„Nakon dvije iznimno teške godine u kojima su posljedice pandemije i razornih potresa sprečavale, a u nekim slučajevima i potpuno zaustavile mnoge društvene djelatnosti, pa tako i kulturu, Svjetski dan kazališta danas obilježavamo s nadom kako usporavanjem širenja bolesti COVID-19, dodatnim ublažavanjem epidemioloških mjera i dolaskom proljeća napokon možemo punim plućima disati normalni život kulture, u svoj raskoši umjetničke kreativnosti.
Sretni smo što smo unatoč pandemiji mnogim mjerama, potporama i prilagodbama uspjeli održati život naše kulture, pa tako i glazbeno-scenskih izvedbi. Tijekom protekle dvije godine sačuvali smo ne samo naše kazališne ustanove, očuvali smo i sva radna mjesta, ali i ojačali neovisne kazališne skupine. Tako smo očuvali i kontinuitet navike publike da posjećuje kazališta, da jedinstvenost sudjelovanja, gledanja kazališne umjetnosti ne zamijeni niti napusti.
Ipak nad ovo nam se proljeće nadvila sjena ruske agresije na Ukrajinu, razaranja, pogibelji i progoni tisuće ljudi, što nas bolno podsjeća na Domovinski rat i stradanja koja smo pretrpjeli, stoga s iznimnim suosjećanjem i solidarnošću s ukrajinskim narodom dajemo potporu i pomoć izbjeglicama koje pristižu u Hrvatsku, kojima ćemo otvoriti i vrata naših kulturnih ustanova, pa tako i kazališta.
No u svakom teškom razdoblju, u lančanom nizu kriza i izazova, ljudski je duh uvijek ojačavala kultura, genij kreativnosti, naš konstruktivni genetski kod kojim se jedino možemo usprotiviti i zaustaviti bezumne porive destrukcije i uništavanja.
U međunarodnoj poruci za Dan svjetskog kazališta koju ove godine potpisuje ugledni redatelj Peter Sellars i u nacionalnoj poruci našeg uglednog književnika, dramskog pisca Dubravka Jelačića Bužimskog očitavamo komplementarne ideje o iscjeliteljskoj moći i važnoj društvenoj ulozi kazališta. Sellars će nas podsjetiti kako „kazalište epske vizije, svrhe, ozdravljenja, obnove i brige treba nove obrede“, ali nas ne treba zabaviti, nego okupiti, kako bismo dijelili i njegovali zajednički prostor dubinskog slušanja i jednakosti. Jelačić Bužimski ističe kako je kazališna „ostavština talenta, truda i volje ostavila neizbrisiv trag u životu u čije vrijednosti ne smijemo nikad posumnjati, usprkos silama zla koje nam stalno prijete“ i zbog toga smatra kako nam danas treba „kazalište hrabrosti, kazalište plemenitih osjećaja i kazalište istine s jedinom željom da ustrajemo u uvjerenju da ono što nam netko iz praznog i krhkog, ali snovima i poezijom ispunjenog prostora govori, ispunjava smisao našeg postojanja“.
Tim nadahnutim porukama pridružujem se čestitkama svim umjetnicima, svim kazališnim djelatnicima i kazališnoj publici svih generacija, sa zahvalom što su prebrodili ovo izazovno razdoblje te s još jačom snagom i kreativnošću, entuzijazmom i sudjelovanjem nastavljaju ispunjati svima nam važan, jedinstveni prostor kazališta.“