Putem elektroničke sjednice Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, održane 17. rujna 2020. godine, donesene su odluke o dodjeli ove Nagrade za 2019. godinu.
Nagrada za životno djelo dodijeljena je konzervatorici Lukreciji Pavičić Domijan, danas umirovljenoj djelatnici Konzervatorskog odjela u Zadru.
Godišnja nagrada dodijeljena je
Sandri Čelić Višnjić i Nataši Nefat konzervatoricama Konzervatorskog odjela u Puli za projekte obnove kaštela Morosini-Grimaldi u Svetvičentu i kaštela Pietrapelosa u Buzetu.
Nagrada za doprinos lokalnoj zajednici dodijeljena je Milanu Kranjčeviću
utemeljitelju udruge „Katedra Čakavskog sabora“.
Odluku o nagrađenima donio je Odbor Nagrade u sastavu: Davor Trupković pomoćnik ministrice kulture, Tajana Pleše, Lidija Nikočević, Zvonko Bojčić, Branka Šulc, Radoslav Bužančić, Zoran Wiewegh, Mirna Sabljak i Tatjana Horvatić.
Obrazloženje dodjele “Nagrade Vicko Andrić“ za životno djelo povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Lukreciji Pavičić Domijan
Lukrecija Pavičić Domijan rođena je u Kotoru 23. kolovoza 1947. godine. Diplomirala je Povijest umjetnosti te Hrvatskosrpski jezik i jugoslavensku književnost 30. lipnja 1976. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1975. godine zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Zadru. Kao konzervatorica obavlja razne poslove u struci, a od 1989. radila je na poslovima evidentiranja i inventarizacije pokretnih kulturnih dobara.
Lukrecija Pavičić Domijan, povjesničarka umjetnosti i umirovljena konzervatorica predložena je za Nagradu „Vicko Andrić“ za životno djelo zbog sveobuhvatnog doprinosa razvoju konzervatorske struke i sustava zaštite kulturne baštine te sustavnog pristupa evidentiranju, inventariziranju i vrjednovanju kulturne baštine. Svoj konzervatorski radni vijek svestrano je i predano provela u Konzervatorskom odjelu u Zadru, a zatim i kao voditeljica Inspekcijske službe za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture. Godine 2013. odlazi u mirovinu, ali i dalje ostaje radno aktivna. Od 2002. godine imenovana je članicom Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra.
Upravo njenom zaslugom i inicijativom sustavno se počela evidentirati do tada zanemarena pokretna kulturna baština brojnih crkava i riznica diljem Hrvatske, a osobito na području Dalmacije. Iz velikog opusa evidentiranih zbirki sakralne umjetnosti, privatnih zbirki, pergamena, evidencija i popisa paške čipke i čipke od agavinih niti, zatim brojnih riznica i njihovih stalnih postava koje je uredila, evidentno je da je Lukrecija Pavičić Domijan jedna od prvih konzervatora koji su se posvetili sustavnoj valorizaciji i popularizaciji pokretne kulturne baštine.
I danas, iako u mirovini, Lukrecija Pavičić Domijan je svojim karakterom, entuzijazmom, iskustvom, znanjem i senzibilitetom poticaj za rad kolegama u struci te nezamjenjiva mentorica mnogim mladim konzervatorima upravo na specifičnim područjima zaštite pokretne kulturne baštine kao što su povijesni tekstil, pergamene i knjižna građa. Zahvaljujući svojoj stručnosti, predanosti i stalnom terenskom radu te bogatom stečenom iskustvu, ali i nepresušnoj radnoj energiji, uspjela je sačuvati od devastacije i propadanja brojne primjerke kulturne baštine.
U nizu uspješno obavljenih radnih projekata, moramo izdvojiti i osobito naglasiti da je Lukrecija Pavičić Domijan idejna začetnica TEKSTILOTEKE pri Hrvatskome restauratorskom zavodu u Ludbregu, koja bi u svrhu preventivne zaštite i čuvanja ugroženih povijesnih tekstilnih predmeta te prikupljanja građe trebala postati temelj za budući muzej tekstila.
Lukrecija Pavičić Domijan sustavno je radila na poslovima evidentiranja i inventarizacije pokretnih kulturnih dobara crkvenih inventara u Zadru (Sv. Marija, Sv. Šime, Sv. Mihovil, Riznica Zadarske biskupije), Župe sv. Šimuna i Tadeja u Bokanjcu, Župe sv. Nikole u Crnom, Župe sv. Kasijana u Sukošanu, Župe sv. Ivana Krstitelja u Tinju, Župe sv. Tome Ap. u Dobropoljani (o. Pašman), Župe Rođenja BDM u Pašmanu (o. Pašman), Župe sv. Tome u Tkonu (o. Pašman), Župe sv. Kuzme i Damjana u Banju (o. Pašman), Župe Presvetog Srca Isusovau Neviđanima (o. Pašman), Župe Uznesenja BDM u Salima (Dugi otok), Župe sv. Lovre u Lukoranu (o. Ugljan), Župe Uznesenja BDM u Ravi (o. Rava), Župe sv. Petra i Pavla u Sestrunju (o. Sestrunj). Izradila je i popise votivnih predmeta Gospe od Zečeva u Ninu i votiva Gospe u Turnju.
Sudjelovala je kao članica stručnog tima Odjela za pokretna kulturna dobra pri izradi popisa inventara Župe Uznesenja BDM u Poreču, Župe sv. Eufemije u Rovinju, Samostana benediktinki na Krku, Župe sv. Mihovila Arh. u Kožinu, Župe sv. Mihovila u Vrsima, Župe sv. Anzelma u Ninu, Župe Pohođenja BDM u Molatu (o. Molat), Župe Rođenja BDM u Zapuntelu (o. Molat), Župe sv. Andrije u Brguljama (o. Molat), Župe sv. Lovre u Kalima (o. Ugljan), Župe Porođenja BDM na Silbi, Župe Sv. Stjepana u Motovunu, Franjevačkog samostana provincije Pres. Otkupitelja i crkve sv. Križa u Živogošću i Župe sv. Stjepana u Starigradu (o. Hvar).
Evidentirala je nekoliko privatnih zbirki od kojih su sustavno popisane: zbirka dr. Ive Petriciolija u Salima na Dugom otoku, zbirka Oštrić u Novigradu, zbirka Zchoch u Bokanjcu te zbirka Dobrović na Jelsi.
Radila je na popisu pergamena na području djelovanja KO Zadar za registraciju ovog dijela pokretnih kulturnih dobara Samostana benediktinki sv. Margarite u Pagu, Samostana benediktinki sv. Marije u Zadru (1043 kom.), Zadarske nadbiskupije (800 kom.).
Radila je na evidenciji i popisu paške čipke i čipke od agavinih niti župe sv. Marije u Pagu, privatne zbirke Paro Vidolin u Pagu, Samostana benediktinki sv. Margarite u Pagu te Samostana benediktinki u Hvaru.
Tijekom godina uredila je niz riznica i oblikovala stalni postav Franjevačkog samostana sv. Duje u Kraju na Pašmanu, Župe Bibinje u crkvici sv. Ivana, pravoslavnog manastira Uspenja Bogorodice u Krupi, Franjevačkog samostana sv. Križa na Krapnju, Franjevačkog samostana trećoredaca sv. Mihovila u Zadru, Franjevačkog samostana sv. Frane u Zadru, Franjevačkog samostana sv. Pavla na Galevcu kod Preka, Franjevačkog muzeja uz crkvu sv. Petra i Pavla – privremeni postav sakralne zbirke Gorica – Livno te arheološke zbirke u Samostanu sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.
Sudjelovala je na ponovnoj postavi Stalne izložbe crkvene umjetnosti SICU (nakon Domovinskog rata) i postavi Riznice pravoslavne crkve sv. Ilije u Zadru.
Nadalje, sudjelovala je u pisanim projektima i objavila u koautorstvu s Miljenkom Domijanom vodič:
Croazia Coste e Isole; Le guide del Gabbiano, Giunti, Firenze 1997.; koautorica je članka uz Željka Laszla
Poprsje Svete Stošije, žig na srebrnim vazama u riznici nadbiskupije u Zadru, objavljenog u
Vijestima muzealaca i konzervatora, Zagreb, 1/97.; kao koautorica Zoraide Demori Staničić :
Franjevački muzej i galerija Gorica Livno, Privremeni postav sakralne zbirke, franjevački muzej i galerija Livno, 2002.;
SICU Zadar, deplijan;
Franjevački samostan, crkva i riznica, Zadar 2005.; uz dr. Iva Petriciolija koautor je tekstova za monografiju i katalog
Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, SICU i Samostan benediktinki, Zadar 2004.;
Prilog za inventar Župe Presvetog Srca Isusovog u Vinišću, Zbornik otoka Drvenika, Vinišćanski zbornik, sv. 3, str. 197-206;
Pabirci o liturgijskim predmetima Župe Marina, Zbornik otoka Drvenika, Vinišćanski zbornik, sv. 3, str. 55-76.
Redovito je sudjelovala na velikom broju stručnih skupova s izlaganjima i prezentacijama. Ovdje donosimo neke izabrane naslove kojima je bitno doprinijela razvoju struke:
Budimo učinkovitiji!, Osobna karta kulturnog tekstilnog kulturnog dobra: kako i zašto dokumentirati, Zašto ne galvanizirati predmete od plemenitih materijala, Knjižnična građa kao pokretno kulturno dobro i njena zaštita (Okrugli stol HKD-au Tuheljskim Toplicama 2011.). Posebno moramo istaknuti predavanje
Značaj i vrijednost ostataka povijesnih tkanina jer je time inicirala osnivanje čuvaonice povijesnih tekstilnih predmeta – tekstiloteke pri HRZ-u, Odjel za tekstil u radionici u Ludbregu, kao nukleusa za proučavanje tekstila u povijesnom slijedu, zastupljenosti pojedinih radionica te zastupljenosti domaćih tekstilnih i vezilačkih radionica (2008.).
Obrazloženje za dodjelu godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ Nataši Nefat i Sandri Čelić Višnjić za projekte obnove kaštela Morosini-Grimani u Svetvinčentu i Petrapilosa u Buzetu
Godišnja Nagrada „Vicko Andrić“ za 2019. godinu dodjeljuje se konzervatorici Sandri Čelić Višnjić za vođenje i dovršetak projekta obnove Kaštela Morosini Grimani u Svetvinčentu i konzervatorici Nataši Nefat za vođenje i dovršetak projekta obnove Kaštela Petrapilosa u Buzetu.
Osnutkom Konzervatorskog odjela u Puli 2000. godine započelo je provođenje sustavnog programa obnove srednjovjekovnih i renesansnih kaštela Istarske županije (Dvigrad, Possert kod Paza, Kršan, Turnina kod Rovinja, Momjan, Petrapilosa u Buzetu, Morosini-Grimani u Svetvinčentu itd.). U početnim fazama naglasak je stavljen na konstruktivnu sanaciju kako bi se zaustavilo njihovo daljnje urušavanje, nakon čega se pristupilo osmišljavanju i stvaranju uvjeta za prijem posjetitelja i razvoj novih sadržaja (turističkih, znanstveno-istraživačkih, edukativnih, kulturnih).
Na tragu takvih razmišljanja nadovezala se realizacija projekta KulTERRA [1] koji se temeljio na povezivanju dviju zajednica (Svetvinčenat i Buzet) kako bi se putem obnove dvaju kaštela koji se nalaze na njihovom teritoriju stvorio temelj za provedbu integriranoga razvojnog programa destinacije. Integrirani razvojni program predvidio je rekonstrukciju istarskih kaštela Morosini-Grimani i Petrapilosa, razvoj brojnih kulturnih, edukativnih i prezentacijskih sadržaja unutar samih objekata te izradu i dobavu informacijsko-komunikacijskih rješenja za njihovu prezentaciju i promociju. Tijekom realizacije integriranoga razvojnog programa fokus je stavljen na intenzivnu suradnju nadležnoga konzervatorskog odjela s turističkim sektorom i ostalim subjektima važnim za realizaciju projekta.
Na oba projekta arhitekt je bio Vjekoslav Gašparović iz Rovinja, a Josip Višnjić (HRZ) stručni suradnik kao voditelj arheoloških istraživanja.
Sažetak tijeka obnove Kaštela Morosini-Grimani u Svetvinčentu
Kaštel Morosini-Grimani jedan je od najvećih i najupečatljivijih istarskih kaštela te jedna od najznačajnijih mletačkih gradnji tog vremena u Istri. Karakterizira ga izvorni trapezoidni oblik s trima obrambenim kulama (dva tornja kružnog i jedan kvadratnog tlocrta) na uglovima. Zapadno od velikog portala podignuta je elegantna palača skošenih zidova prizemlja i jakoga profiliranog krovnog vijenca. Kule su povezane bedemima koji izvana pri dnu imaju potporni zid dok je s unutarnje strane po cijeloj dužini balkon s kojega su stražari motrili kroz otvore puškarnica. Glavni ulaz u kaštel s nasipom i prilaznom rampom okrenut je prema trgu i naselju. Posjed i kaštel oko kojega se formiralo naselje mijenjao je vlasnike više puta, prelazeći iz ruku porečkog biskupa akvilejskom patrijarhu koji ga 1211. godine daje na upravljanje svojim zastupnicima u Istri, obitelji Castropola, da bi zatim složenim političkim i obiteljskim vezama 1348. prešao u posjed venecijanske obitelji Morosini, a u 16. stoljeću obitelji Grimani di Luca. Iako prve podatke o utvrđenoj građevini u kojoj je boravio upravitelj posjeda nalazimo već u drugoj polovini 13. stoljeća, preuređenje kaštela u renesansnu građevinu izvršeno je već krajem 15. st. (1485.), a njegov se oblik u bitnim crtama nije mijenjao ni nakon požara 1586. godine. Kroz renesansnu transformaciju mjesta nastalo je pravilno organizirano naselje. Južno od kaštela formira se glavni gradski trg gdje se smjestila lođa s javnim zgradama, nova župna crkva trolisnog pročelja i niz jednokatnica s renesansnim monoforama.
Nakon stradanja u Drugome svjetskom ratu kaštel je ostao devastiran te se prema njegovoj obnovi i zaštiti krenulo početkom 2000. godine. Zajedničkim sredstvima Ministarstva kulture, Istarske županije, Regione del Veneto i Općine Svetvinčenat krenulo se u obnovu zidina i sanaciju kvadratne kule. Kroz projekt Revitas obnovljena je kula i balustrada. A to su bili tek prvi koraci u obnovi, nakon čega je uslijedio projekt obnove palače kaštela kao najzahtjevnijeg građevinskog projekta u sklopu programa sufinanciranog od EU – KULTERRA-e.
Europskim projektom omogućena je cjelovita obnova renesansnog kaštela, nabava i restauriranje novonabavljene zbirke oružja te otvaranje suvenirnice i prezentacijskog centra – kušaonice Središnje Istre. Prostori dobiveni ovom rekonstrukcijom organizirani su kao izložbeni na svim etažama s mogućnošću višenamjenskog prostora – Kapetanove sobe, izložbenog prostora za prezentaciju tradicije i starih običaja vjenčanja te prostora za organiziranje raznih događanja, opremljenog svom potrebnom opremom.
[1] Izvor: https://www.istriancastles.com/, 19.01.2020. Ukupna vrijednost projekta „KulTERRA“ iznosi 22.594.779,13 kn, od čega je 19.204.801,29 kn (85% iznosa) osigurano bespovratnim sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
Foto: Kaštel Morosini-Grimani, Svetvinčent, KO Pula Foto: Morosini-Grimani, Svetvinčent, KO Pula
Sažetak tijeka obnove Kaštela Petrapilosa u Buzetu
Jedna od najvećih i najznačajnijih srednjovjekovnih utvrda Istre – Petrapilosa (Kostel) – smjestila se na vrhu vapnenačkog grebena, visoko iznad rječice Bračane, u unutrašnjosti sjevernog dijela istarskog poluotoka. Radi se o jednoj od najimpresivnijih ruševina srednjovjekovnog burga u Istri. Zidovi utvrde sačuvani su u znatnoj mjeri pa je tako veći dio perimetralnih zidova sačuvao svoju originalnu visinu koja na pojedinim mjestima doseže i do 20 metara, zahvaljujući čemu Petrapilosa i danas, nekoliko stoljeća od napuštanja, pruža impresivnu sliku. U tipološkom smislu utvrđena feudalna rezidencija Petrapilosa zadržala je sve do kraja svog postojanja osnovni karakter zadan već u ranim fazama njene izgradnje u 12. i 13. stoljeću, a to su dominantna kula koja brani glavni ulaz u utvrdu, uz nju smještena rezidencijalna građevina – palas, visoki obrambeni zidovi uz koje su smještene ostale utilitarne građevine za smještaj posade i opreme utvrde te kapela. Sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski zahvati provode se od 2010. godine, što je rezultiralo saniranjem arhitektonskih ostataka glavne kule i palasa utvrde.
Usporedno s istraživanjima lokaliteta tekao je proces osmišljavanja mogućih načina korištenja prostora utvrde. U tu svrhu izrađena je
Prostorno-programska studija u cilju definiranja potreba i mogućnosti, odnosno mogućih načina i preduvjeta korištenja. Izvedbena rješenja su naknadno razrađivana i korigirana kroz daljnje projekte, kao i za vrijeme same izvedbe, u cilju postizanja čitljive prostorne cjeline temeljene na jasnom odnosu prema povijesnim datostima i arheološkim strukturama.
Koncept kojim se utvrda obnavljala od samog početka pridržava se načela poštivanja izvornih materijala kod zadiranja u postojeće konstrukcije (sanacije i konsolidacije postojećih zidova) i minimalne nužne intervencije na sačuvanom spomeniku fortifikacijske arhitekture. Sretna je činjenica da je projektu obnove prethodila precizna valorizacija s izradom kvalitetne konzervatorske podloge s najnovijim spoznajama o utvrdi, s detaljnim smjernicama za projektiranje.
Nekoliko je multimedijalnih sadržaja za posjetitelje. Na ulazu u kaštel nalazi se vanjski info-kiosk s ekranom osjetljivim na dodir, s osnovnim informacijama o kaštelu, interaktivnim zemljovidom, brošurama i sličnim informativnim, ali i zabavnim sadržajima poput slanja elektroničkih razglednica, snimanja selfija, slaganja vizualnih slagalica. U prostoru crkvice Sv. Marije Magdalene interaktivni je zidni sustav s četiri ekrana koji omogućava izbor raznovrsnih sadržaja, od povijesti kaštela, legendi i scena iz života kaštela do igara za djecu. Povijest kaštela prikazana je u obliku interaktivne lente vremena gdje se kroz odabir godine može vidjeti sadržaj vezan uz to vremensko razdoblje. U crkvici je interaktivna podna projekcija s fragmentima fresaka pronađenim na lokaciji kaštela.
U vanjskom dvorištu izgrađena je pozornica pogodna za kulturne sadržaje. U unutarnjem dvorištu planirana je projekcija 3D filma na temu razvoja dvorca na zidu palasa koja će biti vidljiva u večernjim satima. U prostoru kule je ekran koji omogućava pogled iz zraka na kaštel i njegovu okolicu.
NAGRADE:
- Projekt pristupa i prezentacije utvrde Petrapilosa, čiji je arhitekt Vjekoslav Gašparović, nagrađen je s BigSEE Architecture Award 2020 – Winner, u kategoriji Landscape and urban space.
- Posebno priznanje žirija Europske nagrade za baštinu – European Heritage Awards / Europa Nostra Awards 2000., čime je uvršten među najbolje projekte konzervacije kulturnih dobara europske baštine.
Foto: Kaštel Petrapilosa, Buzet, KO Pula Foto: Kaštel Petrapilosa, Buzet, KO Pula
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici Milanu Kranjčeviću
Milan Kranjčević, iako po formalnom obrazovanju diplomirani pravnik, s velikom ljubavlju i entuzijazmom već više od dva desetljeća intenzivno radi na očuvanju i popularizaciji čakavštine u Lici, ali i očuvanju bogate tradicijske baštine ličkog područja.
Milan Kranjčević je 1997. godine potaknuo i s grupom entuzijasta utemeljio Katedru Čakavskog sabora pokrajine Gacke, udrugu koja se prvenstveno bavi gackom čakavštinom, ali i zavičajnošću u širem smislu. U udruzi djeluje kao predsjednik, ali i obnaša određene dužnosti u Upravnom odboru.
Osobno se bavi lokalnim čakavskim idiomima, od literarnih pisanja pa sve do stručnih i znanstvenih članaka na čakavštini te je i autor brojnih radijskih emisija. Svojim je djelovanjem uspio popularizirati gacku čakavštinu i ukloniti stid autohtonih govornika u javnom korištenju svojih mjesnih govora. Na Hrvatskom radiju Otočac autor je brojnih emisija: humorističnih i satiričnih pod naslovom
Nanča i Malčika na čakavskomu te
Bože sajdi pa obajdi /
Bože siđi pa obiđi na čakavskomu i štokavskomu jekavskom dijalektu; Emisije
Domaća beseda i
Iz naroda za narod govore o tradiciji, običajima i vrijednostima regije Gacke i Otočca; Emisija
Naš divan oduvik obrađuje tradicijsku usmenu književnost Gacke;
Vako il' nako je naziv ciklusa emisija o gackoj čakavštini edukativna karaktera; U emisiji
Ugrađeni u grad, u suautorstvu s prof. Manjom Kostelac-Gomerčić, govori o zaboravljenim, a važnim Gačanima i Otočanima.
Katedra je tijekom vremena postala jedan od najvažnijih izdavača knjiga na području Ličko-senjske županije te je do sada izdano 36 naslova, a posebno se poticalo pisanje i tiskanje knjiga na gackoj čakavštini. Milan Kranjčević je uredio 25 knjiga u Katedrinu nakladništvu.
Zahvaljujući angažmanu Milana Kranjčevića izrada
gackog plava, tradicijskog gackog plovila, zaštićena je 2011. kao nematerijalno kulturno dobro, dok su 2018. gacki čakavski govori s područja Otočca postali zaštićeno nematerijalno kulturno dobro i upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Od 2005. do 2013. sudjelovao je u organizaciji kiparskih kolonija pod nazivom
Gacka, čime je Otočac dobio više od šezdeset kamenih skulptura. Posebno treba istaknuti dva ciklusa:
Križni put na Fortici te
Gačanski park hrvatske memorije. Kranjčević je kao temu kolonija odabirao važne osobe, povijesne događaje i važne kulturološke činjenice s područja Gacke, ali koje su relevantne i na nacionalnoj razini. Naglasak je stavljen i na promoviranje glagoljice kao svojevremenoga autohtonog pisma u regiji Gackoj.
Milan Kranjčević je 2015. godine organizirao i vodio kolokvij pod nazivom
Gačanski park hrvatske memorije – kolonada zavičajne i nacionalne povijesti od 9. do 21. stoljeća, na kojem je sudjelovalo više eminentnih akademika te sveučilišnih profesora iz Zagreba. Također je pokrenuo i organizirao arheološka istraživanja utvrde Fortica u Otočcu. Istraživanje i zaštita utvrde trajali su četiri godine, a 2010. je prezentirana javnosti.
Milan Kranjčević je autor četrnaest knjiga:
-
Kompolje – prilog budućem svestranijem istraživanju zemljopisnih, geoloških, povijesnih, socioloških, demografskih, antroponomastičnih, kulturnih i jezičnih značajki sela Kompolja, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 1998. (monografija), 279 str.
-
Gacka – zemlja i voda (fotomonografija), Turistička naklada, Zagreb, 1999.
-
Ričnik gacke čakavšćine – Konpoljski divan (najveći dijalektološki rječnik čakavštine uopće na 1.189 stranica velikoga rječničkoga formata), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2003.
-
In Tyrannos I – IV (tiskane radio drame na gackoj čakavštini i dijelom gackoj štokavštini), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2008.
-
Kičmasa, zbirka novela pisana standardnim hrvatskim jezikom, u dijalozima gackom čakavštinom, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2009.
-
Bajke za maće i 'ne malo veće (pisane na gackoj čakavštini i podijeljene djeci u dječjem vrtiću te nižim razredima osnovne škole, s CD-om na kojemu su govorom ispričane bajke), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2009.
-
Dojčland… Deutschland (tri dramska teksta), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
-
Suza smaragdna (tri dramska teksta), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
-
Čarolija kvakâ i kavâ (pripovijesti), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
-
Tri neobične priče (pripovijesti), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
-
Status (roman), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
-
Fortica u Otočcu (monografija), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2016., 123 str.
-
Patuljci krila nemaju (roman), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2016.
-
Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke 1997.-2017. (monografija), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2018., 215 str.
Suautor je četiriju naslova:
-
Kompolje – narodni život i običaji (etnografsko štivo) autora Jure Grčevića po danoj metodologiji dr. Antuna Radića, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2000., 149 str.
-
GACKA – Program integralnoga upravljanja okolišem i održivi razvoj, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, 2005.
-
Gačanska tradicijska kuharica – povratak zaboravljenih okusa, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, 2005.
-
Otočki dekameron I. i II. (10 novela), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2016., 2017.
Dvije knjige su u tisku:
-
Tako se nekada živjelo i radilo u Gackoj (osvrt s antropolingvističkog stajališta), što se odnosi na do sada neopisani način života na selu prije modernizacije, ali i na pojmove koji nestankom određenih poslova i uporabnih predmeta padaju u pasivni leksik i gube se)
-
Coronameron – 50 novela isključivo pisanih na gackoj čakavštini po uzoru na Boccacciov
Decameron, iskorišteno je iskustvo pandemije koronavirusa.
U pripremi za tisak su četiri članka za monografiju
Kompolje – župa i naselje:
-
Kratki opis mjesnog govora Kompolja
-
Kratka povijest Kompolja
-
Crkveni život u Kompolju
-
Nešto o uskrsnim običajima Kompoljčana u prvoj polovici 20. st.
U različitim tiskanim izdanjima objavio je više od trideset članaka. Kada je u pitanju jezik, odnosno gacka čakavština, onda treba izdvojiti tri članka:
-
Gacki čakavski govori s područja Otočca – Zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, objavljeno u
Senjskom zborniku 46, 2019.
-
Deklinacije u čakavštini južne Gacke, objavljeno u zborniku
Grad Otočac 8, 2005.
-
Germanizmi u čakavskim mjesnim govorima južne Gacke, u suautorstvu s Mirjanom Dasović, objavljeno u zborniku
Grad Otočac 7
.
Sudjelovao je na više znanstvenih skupova:
-
Identitet Like s radom:
Položaj gacke čakavštine u odnosu na čakavsko narječje, tekst objavljen u:
Identitet Like – Korijeni i istraživanja, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2009., 16 str.
-
Gacka i Otočac u srednjem vijeku, održanom u ožujku 2010., s radom:
Pojavnost horonima Gacka u hrvatskoj povijesti s refleksijom do suvremenosti (neobjavljeno), u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke, pod pokroviteljstvom HAZU-a, Odsjeka za povijesne znanosti, 60 str.
-
Poziv, poslanje i služenje, monografija posvećena 50. obljetnici svećeništva mr. Tomislava Šporčića, s tekstom:
Obnova sakralnih objekata u Gackoj, 2017., 30 str.
Milan Kranjčević je pozvan na ovogodišnji međunarodni znanstveni skup na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pod nazivom
Računalno jezikoslovlje i Zlatna formula hrvatskoga jezika s temom
Katolički kalendar u zrcalu gacke čakavštine, gdje kroz crkvene blagdane i druge kalendarske odrednice ističe većinu značajki gacke čakavštine nepoznatih široj javnosti.
