Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2025. godinu
NAGRADA ZA DRAMSKO DJELO „MARIN DRŽIĆ“ ZA 2025. GODINU
Obrazloženje Stručnog povjerenstva
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2025. godinu pristigla su 83 dramska teksta. Dosad najveći broj prijavljenih tekstova, uza sva povećanja u odnosu na prethodne godine, svjedoče o prepoznatljivosti i prihvaćenosti natječaja u širokoj zajednici dramskih pisaca i spisateljica.
S obzirom na velik broj pristiglih tekstova, velik je i njihov žanrovski raspon pa je, premda prevladavaju psihološke drame, razmjerno velik broj satiričnih djela, ponajviše s jače ili slabije izraženim elementima groteske, nekoliko je komedija, a prijavljeni su i dramski tekstovi namijenjeni izvođenju u kazalištima za djecu. Među prijavljenim radovima više je dramskih tekstova klasične strukture s popisom dramskih likova, precizno napisanim didaskalijama te raspodjelom u činove i prizore. U nekim se dramskim tekstovima propituje i tradicija korskih komentara ili se precizno navode upute redatelju i glumcima. Međutim, velik je broj dramskih tekstova koji odudaraju od klasično shvaćene drame, što je ponajprije vidljivo u razmjerno nekonvencionalnom pristupu strukturi i oblikovanju dramskog teksta, u žanrovskom ali, još i više, u stilskom smislu pa veći broj dramskih tekstova nalikuje filmskim scenarijima, što ukazuje ne samo na povezanost kazališta i filma nego i na usmjerenost njihovih autorica i autora izvedbi. Mnogo je dramskih tekstova koji su za svoje uporište odabrali poetsku dramu, što je uočeno već nekoliko godina prije i što zacijelo otvara nove dramske prostore i izazove. Uz nekoliko monodrama, više je duodramskih tekstova ili dramskih tekstova s manjim brojem likova. Na natječaj je prijavljeno i više dramskih tekstova koji bi bili prikladni za ansambl-predstave, no nije zanemariv broj tekstova koji bi se, unatoč manjem broju likova, a zahvaljujući većem broju dramskih „glasova“ ili situacija mogli prilagoditi i uprizoriti i na većim i na manjim scenama. To je još jedan znak koliko su autori i autorice prijavljenih dramskih tekstova vodili brigu o izvedbenoj sastavnici. Raznovrstan je i jezik kojim su drame pisane: uz nekoliko dijalektalno oblikovanih tekstova, mnogo je dramskih svjetova izniklo iz svakodnevnoga govora, ponajviše iz jezika društvenih mreža koji oblikuju raznovrsno zamišljene i mnogolike identitete.
U tematskom smislu dramski su svjetovi tekstova prijavljenih na natječaj, kao i prethodnih godina, usredotočeni na aktualna društvena pitanja koja bi se mogla svesti na međusobne odnose, komunikaciju i poteškoće sa snalaženjem u danim okolnostima, bez obzira na to bile one uvjetovane psihološki, rodno, socijalno, geopolitički ili kako drukčije. Međutim, ističe se nekoliko tema: zlostavljanje, intimni i javni položaj žena, pitanje migracija i postkolonijalnih praksi, represija šire društvene zajednice prema pojedincu i, u najširem smislu, pitanje kulturnoga pamćenja koje se kreće od biografskih detalja pojedinih osobnosti do književnoga nasljeđa u kojemu se susreću dramski likovi iz različitih književnih djela i povijesti zapadne kulture. Među prijavljenim dramskim tekstovima žene su najčešće žrtve zlostavljanja u partnerskim i bračnim zajednicama, bliskim ili poslovnim odnosima, no tematiziraju se i posljedice i učinci na bliske osobe zlostavljanih, nerijetko djecu. Nekoliko je dramskih tekstova za polazište odabralo kazališno okruženje u kojemu su žene ucjenjivane i zlostavljane, a više ih je tematiziralo zlostavljanje, neovisno o tome jesu li žrtve žene, muškarci ili djeca, i koje se usporedno događa na obiteljskom i izvanobiteljskom planu, potpomognuto šutnjom i sljepilom bližnjih. Mentalno zdravlje poveznica je velikog broja tekstova u kojima dramski likovi traže i koriste stručnu pomoć ne bi li uspostavili ravnotežu u odnosu sa sobom i drugima, a nekoliko dramskih tekstova bavi se i pitanjima demencije osoba starije životne dobi. Trauma je kao motiv poveznica mnogih odnosa - osobnih, obiteljskih, poslovnih, društvenih, socijalnih i geopolitičkih - a razrješava se uglavnom tragično ili groteskno. Veći broj dramskih tekstova tematizira pitanja zasnivanja obitelji i rađanja djece te usklađivanja privatnih i poslovnih obveza. Pritom se kao važna tema nameće briga za djecu i zabrinutost zbog svijeta koji im roditelji i ostali odrasli članovi zajednice ostavljaju. Jedna je od istaknutijih tema status izbjeglica i migranata te njihova (ne)pripadanja ili neprihvaćenosti u zajednicama iz kojih su došli i u kojima se žele nastaniti. Nekoliko drama tematizira narušenost ekosustava koji izravno ili posredno utječe i na ljudske živote, kadšto i u kontekstu teorija zavjere. Neke drame za polazište odabire položaj umjetne inteligencije u suvremenom društvu, a mnogi dramski tekstovi - neovisno o tome bave li se osobnim ili profesionalnim odnosima - u svoje motivske krugove uvrštavaju aktualna društvena pitanja od financijske nesigurnosti, preko siromaštva i beskućništva sve do povoda i razloga za prosjačenje.
Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Lucija Ljubić, Ivan Planinić i Filip Šovagović i ove je godine čitalo dramske tekstove prijavljene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori i autorice.
Nagrađeno je šest dramskih djela - jedna prva nagrada te ravnopravno podijeljene dvije druge i tri treće nagrade - a za čitanje se preporučuje još pet dramskih tekstova. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
1. nagrada
Anita Čeko: U MOJOJ BABI MJESEC
Dramski tekst U mojoj babi mjesec tematizira životnu cikličnost ženskoga tijela, duha i duše, uključujući mnoga pitanja o porodu, postporođajnoj depresiji, majčinstvu, životnim poteškoćama, nevoljama i tragedijama, neovisno o naraštajnim i svim drugim razlikama među ženama. Poveznica je ženska solidarnost i često nedovoljno iskazana nježnost najbližih. Unuka koja je u sedmom mjesecu trudnoće dolazi u Bosnu u posjet svojoj Babi Dragojki i razgovara s njom o njezinu životu, porodima, radostima, gubitcima, tugama, bolestima i prešućenim osjećajima, istodobno intimno uspoređujući sebe i babu, svoje i njezino vrijeme. Dramski tekst podijeljen je na tri dijela: u prvom dijelu Unuka posjećuje Babu i snima je kamerom, u drugom dijelu prati se Unukin porod i rađanje njezine kćeri, a u trećem dijelu ponovno se susreću Baba i Unuka, ovaj put zbog bolesti. Dvije žene promatraju treću - djevojčicu koja će tek odrasti i prešutno se pitaju kakve će obrasce ponašanja usvojiti i kako će živjeti. U dramskom tekstu pojavljuju se dva odrasla ženska lika i jedna djevojčica, a ostali dramski likovi čuju se samo kao glasovi, što implicira filmsko snimanje. Među tim glasovima su doula Irina, prijateljice, liječnici i medicinske sestre te cimerice iz bolničke sobe. Likovi koji nisu na popisu prisutni su posredno te oživljavaju u Babinim pričama i uspomenama. Dramski tekst je dinamičan, uključuje pripovijesti o ženskim sudbinama na različitim prostorima i u različitim vremenima, Babinim supatnicama, rođakinjama i susjedama. One su tijekom trudnoće obavljale teške fizičke poslove, a porađala ih je seoska babica unoseći u porod podjednaku mjeru nježnosti kao što je Baba Gojka nježno sudjelovala u teljenju seoskih krava. Dramski je slog istovremeno i naglašeno poetičan pa, primjerice, iz Babina tijela raste cvijet bazge ili listopadna šuma u kojoj se čuje pjev ptica, ali u kojoj kunja i medvjed. Mjesec iz naslova drame uključuje i citat jedne od porodničarevih preporuka kako žene ne bi trebale čitati o porodu, nego gledati u mjesec i pjevati svom djetetu u utrobi. Unuka je svoj mjesec pronašla u Babi - ona je bila njezin mjesec.
2. nagrada (ravnopravno dijele)
Mia Laura Jurčić: TIHA VODA
Drama Tiha voda snažno i potresno progovara o nemogućnosti bijega iz klaustrofobične seoske sredine. Kroz lik protagonistice, devetnaestogodišnje Adele, autorica oblikuje dramsku radnju koja se ne odvija samo u fizičkom prostoru sela uz rijeku, već i u metafizičkom procjepu između života i smrti. Stoga i uvodni postupak bljeskovitih statičnih slika, osim dokumentiranja obiteljske prošlosti i rekonstruiranja jednog postojanja, ujedno sugerira i ontološku nesigurnost te razvija temu neuhvatljivosti sjećanja kao jedine preostale čvrste točke identiteta koji se nepovratno osipa. SredišnjI dramski sukob odvija se u opreci između rječite tišine Adeline obitelji i razorne snage rijeke koja nije samo dio toposa dramske slike, već je i aktivan subjekt prožet mistikom i tragedijom odlaska. Značenjski slojevi drame prodiru duboko u sferu liminalnosti - stanja „između“ - u kojem rijeka prestaje biti tek geografski pojam i postaje metafizički prostor prelaska. Rijeka se uspostavlja kao prostor katarze i kao utočište u kojem je jedino dopušteno progovoriti o zabranjenom. Nasuprot tome, kuća je simbol kolektivne represije i šutnje koja negira postojanje svega što bi moglo narušiti privid reda; tamo se bliskost zamjenjuje ritualima objeda, a šutnja, tišina i muk gori su od bilo kakve svađe. Taj rascjep između onoga što se vidi - svakodnevica sela i onoga što se osjeća - magla nad vodom, tvori srž dramske napetosti. U tako normiranom biomu trag vode na podu postaje snažna poetska metafora za rezidue identiteta koji kolektivu ostaju neshvatljivi. Dokumentaristički precizno bilježenje znakova fizičkog nestajanja u kontrastu je s poetskom vizijom subjekta prožetog dramskom fantastikom koji, iako fizički prisutna, već dugo leluja u prostoru „magle“. Na kraju, drama nas suočava s okrutnošću ravnodušnosti: zajednica se bavi posljedicama - vodom - ali ostaje slijepa na uzrok - bol - čime se ciklus šutnje i utapanja nastavlja. Tiha voda nas podsjeća na nepodnošljivost lakoće nestajanja u sredini koja, revno primjećujući tragove vode na podu, odbija primijetiti osobu koja iza tih tragova nepovratno nestaje.
Lucija Klarić: BEZ PAPIRA
Dramski tekst Bez papira, s podnaslovom ljubavna pisma iz postkolonijalizma govori o Jednoj s jedne strane, Drugom s druge strane i o svijetu između njih koji usporava i otežava njihove susrete i život. Uvodna bilješka ispod teksta pojašnjava da je riječ o „birokratskom nasilju koje se primjenjuje kao metoda povlačenja granica između njih i nas“. Tako i jest strukturiran dramski tekst: Njezine su rečenice otisnute na lijevoj strani, Njegove na desnoj, a u sredini stranice stoje rečenice koje potječu najčešće iz službenih dopisa napisanih administrativnim stilom i podjednako hladnih automatskih odgovora, ali i iz diskursa članova obitelji te iz proizvoljno konstruiranog i ideološki kompromitiranoga glasa javnosti. Taj svijet između Nje i Njega ne dopušta dijalog i na pitanja odgovara jednoznačno - podizanjem zida. Kadšto je možda, kao i u drami, zid moguće preletjeti avionom, ali i to samo privremeno, a onda se svi moraju vratiti na svoju stranu zida, iza čvrsto povučenih granica. U dijalogu između Nje i Njega, vođenom u njihovu virtualno izgrađenom svijetu i u mislima, upadljivo se često pojavljuje rečenica „Htio/htjela sam ti samo reći“ kojom oni, uz neizbježnu pratnju triju točkica, pokušavaju racionalizirati zazidanost institucija, ali i objasniti kako to utječe na njihove osjećaje i budućnost njihova odnosa.
3. nagrada (ravnopravno dijele)
Filip Jurjević: MRAVI
Goran je jedne tragične noći pokušao pobjeći od svog vlastitog života. Progonjen bijesnim psima on se spretno popeo na svoje najdraže stablo. Osjetio je neku neobjašnjivu sigurnost u zelenoj krošnji, dobro je poznavao taj osjećaj još iz djetinjstva. Svi njegovi životni problemi nestali su tu noć jedan za drugim, kao da ih je netko obrisao krpom. Možda bi se mogao popeti još i više? Ali na vrhu su grane tanje - možda bi se ipak trebalo spustiti nekoliko grana niže, vidjeti može li se nekako prespavati, a ujutro će pobješnjeli psi već pronaći neku drugu žrtvu. Međutim, čopor nije odustajao. Držali su ga u šaci, bilo je jasno da će kad-tad sići sa stabla i da će se kad tad morati suočiti s neredom svuda oko sebe: s bivšom suprugom na terapiji, s rizičnim biznisom pod političkim pritiskom, sa kćeri koja razvod svojih roditelja, najblaže rečeno, nije baš najbolje prihvatila, s njezinim budućim suprugom koji prijeti, maše i udara sjekirom uokolo ili grize zubima ako nije raspoložen, s njegovom majkom i njihovom incestuoznom vezom i kompletno naoružanim selom. Toga je tragičnog jutra ipak shvatio da je pogriješio još u djetinjstvu kada s prvi put popeo na svoje najdraže stablo. Zašto je uopće silazio?
Mihovil Rismondo: PJESMA EVROPE
Kad bismo odbacili sve ono nebitno, nepotrebno, beznačajno, sve te viškove, suvišna znanja, nabujale stavove, kad bismo konačno odbacili sva ta razna mišljenja o svemu i svačemu - svijetu u nama samima bilo bi lakše. S te druge strane, kao hrabri putokaz u neki bolji svijet stajala bi, potpuno samostalno, lijepa riječ. I to bi bilo sasvim dovoljno. To je ono što Evropa traži, a ne može naći. Ona traži od Diliške samo jednu malu toplu riječ, samo nekoliko njih, da se barem malo ugrije kad ih već nema dovoljno za cijelu pjesmu. No, on uporno šuti. Čini se kao da je Evropi netko sakrio sve te riječi, izbrisao i zapalio smisao i ona luta prazninama bez slova, bez zareza, bez točaka, bez kompasa. Evropa živi tu u blizini, u našoj ulici, samo nekoliko kuća dalje, možda je često vidimo, ali nikako da je primijetimo. Možda smo ipak mogli otvoriti vrata, okrenuti se, upoznati se - primijetiti pukotinu u tom visokom i debelom zidu koji nas dijeli.
Zrinka Zoričić: SVE JE ISTOVREMENO
Tekst Sve je istovremeno, podnaslovljen kao Razlomljeni mozaik jednog života, predstavlja paradigmatski primjer suvremene polifone monodrame koja napušta klasičnu linearnu naraciju u korist simultanosti proživljavanja. Autorica konstruira dramski subjekt koji nije monolitan, već je oblikovan kao dinamički ansambl unutrašnjih glasova, čime ispovjedni iskaz postaje studija - ne samo prisjećanja vlastite prošlosti, nego i žive, pulsirajuće, sadašnjosti - u kojoj se sve odvija istovremeno. Ta istovremenost nije samo tematska odrednica, već i temeljni dramaturški postupak koji omogućuje supostojanje različitih ontoloških razina: od banalne svakodnevice do borbe za život srodne duše. Dramska napetost generira se kroz sukob s naslijeđenim obrascima čiji glasovi pokušavaju nametnuti šutnju i svladati otpor. Oslobađanje od te šutnje i pobjeda unutarnjeg otpora, paradoksalno se događa upravo u onom trenutku u kojem je subjekt bio spreman odustati. Tekst Sve je istovremeno dramskom dekonstrukcijom razotkriva razlomljen mozaik jednog života, preko konačnog ujedinjenja svih unutarnjih ja u neraskidivu cjelinu - transformira se u dramu integracije i izvedbeni izazov za kazališno uprizorenje.
Dr. sc. Lucija Ljubić
Ivan Planinić
Filip Šovagović
