija Horvat više je stotina puta sjedila pored književnika i književnica i angažirano slušala i poticala njihove priče. Nemoguće je da svi ti dramaturški izvrsno postavljeni, pripremljeni, a topli i zainteresirani razgovori nisu odigrali ulogu u izgradnji njezina prevodilačkog opusa, koji trenutačno sačinjava više od 60 književnih djela prevedenih s engleskog i njemačkog jezika.

Kad izvornik stalno prelazi granice, kongenijalan prijevod mora imati ne samo sluh, već i kondiciju da trči, hoda, pliva s njim od početka do kraja. Anima pulsira u ritmu ćudljive prirode, a prevoditeljica triatlonski uspijeva popratiti sve registre i tonalitete - i obaviti rudarski posao kako bi u hrvatskom jeziku pronašla, a ponegdje i oživjela posve specifičnu terminologiju. Botanika, kinologija i stočarski manevri mogli su zvučati kao prepisani iz enciklopedije, ali sad u hrvatskom zvuče kao poezija.

Kongenijalna prevoditeljica mora dijeliti - ili savršeno oponašati - senzibilitet autorice. Emocionalni registar Kapke Kassabove balansira oštrinu zapažanja i dokumentiranja s empatijom prema ljudima i životinjama planine. Takav je pastoralizam dušu dao da bude prizorište klizišta u patetiku, ali spisateljica je tu zamku uspješno izbjegla. I kongenijalna prevoditeljica također: a mislim da je to zbog razumijevanja ne samo onoga što se govori, nego i odakle se govori.

Bude li me ikad itko natjerao da navedem neki kriterij za prosudbu dobre književnosti, reći ću da to mora biti moćna priča koja briše sve ionako apstraktne, dotad znane granice. Budem li ikad morala navesti kriterije kojima smo se u Povjerenstvu vodili pri biranju sjajnog prijevoda, neću se pojedinačno zadržati na jezičnom majstorstvu na hrvatskom jeziku; vjernosti duhu, stilu i značenju izvornika, čak ni složenosti i zahtjevnosti prevoditeljskog zadatka, kao ni značenju prijevoda za hrvatsku kulturu i književnost. Reći ću samo da je sjajan prijevod kon-genijalan proizvod umjetničke, a ne umjetne inteligencije.

„Silno mi je drago što sam državnu nagradu dobila baš za prijevod Anime, knjige koja me je dirnula kao malo koja u mojem čitateljsko-prevodilačkom stažu“, rekla je Patricija Horvat na svojim društvenim mrežama. Meni je silno drago što je nakon Cormaca McCarthyja i Johna Williamsa, Elizabeth Strout i Alaina de Bottona, Paula Beattyja i Alana Bennetta, Ralfa Rothmanna i Ericha Kästnera, pa i Sally Rooney, upravo osluškivanje Kapke Kassabove donijelo Patriciji Horvat ovu nagradu, na kojoj joj, u ime povjerenstva za dodjelu Nagrade Iso Velikanović, od srca čestitam.
 
 
dr. sc. Anda Bukvić Pažin