Lipicanska pasmina konja uzgojena je u ergeli Lipica (danas Republika Slovenija), po kojoj je pasmina i dobila naziv. Ergelu je osnovao austrijski nadvojvoda Karlo II 1580. godine radi uzgoja voznih i jahaćih konja za potrebe Bečkog Dvora. Osnutkom ergele počinje i oblikovanje lipicanske pasmine, jedne od najstarijih pasmina konja u Europi, čije su osobine usavršavane pomnom selekcijom. Lipicanci se i danas u većem broju uzgajaju na području nekadašnje Habsburške, kasnije Austro-Ugarske Monarhije. Na hrvatskom uzgojnom području, lipicanci su najjače zastupljeni u Slavoniji, Baranji i Srijemu.
Državna ergela Đakovo, Ivandvor, 2018. © Dražen Bota
Uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj danas se provodi u dva oblika: uzgoj u državnim ergelama i tradicijski uzgoj u seoskim gospodarstvima. Između oba načina postoji uska povezanost i usklađenost koja se razvija od 19. stoljeća, a posebno je naglašena od 20-tih godina 20. stoljeća kada su osnovane prve konjogojske seljačke udruge u Slavoniji. Uzgoj lipicanaca imao je veliku ulogu u hrvatskoj povijesti, posebice u kulturi plemićkog, veleposjedničkog i vojnog sloja te u narodnom životu. Razvoju konjogojstva i širenju lipicanaca u sela doprinijela je i vojnokrajiška uprava dajući seljacima rasplodne pastuhe, otkupom pomlatka, itd. Prvi lipicanci na području Hrvatske uzgajani su već oko 1700. godine u ergeli grofa Andrije Jankovića u Terezovcu (današnjem Suhopolju) kod Virovitice. Na toj je ergeli oko 1800. godine nastala linija Tulipan. Službeno je uvrštena u jednu od osam priznatih linija pastuha lipicanske pasmine i jedina je porijeklom iz Republike Hrvatske.
Danas se ergelski uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj provodi u Državnoj ergeli Đakovo i Lipik koja spada među najstarije ergele u Europi, a prvi se puta spominje u pisanim izvorima 1506. godine.
Osobitost hrvatskog uzgoja lipicanaca je u tome što su lipicanci postali dijelom narodnog uzgoja i tradicijske kulture. Naročito se uzgoj lipicanaca uvriježio u istočnoj Đakovštini, vinkovačkom, županjskom i brodskom kraju (područjima koja spadaju u povijesne granice Đakovačke biskupije i dijelove nekadašnje Vojne krajine).
Zbog poželjnih svojstava i prihvaćenosti u narodu, lipicanac je u posljednja dva stoljeća utjecao na sveukupno hrvatsko konjogojstvo. Starosjedilačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji i u Srijemu poznato po etniku Šokci, posebno je povezano s konjima, koji su im služili u obavljanju poljoprivrednih poslova i službi čuvanja granice u vrijeme Vojne krajine. Konji su imali poseban status i ulogu u tradicijskoj kulturi, posebice u raznim običajima (svatovskim, božićnim, pokladnim, jurjevskim) i folklornim tvorbama (književnost, dramski izraz, glazba, ples, likovno stvaranje).
Posveta konja o Đurđevu (Jurjevu) u Koški, 2018. © Dražen Bota
Jahačko natjecanje, 2018. © Dražen Bota
Sportsko natjecanje zaprega, 2018. © Dražen Bota
Četveropreg lipicanaca Državne ergele Đakovo, 2018. © Dražen Bota
Đakovački vezovi, 2019. © Dražen Bota
