Završena je dugo očekivana cjelovita obnova secesijske zgrade Hrvatskog doma u Splitu.
Grad Split inicirao je uređenje zgrade još 2005. godine sa željom da se, uz netom obnovljeno Kazalište lutaka u prizemlju, na prvom katu dvorišnog krila uredi manja koncertna dvorana s pratećim sadržajima na katovima uličnog krila.
Secesijska zgrada Hrvatskog doma u Splitu kao sjedište splitskih narodnjačkih kulturno–umjetničkih i sportskih društava izgrađena je 1908. godine prema projektu arhitekta Kamila Tončića iz 1906. godine. Otvorenje zgrade obilježila je
Prva dalmatinska umjetnička izložba kojom je Split otvorio vrata suvremenim umjetničkim pravcima i na kojoj je osnovano Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“. Bio je to veliki kulturni događaj koji je daleko premašio lokalne okvire i ima istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti. U društvenom, glazbenom i likovnom životu grada Hrvatski je dom, uz Općinsko kazalište, imao ključnu ulogu sve do početka Prvog svjetskog rata, pa i u ranim godinama Kraljevine Jugoslavije.
Tončićevim projektom nastalim u skladu sa suvremenim tendencijama bečke škole Otta Wagnera, secesijski je izraz ušao u Split na velika vrata. Secesijsko promišljanje čita se u čvrstoj strukturi kompozicije na tragu klasične tradicije mediteranskog kruga, obogaćene rafiniranim geometrijskim i stiliziranim florealnim ukrasima te u konceptu kod kojeg je raspored volumena prilagođen potrebama korisnika i datostima parcele. Zgrada je tlocrtno koncipirana u obliku slova T i sastoji se od uličnog krila visoke trokatnice s radnim prostorijama i na nju okomito položenog dvorišnog krila, u kojem je na katu bila zajednička posebno ukrašena svečana dvorana.
Život ove zgrade obilježen je promjenama društvenih i političkih okolnosti u kojima je mijenjano njezino ime, te degradiran ne samo njezin društveni značaj, već i njezina pojavnost. Secesijski ukras pročelja i svečane dvorane otučen je tijekom talijanske fašističke okupacije grada u Drugom svjetskom ratu, te u ranom poraću. Tako je, nakon radikalne purifikacije arhitektonske plastike, suvremenim generacijama Splićana poznat tek ogoljeni korpus zgrade. Izvorni izgled Hrvatskog doma dokumentiraju rijetke povijesne fotografije, dok je od Tončićeva projekta sačuvan tek crtež pročelja reproduciran na razglednici iz vremena gradnje.
U valorizaciji spomenika Tončićev je projekt, odnosno izvorni izgled zgrade, ocijenjen njezinom najvećom vrijednošću. Valorizacija zgrade kao vrhunskog spomenika secesije u kojem je dekoracija sastavni dio arhitektonske kompozicije s kojom tvori jedinstvenu cjelinu usmjerila je pristup obnovi. Obnova dekoracije, odnosno vraćanje fizički uništenog izvornog izgleda Tončićeva djela, bio je imperativ, a povijesne fotografije postale su ključno polazište za obnovu.
Rekonstrukciju izvornog izgleda zgrade prema povijesnim fotografijama s prikazom na snimku postojećeg stanja izradila je Višnja Peleš, dipl.ing.arh. metodom ručno konstruirane perspektive. U ciljanim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, u skladu s rekonstrukcijom izvornog izgleda, ispod recentnih slojeva žbuke otkriven je zanemariv broj materijalnih ostataka nekadašnjih vučenih i lijevanih dekoracija na pročelju, a pogotovo u interijeru svečane dvorane. Ipak, rezultati istraživanja obogatili su saznanja o materijalima i tehnologiji izvedbe te o izvornom koloritu građevine, kako u interijeru, tako i u eksterijeru: vučene dekoracije na pročelju bile su izvedene šablonama u vapnenoj žbuci, a lijevane reljefne aplikacije bile su od betona.
Kipari kiparsko-restauratorske radionice Neir iz Splita modelirali su reljefne aplikacije prema povijesnim fotografijama, prijedlogu rekonstrukcije i sačuvanim komparativnim primjerima Tončićeva vokabulara. Zanemariv broj ostataka otučenih ukrasa utjecao je na izbor suvremenih materijala za njihovu izvedbu (restauratorskog morta umjesto betona na pročelju te ekstrudiranog polistirena presvučenog polimer – cementnom masom u interijeru), kao i primjenu suvremene tehnologije izvođenja (skeniranje modela 3D skenerom, upotreba CNC /Computer Numerical Control/ stroja).
U radovima obnove poboljšano je građevinsko stanje i stabilnost spomenika – ojačanjem nosivih zidova, konstrukcije stubišta i sprezanjem drvene međukatne konstrukcije. Objekt je prilagođen svim suvremenim zahtjevima u pogledu pristupačnosti, zaštite na radu, zaštite od požara, kondicioniranja zraka, a dvorana je opremljena u skladu s vrhunskim standardima multimedije. U kompleksnom zahvatu na obnovi zgrade uz primjenu metode rekonstrukcije primijenjeni su i postupci konzervacije, restauracije, građevinske sanacije pa i revitalizacije zgrade.
U obnovu zgrade Grad Split i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uložili su ukupno 22 milijuna kuna. Radove su izveli Teh-gradnja iz Zagreba i Neir iz Splita, prema projektu Studia G2 iz Zagreba.
Obnova (rekonstrukcija) dekoracije Hrvatskog doma prema povijesnim fotografijama, rezultirala je autorskim djelom tima restauratora i konzervatora – arhitektonskom i kiparskom interpretacijom izvornika u skladu s Tončićevim vokabularom. Obnovu su vodile konzervatorice Sanja Buble, dipl.ing.arh. (2005. – 2020.) i Sandi Bulimbašić, prof. povijesti umjetnosti (2019. – 2020.)
Postupak obnove dekoracije zgrade Hrvatskog doma u današnjem trenutku koji prethodi obnovi potresom uništene jezgre Zagreba, prilog je konzervatorskoj praksi te podloga za teoretsko promišljanje i raspravu o višeznačnosti pojma (metode) rekonstrukcije u obnovi graditeljske baštine.
Konzervatorski odjel u Splitu
Sanja Buble
Foto: Konzervatorski odjel u Splitu
Pisane vijesti
