NAGRADA ZA DRAMSKO DJELO „MARIN DRŽIĆ” ZA 2022. GODINU - OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2022. godinu pristigla su 64 dramska teksta u čemu se ogleda nastavljanje višegodišnjega trenda velikoga broja prijava i potvrđuje prepoznatost nagrade unutar hrvatske kazališne zajednice i šire književne i kulturne scene. Kao i proteklih godina, velik broj prijava rezultirao je i velikim dijapazonom individualnih dramskih rukopisa, formalno-stilskih obilježja pristiglih tekstova i iskoraka u smjeru istraživanja i metamorfoza dramskoga pisma, ali i kvalitativnih razlika u ovladavanju nekim temeljnim strukovnim pretpostavkama dramskoga stvaranja. Među prijavljenim su dramama podjednako zastupljeni tekstovi klasične dijaloške strukture koliko i dominantno monološki uobličeni dramski tekstovi u kojima prevladava naracija ili poetiziran diskurs, a u formalnom se pogledu izdvaja i nekoliko izleta u žanrovski jasnije određene dramske tekstove kao što su drama apsurda, crna komedija ili komedija zapleta. Tematski raspon pristiglih dramskih tekstova šarolik je i raznovrstan. Široku zastupljenost bilježi problematika prekomjerne uporabe (i zloporabe) računalne tehnologije, opsjednutosti društvenim mrežama i izmještanjem života iz stvarnog u virtualni svijet te (vršnjačkoga) nasilja na internetu i društvenim mrežama, kao i tzv. sindroma izgaranja odnosno nemogućnosti nalaženja adekvatnoga balansa između sve većih zahtjeva poslovnoga i privatnoga života. Raširene su i intimistički ili politički intonirane obrade migrantskoga pitanja, odnosno distopijske vizije bliže budućnosti, posebice s obzirom na najuže međuljudske odnose kao sinegdohalne preslike društva te dramska razmatranja rata kao zatvorenoga kruga čovječanstva iz kojega se zasad ne nazire izlaz. Neke od drama zasnovane su i na aktualiziranim i alegoričnim intertekstualnim igrama s motivima iz svjetske i domaće dramske književnosti (npr. djelima Williama Shakespearea i Miroslava Krleže), odnosno na literariziranju životopisa javnih osoba i dramskim propitivanjima općeprihvaćenih biografskih činjenica u kontekstu složenih suodnosa kolektivne i osobne povijesti (npr. drame o Augustu Strindbergu ili Pauli Preradović), ili se oblikuju kao humoristične i parodične persiflaže nacionalne povijesti i suvremene zbilje, i sl. No i ove se godine kristaliziralo nekoliko posebno istaknutih tematskih cjelina kao što je, u prvome redu, neobično učestalo i precizno sadržajno fokusiranje znatnoga broja pristiglih drama na mnogobrojne i mnogovrsne oblike nasilja nad ženama neovisno o njihovoj dobi, izobrazbi ili imovinskome statusu, na pitanja pozicije žene u i dalje izrazito patrijarhalno ustrojenome društvu, na doseg i opseg stvarnih promjena u društvenome položaju žena prilikom sučeljavanja prošlosti i suvremenosti, i naposljetku na mogućnosti ženskoga samoostvarenja izvan tradicionalno kodiranih, normiranih i zadanih identiteta majki, supruga i domaćica. Na taj se tematski sklop nadovezuju i dramska istraživanja različitih poimanja doma i osobnoga identiteta u odnosu na kolektivne identitete i društvenu zajednicu na uže obiteljskoj i široj nacionalnoj pa i nadnacionalnoj razini. Kao važna, čak goruća tema ovećega broja pristiglih dramskih djela izdvaja se i zaokupljenost institucionalnom i individualnom skrbi o starijima i nemoćnima, primjerice, povratkom u roditeljsku kuću zbog brige o bolesnim roditeljima te traumama, trzavicama i problemima koji se pritom javljaju kod predstavnika svih generacija, brojnim nijansama u emocionalnim odnosima između oboljeloga i njegovoga njegovatelja, ili pak nespremnosti i potkapacitiranosti zdravstvenoga i socijalnoga sustava za izazove koji stoje pred njim. Bez obzira odlučimo li spomenute podudarnosti čitati kao dobre spisateljske slučajnosti, gotovo klinički jasne simptome vremena ili pak nadovezivanje na šire literarne i kazališne trendove, njihova se dijalogična pa i polemična upućenost na akutne momente današnjice, a time i njihov implicitan kazališni potencijal, ne mogu, a i ne bi trebali, previdjeti.
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu: Jasen Boko (predsjednik Povjerenstva), dr. sc. Martina Petranović i Doris Šarić-Kukuljica, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela, a za čitanje se preporučuju još tri drame. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
- Nagrada
Davor Špišić: ŽENA HIMNA
Žena himna, Davora Špišića zrela je, dramaturški vješta i inovativno izgrađena biografska drama o Pauli Preradović, hrvatskoj pjesnikinji i književnici, unuci Petra Preradovića koja je zapamćena kao autorica austrijske himne. Ipak
Žena himna puno je više od biografske drame, ona od osnovnih elemenata jednog kompleksnog života minuciozno veze sudbinu žene ispred svog vremena. Žene koja je, ne vlastitim odabirom, gurnuta na vjetrometinu burne povijesti od početka 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Reducirana u izrazu, usredotočena samo na bitno i sa svega četvoro glumaca drama provlači sudbinu Paule Preradović kroz sve ključne političke pojave prve polovine 20. stoljeća, koje su odredile svijet u kojem danas živimo. Raspadi Carstava, rast nacionalizma, diktature komunizma i nacizma, užasi dva svjetska rata… ovdje su prelomljeni kroz sudbinu snažne žene, na način da se drama ni jednog trenutka ne gubi u masovnim scenama i velikim političkim prevratima, ostajući uvijek duboko intimna i nježna priča o hrabroj ženi na udaru povijesti.
Žena himna, drama o politici kao sudbini, originalni je dramski predložak koji nudi zahvalan materijal za kreativno čitanje na sceni.
- nagrada (ravnopravno dijele)
Edi Matić: VULNERA URBIS, VULNERA ORBIS (RANE GRADA, RANE SVIJETA)
Dramski tekst
Vulnera urbis, vulnera orbis (Rane grada, rane svijeta) vraća se u ratne devedesete i u prostore grada Splita kao prepoznatljivo identificirane no istodobno i simbolično oblikovane pozadine na čijem se fonu raščlanjuje sudbina jedne obitelji i njezinih članova, seciraju psihoze i neuroze jednoga društvenopovijesnog trenutka te rastvaraju traume i zločini iz prošlosti kakvima se hrvatska dramska književnost dosad rjeđe bavila. Temeljno izvorište dramske napetosti je egzistencijalni nemir u kojem svakodnevno živi obitelj opterećena utegom očeva srpskoga prezimena, a pokušaj jednoga od sinova da podilaženjem pogrešno odabranim autoritetima neutralizira krimen nacionalne pripadnosti završava upletenošću u zločin s kojim se ne može pomiriti i zbog kojeg se u finalnom pokušaju iskupljenja i sebe i svoje obitelji odlučuje na samoubojstvo. Uvod i konac drame radnju dovode u suvremenost i iz vizure žrtve nude svojevrsno očište za sagledavanje zbivanja u prošlosti koja svoje traumatične i često nerazriješene repove vuku sve do danas, te time suptilno zaokružuju dramu pomno profiliranih likova, životno ispisanih dijaloga i sugestivno dočarane kolektivne i intimne tjeskobe.
Espi Tomičić: PLES NA BROJU 60
Ples na broju 60 je dirljiva, intimistička, poetska drama o toplom odnosu punom ljubavi i razumijevanja između bake i unuka koju je Espi Tomičić smjestio u 30 kvadrata stančića na zadnjem katu zgrade na broju 60. Ona, bolesna i opako načeta demencijom, on, preplavljen strahom da će je izgubiti i činjenicom da više ni na trenutak ne može ostati sama, razapet osjećajem krivnje što će je morati smjestiti u dom, a bila mu je i ostala stup djetinjstva i života. Tomičić gradi vrlo zanimljivu dramaturšku strukturu kroz koju se u monološkim i dijaloškim scenama otkrivaju i dijelovi prošlosti njihovih života. Osim bake i unuka tu je i treće lice (ili lica), Ostali, svojevrstan oblik kora koji obogaćuje i pojašnjava pripovjednu liniju preuzimajući razne uloge (oca, majke, savjetodavca, neutralnog promatrača i pripovjedača). Bez obzira na težak rastanak bake i unuka, koji je neminovan i koji će uslijediti, ne savladava nas tuga već ganuće nad ljepotom odnosa koji su sagradili. U vremenu kada empatiju i ljubav gutaju narcizam i egoizam ljekovito je biti s Tomičićevim junacima i podsjetiti se što bismo mogli ili trebali biti jedni drugima.
- nagrada (ravnopravno dijele)
Katja Grcić: DRUGA
U fokusu su dramskoga teksta
Druga životne ispovijesti triju žena podosta različitoga psihofizičkoga i socijalnointelektualnoga habitusa s naglaskom na njihove ljubavne odnose i iskustva u životnoj zajednici s muškarcima, napose u vrijeme pandemije korona virusa i društvene izolacije, ali i izvan toga okvira. Drama je ispisana pomoću više usporednih i međusobno prepletenih, kontrapunktalnih ili zrcalno supostavljenih monoloških dionica u kojima se razlažu emocionalna i mentalna stanja žrtvi i njihove (iskrivljene) percepcije svijeta, sebe, partnera i vlastitih (ne)mogućnosti. Kroz njih na vidjelo izlaze i neugodne, mučne i nerijetko upravo zastrašujuće pojedinosti o različitim oblicima zlostavljanja i nasilja - od verbalnoga preko seksualnoga do psihofizičkoga - kojima je svaka od žena izložena i koji će u jednom slučaju rezultirati femicidom, a u druga dva zahtjevom za razvod ili bijegom u sigurnu kuću. Dramski tekst k tomu upozorava i na opasnosti transgeneracijskoga prijenosa traume te koncentričnoga širenja kruga nasilja na društvo u cjelini, napose na djecu, a povremenim uvođenjem muške perspektive na iznesene odnose i događaje nudi i bljeskovite uvide u patologiju zlostavljača kao izvorišta nezadovoljstva, boli i traume.
Hana Konsa: OSTANAK
Ostanak je uznemirujuća i potresna drama u kojoj Hana Konsa rastvara uzroke duboke traume koju dvoje protagonista (sestra u pedeset i četvrtoj i brat u pedeset i devetoj godini) nose od najranijeg djetinjstva. U odnosu na dominantni diskurs u dramskoj literaturi u kojoj su uglavnom muškarci zlostavljači, u
Ostanku je zlostavljačica majka. Ona je agresivna, manipulativna, lažljiva. Majka-nemajka. Krajnje nezadovoljna svojim životom zbog propuštene prilike da ode s čovjekom u kojeg se zaljubila i ostavi muža, ona sve svoje frustracije lomi na kostima i dušama njezine djece pa zatim i muža. Je li to sjeme zla već prije posijano u njoj, ne znamo. Drama se dodatno usložnjava činjenicom da i otac svojom slabošću i opravdavanjem majčina ludila uokviruje te nesretne dječje sudbine. Hana Konsa ovom dramom otvara teška pitanja. Vole li svi roditelji svoju djecu? Kako prihvatiti činjenicu da te majka ne voli? Je li smrt takve majke oslobođenje ili se trauma produbljuje velikim ZAŠTO? Je li moguće zacijeliti tako razlomljene duše u godinama koje su blizu starosti?
Ana Maras Harmander: NEMAŠ SAMO TI EKSKLUZIVU NA PATNJU
Jesmo li ono što želimo postati, ili nas određuje to od koga smo postali - temeljno je pitanje drame Ane Maras Harmander koja govori o troje prijatelja iz mladosti, danas na pragu četrdesetih. Bračni par dolazi iz Londona na večeru kod prijateljice koju dugo nisu sreli, druženje koje se pretvara u noć alkohola i međusobnih intimnih priznanja o razlozima zašto su neke stvari napravili, a druge nisu i zašto im je život takav kakav jest.
Nemaš samo ti ekskluzivu na patnju drama je koja se minuciozno otvara iz scene u scenu, otkrivajući nove/stare tajne i unoseći tako nemir te potrebu za dodatnim preispitivanjem troje sudionika u igri. Raspad društvenog licemjerja vješto je dramski interpretiran i ima jak potencijal za scensku izvedbu.
Preporuka za čitanje:
Vlasta Golub:
ŠUPLJE KOSTI
Nada Kaurin Knežević:
UBILI SMO DJECU
Sara Kopeczky:
ONA MOJA
