Obrazloženje Odbora za dodjelu Nagrade „Iso Velikanović“ za životno djelo Karlu Budoru

Do prije petnaest godina, kada je otišao u mirovinu kao redoviti profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za romanistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, Karlo Budor bio je po svoj prilici poznatiji kao profesor hispanistike i predavač brojnim naraštajima studenata nego kao književni prevodilac. I to premda je do tog časa za sobom imao dva tuceta oknjiženih prijevoda s francuskog i engleskog (jezikā koje je studirao) te sa španjolskog i na španjolski. A među ta dva tuceta našlo se i itekako važnih autora i djela, recimo Georges Simenon, pa André Maurois čiju biografiju Balzaca sam Budor ističe kao posebno zahtjevan i samome mu drag prijevod, Charlotte Brontë, Jorge Luis Borges i Ranko Marinković koji je u jednoj od višekratnih i raznovrsnih, kroz više decenija raspoređenih suradnji s Milivojem Telećanom, osvanuo na španjolskome. Već bi se s tim dijelom opusa, na kojemu je radio usporedo s poslom u prosvjeti, pritom uz golem broj stručnih prijevoda objavljenih u periodici, Budor ubrojio među zaslužne književne prevodioce. A u sklopu rečenoga prosvjetnog posla u četrdesetogodišnjem radnom vijeku, podsjetimo, bavio se kao autor i predavač podjednako književnim i jezičnim temama, napose španjolskom sintaksom, leksikologijom i semantikom, poviješću španjolskog jezika, španjolsko-hrvatskim kontrastivnim analizama i povijesnim vezama te starijom i klasičnom španjolskom književnošću. Bio je dugogodišnji predstojnik Katedre za španjolski jezik, u dva mandata pročelnik Odsjeka za romanistiku; u više navrata predavao je na madridskim sveučilištima, a zbog doprinosa razvoju hispanistike i španjolsko-hrvatskih kulturnih i akademskih veza zavrijedio je 2005. i španjolsko odličje Real Orden de Isabel la Católica.
           
Sve do odlaska u mirovinu, međutim, Budor je prevodio mahom po narudžbi. U čemu, dakako, nema ničeg lošeg i manje vrijednog: mnogi sjajni književni prevodioci cijeloga su radnog vijeka prevodili ono što im se nudilo, a vlastiti izbor, s vremenom i s naraslom reputacijom, značio je biranje među ponuđenim, a ne laćanje prijevoda koje bi sami predložili. No Budor je dočekao situaciju u kojoj je mogao predložiti da prevede autore, ponajprije španjolske klasike, kojima se na razne načine već odavno bavio, a koji su do dana današnjega, i nakon pedeset i kusur godina postojanja hispanističke katedre, ostali neprevedeni, ili su pak prevedeni manjkavo i/ili posredstvom drugih jezika.

Počelo je s Franciscom de Quevedom i njegovim Snoviđenjima (Los Sueños). Opće je mjesto da, što se španjolske i uopće hispanofone književnosti tiče, teško da za prevođenje ima tvrđeg oraha. „Istinabog“, reći će Budor tim povodom, „Quevedo i ja stari smo znanci i - rekao bih - gotovo nerazdruživi prijatelji i kompanjoni još iz doba kad sam tek započinjao svoju hispanističku karijeru.“ Pa nastavlja: „Zapravo, čitav sam svoj radni vijek proveo baveći se - više ili manje intenzivno, između ostaloga - i njegovim djelima, počam od moje doktorske dizertacije 'Fundamentos semánticos de los juegos de palabras en la poesía de Quevedo', a zatim i drugim temama vezanima uz istog autora. Unatoč činjenici da sam na studiju hispanistike godinama držao nastavu iz gotovo svih kolegija, kako na jeziku tako i na književnosti, ja sam ipak bio i ostao pretežno lingvist. Budući da je i moja hispanistička formacija bila dobrim dijelom usredotočena na starije i klasično razdoblje, stekao sam već i stanovitu rutinu glede čitanja i razumijevanja tekstova iz onoga doba, što mi je uvelike olakšalo rad na prevođenju. Veliki dio Quevedova teksta već sam odavno imao prevedeno ili barem u skicama, tako da sama završna redaktura nije bila odveć dugotrajna. A s obzirom na to da je riječ o Quevedu, ne bih baš stavio ruku u vatru tvrdeći da je, s onim što sam o njemu uspio napisati, sve dokraja iscrpljeno.“

Nastavilo se ni manje ni više nego sa Cervantesom, odnosno prijevodom dviju novela iz majstorovih Uzoritih novela: „Brak na prijevaru“ i „Razgovor pasa“, čiji je stilski uzoran i akribičan prijevod popraćen, uz ostalo, Budorovim historijatom prevođenja Cervantesove proze „na hrvatskom i/ili srpskom jezičnom području“, od konca 19. stoljeća naovamo. Budući da na hrvatskome već postoje dva prijevoda Uzoritih novela, prevodilac je potanko objasnio odakle potreba za novim prijevodom i pošteno, odajući sve poštovanje i priznanje svojim prethodnicima, među kojima je i jedan Josip Tabak, raščlanio ograničenja s kojima su se ti prethodnici suočavali. Na drugome mjestu Budor pojašnjava:

„Ogromna je razlika između prevođenja danas i sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća kad sam se ja počeo ozbiljno baviti prevođenjem. Posebno se to odnosi na hispanističku sferu. Kad je riječ o hispanistici, u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo adekvatne infrastrukture, što će reći mogućnosti konzultiranja odgovarajuće sekundarne literature, niti su postojale veze s hispanofonim zemljama, te je bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih izvora informacija. Hispanski prevoditelji sami su se morali snalaziti i dovijati kako su najbolje znali i umjeli. U ono doba nije bilo suvremenih tehnoloških sredstava (npr. interneta, svjetske mrežne povezanosti, kao ni širokih mogućnosti konzultiranja najrazličitijih knjižnih fondova, itd.), što sve postoji u današnje vrijeme. Zato su i materijalni uvjeti za prevođenje sada neusporedivo bolji. U međuvremenu je također enormno porastao broj hispanističkih studija i novootkrivenih podataka o pojedinim autorima i njihovim djelima, što uvelike olakšava rad prevodiocima.“

Klasični niz Karlo Budor nastavlja prijevodom Celestine ili tragikomedije o Calistu i Melibeji Fernanda de Rojasa, jednog od najglasovitijih, najpopularnijih i najprevođenijih djela španjolske književnosti, međašne knjige za koju je Cervantes kazao da bi „bila božanstvena kad bi bolje prikrivala ljudske nedostatke“. Slijedi još jedno remek-djelo, Lazarillo de Tormes i njegove životne zgode i nezgode anonimnog (ili anonimnih) autora, prvo djelo takozvane pikarske književnosti i temeljni prethodnik modernog romana, koje sada možemo čitati na lijepom, bogatom i odmjereno ritmiziranom hrvatskom jeziku, patiniranom taman onoliko koliko to nalaže prijevod djela iz 16. stoljeća, niti pretjerano a niti okljaštreno kao, recimo, u recentnom pokušaju tobože suvremenog prijevoda Biblije. Čujmo mu početak:

„Prije svega, neka Vaše Gospodstvo znade da mene zovu Lázaro de Tormes, a sin sam oca koji se zove Tomé González i majke po imenu Antona Pérez, oboje rodom iz Tejaresa, sela pokraj Salamanke. Rodio sam se baš na rijeci Tormes, pak sam s tog razloga i uzeo ovo prezime. A to se zbilo ovako: moj otac − Bog neka mu duši prosti − imao je dužnost da se skrbi o žrvnju za mljevenje žita u nekoj vodenici što se nalazi na obali one rijeke gdje on bijaše mlinarom više od petnaest godina; i tako, jedne noći, moja majka - noseća sa mnom - zatekla se u toj vodenici, dobila je trudove ter me ondje i rodila. Stoga doista mogu reći da sam rođen na rijeci.“

Spomenimo da je u tisku i prijevod Viteza iz Olmeda Lopea de Vege, još jednog klasičnog djela španjolskoga Zlatnog vijeka.
           
Ako su „točnost i tečnost“, kako veli Budor u predgovoru svojem prijevodu Cervantesovih novela, svojstva dobroga književnog prijevoda, onda su njegovi prijevodi španjolskih klasika, s obzirom na svoju zahtjevnost i važnost, i više nego dobri, i više nego odlični: oni su sada dio hrvatske književnosti.  
Svi su ti prijevodi, da ne zaboravimo, bogato, upravo uzorno opremljeni opširnim i instruktivnim predgovorima, objašnjenjima i komentarima koji su prijeko potrebni kad su takva izdanja posrijedi.

Ne zaboravimo, također, da u dogledno vrijeme možemo od profesora Budora očekivati i još jednoga prevodilačkog kapitalca, ovaj put s francuskoga, i to onoga sedamnaestostoljetnog: Karaktere Jeana de la Bruyèrea.
 
Zbog svega navedenoga - bogatog, raznovrsnog i značajnog prevoditeljskog opusa, dugogodišnjeg doprinosa razvoju domaće hispanistike te trajnog i predanog posredovanja između hrvatske i španjolske književne kulture - Karlo Budor nesumnjivo zaslužuje nagradu koja nosi ime prvog prevodioca Cervantesa na hrvatski jezik.
 
D. T., s proljeća 2026. u Zagrebu