"Nagrada Vicko Andrić" za 2018. godinu
Na sjednici Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, održanoj 11. srpnja 2019. godine u Ministarstvu kulture, donesene su odluke o dodjeli ove Nagrade za 2018. godinu.
Nagrada za životno djelo dodijeljena je umirovljenom konzervatoru i povjesničaru umjetnosti prof. Vladimiru Ukrainčiku, nekadašnjem djelatniku Ministarstva kulture, jer je svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježio vrijeme u kojem je djelovao.
Godišnja nagrada za 2018. godinu dodijeljena je kao skupna nagrada sljedećim kandidatima: dr. sc. Radoslavu Bužančiću, dr. sc. Goranu Nikšiću, Aniti Gamulin, dr. sc. Ambrozu Tudoru, dr. sc. Egonu Lokošeku (posmrtno), Tomislavu Krajini, Iti Pavičić, dr. sc. Jošku Belamariću, Saši Denegriju, dr. sc. Miroslavu Katiću, djelatnicima Odsjeka za zidno slikarstvo, mozaik i štuko Restauratorskog odjela u Splitu (HRZ): mr. art. Antoniji Gluhan i suradnicima (dr. sc. Tončiju Borovcu, Josipu Borozanu, mr. sc. Ivani Jerković, mr. art. Maji Kiršić / Marinu Barišiću, dr. sc. Vinki Marinković / Ivani Hodak, Srđanu Ivankoviću, Ivki Lipanović), zatim Giuseppeu Savàu, Zrinki Savà, Žarku Dadiću te tvrtkama „Spegra inženjering“ d.o.o. Split, „Neir“ d.o.o. Split, „Elaboro“ d.o.o. Split, „OK-Stipe“ Pučišća za završeni projekt obnove Arsenala i kazališta u Hvaru.
Nagradu za doprinos lokalnoj zajednici za 2018. godinu koja se dodjeljuje pojedincima ili udrugama civilnog društva za brigu oko očuvanja kulturne baštine ili za njezinu promidžbu dodjeljuje se časnoj sestri Lini Slavici Plukavec, rizničarki Riznice zagrebačke katedrale.
O nagradama je odlučio Odbor „Nagrade Vicko Andrić“ u sljedećem sastavu: Davor Trupković, predsjednik Odbora i članovi mr. sc. Branka Šulc, dr. sc. Tajana Pleše, dr. sc. Radoslav Bužančić, dr. sc. Zvonko Bojčić, dr. sc. Lidija Nikočević, Mirna Sabljak, Tatjana Horvatić i mr. sc. Zoran Wiewegh.
Obrazloženje dodjele “Nagrade Vicko Andrić“ za životno djelo prof. Vladimiru Ukrainčiku
“Nagrada Vicko Andrić“ za životno djelo dodjeljuje se prof. Vladimiru Ukrainčiku jer je svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježio vrijeme u kojemu je djelovao. Njegov rad čini zaokruženu cjelinu, a njegova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.
Prof. Vladimir Ukrainčik rođen je 22. prosinca 1934. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu, a grupu povijest umjetnosti i kulturu upisao je 1953. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1959. godine. Za vrijeme studija radio je kao demonstrator na kolegijima povijesti umjetnosti novog vijeka kod prof. Gamulina. Bio je aktivan i u studentskoj organizaciji u svojstvu predsjednika Udruženja studenata povijesti umjetnosti. Nakon što je diplomirao, radio je godinu dana kao konzervator u tadašnjem Konzervatorskom zavodu u Rijeci.
U rujnu 1960. zaposlio se u tek osnovanom Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba te je s imenovanom direktoricom Marijom Baltić sudjelovao u osnivanju i početku rada tog Zavoda. U Zavodu, uz operativne zadatke nadzora nad spomenicima kulture, radi na evidenciji i dokumentaciji spomenika kulture na području Hrvatskog zagorja i Žumberka te na uspostavljanju dokumentacijskih zbirki i Registra spomenika kulture, za što je bilo potrebno inventarizirati i valorizirati povijesne urbanističke cjeline na području djelatnosti Zavoda, osobito povijesnu urbanističku cjelinu Donji grad u Zagrebu.
Posebno se bavi pitanjima pravne zaštite spomenika kulture te kao predsjednik Društva konzervatora Hrvatske 1966. i 1967. u tadašnjem Republičkom komitetu za prosvjetu i kulturu sudjeluje u izradi i donošenju novih zakonskih propisa ozaštiti spomenika kulture (Osnovni zakon o zaštiti spomenika kulture, Zakon o zaštiti spomenika kulture, Narodne novine broj 7/1967).
U razdoblju od 1964. do 1972. godine kao predsjednik Društva konzervatora Hrvatske sudjeluje u radu Predsjedništva Saveza društava konzervatora Jugoslavije, a kao delegat Društva u više mandata član je Savjeta za zaštitu spomenika kulture Hrvatske i Muzejskog savjeta Hrvatske.
Godine 1972. imenovan je tajnikom Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti, sudjeluje u izradi i donošenju propisa o samoupravnim interesnim zajednicama kulture te radi na njihovom osnivanju. Po osnutku Republičke samoupravne interesne zajednice kulture izabran je za tajnika Zajednice. Tijekom obavljanja funkcije tajnika Zajednice u vremenskom razdoblju od 1975. do 1984. godine, osim zaštite spomenika kulture (posebno sudjelovanje u radu Stručne komisije za ocjenu konzervatorsko-projektnih elaborata pri Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture) bavi se i općim pitanjima, kao i problematikom financiranja kulturnog razvoja.
Od 1984. do 1990. godine predsjeda državnoj Koordinaciji republičkih/pokrajinskih zavoda za zaštitu spomenika kulture i zavoda za zaštitu prirode koja je radila na ujednačavanju kriterija valorizacije i verifikaciji međunarodnih dokumenta iz područja zaštite spomenika kulture i zaštite prirode te izrađivala prijedloge za upis kulturnih dobara u Listu svjetske baštine i drugo.
Godine 1984. imenovan je direktorom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Tu funkciju obavlja do siječnja 1991. godine, a nakon toga sve do umirovljenja 2001. godine ostaje u Zavodu na mjestu načelnika Odjela za informacijsko-dokumentacijske poslove. Tijekom mandata u Zavodu osigurava osnovne uvjete za uspostavljanje informacijsko-dokumentacijskog sustava u Zavodu i službi zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Također, sa suradnicima u Odjelu za informacijsko-dokumentacijske poslove, polazeći od postojećih evidencija, priprema podloge i uspostavlja prve baze podataka Inventara spomenika kulture Hrvatske.
Nakon potresa u Dubrovniku 1979. godine sudjeluje u radu Stručne komisije za obnovu spomenika kulture koju je temeljem Zakona o obnovi spomeničke cjeline Dubrovnika osnovao saborski Odbor za obnovu Dubrovnika. Nakon potresa u Dalmatinskoj zagori 1986. godine prof. Ukrainčik sa suradnicima organizira izradu programa i provodi obnovu oštećenih spomenika kulture. Tom je prilikom u trogodišnjem razdoblju obnovljeno i sanirano čak šezdeset i osam potresom oštećenih sakralnih i profanih spomenika kulture.
Moramo naglasiti njegov velik doprinos u spašavanju ratom zahvaćenih i devastiranih spomenika kulture na teritoriju Republike Hrvatske. Kao predsjednik Posebne republičke komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture, organizira i sa suradnicima provodi od 1993. do 1996. godine popis i procjenu oštećenih spomenika kulture tijekom Domovinskog rata. Vodi i koordinira rad više desetaka komisija za popis ratnih šteta na nepokretnoj i pokretnoj baštini, obrađuje vrlo opsežnu građu i izrađuje cjelovito završno izvješće Ministarstva kulture koje je i publicirano. Nakon procjene predsjeda Stručnoj komisiji za obnovu spomenika kulture u Vukovaru.
Prof. Vladimir Ukrainčik jedan je od posljednjih doajena iz plejade velikih konzervatora, bardova struke i „stupova“ koji su stvarali i kroz više desetljeća razvijali suvremenu službu zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Taj zaokruženi i istaknuti profesionalni put Vladimira Ukrainčika valorizirao je Odbor za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“ i u konačnici potvrdio najvišom nagradom u domeni zaštite kulturne baštine.
Obrazloženje dodjele godišnje „Nagrade Vicko Andrić“ za dovršetak obnove Arsenala i kazališta u Hvaru
Godišnja nagrada za 2018. godinu dodijeljena je kao skupna nagrada sljedećim kandidatima: dr. sc. Radoslavu Bužančiću, dr. sc. Goranu Nikšiću, Aniti Gamulin, dr. sc. Ambrozu Tudoru, dr. sc. Egonu Lokošeku (posmrtno), Tomislavu Krajini, Iti Pavičić, dr. sc. Jošku Belamariću, Saši Denegriju, dr. sc. Miroslavu Katiću, djelatnicima Odsjeka za zidno slikarstvo, mozaik i štuko Restauratorskog odjela u Splitu (HRZ): mr. art. Antoniji Gluhan i suradnicima (dr. sc. Tončiju Borovcu, Josipu Borozanu, mr. sc. Ivani Jerković, mr. art. Maji Kiršić / Marinu Barišiću, dr. sc. Vinki Marinković / Ivani Hodak, Srđanu Ivankoviću, Ivki Lipanović), zatim Giuseppeu Savàu, Zrinki Savà, Žarku Dadiću te tvrtkama „Spegra inženjering“ d.o.o. Split, „Neir“ d.o.o. Split, „Elaboro“ d.o.o. Split, „OK-Stipe“ Pučišća za završeni projekt obnove Arsenala i kazališta u Hvaru.
Sama obnova Arsenala i kazališta u Hvaru zbog svoje složenosti predstavlja pothvat koji pokazuje sposobnost hrvatske konzervatorske i restauratorske struke koja je vlastitim snagama privela kraju velik i iznimno zahtjevan posao, a obnova Hvarskog kazališta predstavlja neprocjenjiv znanstveni doprinos proučavanju povijesti europskih kazališta, ali i razvitka grada Hvara.
Hvarsko kazalište prvo je komunalno kazalište u Europi, koje se često ističe kao treće po redu u literaturi o povijesti nastanka europskih kazališta. Najslavnije je i najstarije renesansno kazalište Teatro Olimpico u Vicenzi, koje je po uzoru na antička kazališta 1580. godine sagradio Andrea Palladio, a 1585. godine dovršio Vicenzo Scamozzi, koji je između 1588. i 1590. godine u projektiranom utvrđenom gradiću Sabbionetti sagradio Teatro all'antica. Na samom početku 17. stoljeća nastaje Hvarsko kazalište, jedno od najstarijih kazališta Europe. Sagrađeno je u hvarskoj luci na glavnom gradskom trgu nasuprot lože, a iznad Arsenala koji se nalazio na samoj morskoj obali. Recentna arheološka istraživanja obavljena u sklopu radova obnove zgrade pokazala su još jedan fenomen europskog kalibra: ispod postojećeg Arsenala još su dvije zgrade iste namjene: prva iz 1. st. pr. Kr., a druga kasnoantička, koja je građena u više navrata od 4. do 8 st. po. Kr. Dakle, zgrada pomorskog Arsenala na istom je mjestu od 1. st. pr. Kr. do dana današnjeg, što je jedini takav slučaj koji nam je poznat.
Iako je Hvarsko kazalište dovršeno, kako piše na njegovim nadvratnicima, 1611. – 1612. godine, zamisao o njegovoj gradnji i sama izvedba morala je započeti znatno ranije, u vrijeme obnove grada stradalog od Turaka u Ciparskom ratu kolovoza 1571. godine, kada je stradala zgrada renesansnog Arsenala sagrađena u 16. stoljeću. Kazalište ima svoje ishodište u kazališnoj praksi mletačkih pomorskih časnika (Semitecolo organizira predstave na Krfu 1585. godine), ali i u znatno starijoj domaćoj tradiciji: Lucićeva Robinja je gotovo stoljeće starija od kazališta. Ta se tradicija naravno oslanja na crkvena prikazanja, ali i na pomalo zaboravljenu praksu priređivanja predstava kao dijela obrazovanja u hvarskoj komunalnoj gimnaziji koja djeluje od prve polovine 15. stoljeća.
Za razliku od spomenutih talijanskih teatara, Hvarsko kazalište nije sačuvalo izvornu unutrašnjost zbog kasnijih pregradnji, ali je gotovo u cijelosti sačuvan njegov izvorni renesansni izgled. Nova zgrada Arsenala sagrađena je u 16. st. na mjestu ranijeg velikog Arsenala stradalog za napada brodovlja turskog potkralja Alžira Uluz-Alija 1571. godine. Radovi obnove bili su dovršeni prema izvještaju hvarskog kneza Stjepana Tiepola 1607. godine, no Arsenal je bio dograđivan i kasnije, o čemu svjedoči natpis na istočnim vratima arsenala koji spominje 1611. godinu, kao i natpis nad ulaznim vratima kazališta s uklesanom 1612. godinom, kada se sa sjevera dograđuje Fontik s reprezentativnom terasom Belvedera. Za ključne zahvate između 1611. i 1613. godine najzaslužniji je svakako tadašnji knez Pietro Semitecolo. Možda je njegovim zahvatima pripadao i reljef s maskama Tragedije i Komedije povezanim girlandom, simbolom kazališta, koji je bio istaknut ispod velikog mletačkog lava u središnjoj osi glavnog, zapadnog pročelja.
Gradnja klesanih lukova u prizemlju spominje se već 1609. godine u izvještaju generalnog providura Marcantonija Veniera. Lukovi arsenala građeni su radi ojačanja nosivosti kata i radi smanjenja raspona drvene međukatne konstrukcije, a vjerojatno je već tada začeta ideja o izgradnji kazališta na katu, jer se ovakva reprezentativna klesana konstrukcija ne bi izvodila isključivo radi skladištenja baškota i druge brodske opreme.
U pregradnji i obnovi Arsenala imala je udjela radionica pučiških Bokanića, koju prepoznajemo u oblikovanju glavnog luka na zapadnom pročelju, kao i u oblikovanju sjevernog pročelja Fontika.
Kako je izgledala izvorna unutrašnjost kazališta nije poznato, ali se zna da je bila podijeljena na skenu i gledalište. Skena je bila prostranija od današnje i obuhvaćala je dijelom prostor partera do prvih dviju loža. Pozornica i proskenij bili su drveni, kao i sjedišta jednostavno raspoređena na podu popločanom kvadratnim terakotnim pločama veličine kvadratne stope koje su se djelomično sačuvale do danas. Kazalište je pregrađeno početkom 19. stoljeća u neoklasicističkom slogu. Obnova iz 1801. – 1803. godine pod ravnanjem Petra Crescencija donijela je organizaciju prostora s dva reda loža oko partera i novu skenu za glumce. Kasniji prepravci sredinom 19. stoljeća ostvarili su proširenje gledališta, gradnju loža i redukciju skene. Najveće je pregradnje donijela obnova s prijelaza 19. u 20. stoljeće, kada je kazalište dobilo današnji izgled. Opremljeno je novim dekoracijama, a obnovljeni strop iznad partera ožbukan je i oslikan slikarijama Ante Bubića u neobaroknom slogu. Alegorija Glazbe kao žene koja svira orgulje, pozlate na profilima i dekoracijama cartapeste, slikani ukrasi i skena oslikana novom scenografskom kompozicijom majstora Nikole Marchija dali su kazalištu njegov današnji izgled. Posebna vrijednost hvarskog kazališta nije samo u vremenu gradnje, već i u slojevitosti koja prati razvoj performativnih umjetnosti, čime ga dovodi u rang prvorazrednih izvora za poznavanje razvoja europske scenske umjetnosti uopće.
Duga obnova kazališta koja je započela 90-ih godina 20. stoljeća posebno se intenzivirala nakon 2012. godine, kada je obilježen značajan jubilej 400. godišnjice postojanja kazališta, koji je bio značajan poticaj Ministarstvu kulture i gradu Hvaru da cjelovito obnove njegovu unutrašnjost.
Zaštitni radovi na građevini započeli su još 1989. godine izradom potrebne dokumentacije postojećeg stanja koju je izradila tvrtka „Geodata“ d.o.o. iz Splita, a trajali su kontinuirano do 2019. godine, izuzev ratnog i poratnog razdoblja kada je došlo do kraćeg zastoja u obnovi jer su opravdano prioriteti obnove postali spomenici stradali u ratu. Glavni je projektant obnovljenog kazališta i Arsenala arhitekt mr. sc. Tomislav Krajina, tvrtka "Situs" d.o.o. iz Šibenika, koji je poštujući sva suvremena načela projektiranja u visoko valoriziranoj povijesnoj građevini spretno pomirio obnovu povijesnog kazališta i prezentaciju prostora Arsenala sa suvremenim potrebama zajednice kojoj gradsko kazalište, kao i ostali prostori u povijesnoj građevini, predstavlja iznimno značajan dio kulturnog i javnog života. U sklopu projekta kazalište je decentno obogaćeno suvremenim sadržajima za potrebe glumaca i scenske prezentacije, a da pri tom nije izgubilo na svojoj autentičnoj vrijednosti. Rehabilitirani su prostori svečane načelnikove sobe i galerije umjetnina koje su već ranije zamijenile nekadašnja skladišta u zapadnom dijelu građevine, dok je prostor Arsenala u prizemlju dobio novu polivalentnu namjenu kojom će se u širokoj paleti kulturnih i društvenih sadržaja otvoriti stanovnicima grada. Provedena je zahtjevna građevinska sanacija svih zidanih i drvenih struktura, gdje se u najvećoj mjeri sačuvala izvorna građa, poglavito masivne vezne grede krovišta, a poseban je konstruktorski izazov predstavljala zamjena međukatne nosive konstrukcije bez demontaže sustava kazališnih loža. Autor projekta sanacije konstrukcije bio je arhitekt Egon Lokošek, koji je obnovu uspio privesti kraju unatoč preranoj smrti koja ga je zatekla 2017. godine, a tvrtka "Lokošek projekt" d.o.o. Zagreb nadzirala je konstruktorske radove sve do kraja sanacije nosive konstrukcije. Glavni izvođač radova bila je tvrtka „Spegra inženjering“ d.o.o. iz Splita kao realizator svih zahtjevnih građevinskih i konstruktivnih zahvata te koordinator niza složenih specijalističkih, kamenarskih, instalaterskih i interijerskih radova na građevini. Prostori kata prezentirani su upotrebom izvornih materijala na podovima i zidovima te izradom vanjske stolarije kao replike zatečene. Na pod su postavljene matunele izrađene prema izvornom popločenju, što je dodatno pridonijelo autentičnoj prezentaciji prostora. Svi novi elementi u interijeru izvedeni su u suvremenim materijalima uz mogućnost reverzibilnosti. Tijekom restauracije i prezentacije unutrašnjosti obavljeni su i brojni konzervatorsko-restauratorski radovi. Obnovu zidnog oslika scene i stropa kazališta izveo je splitski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda pod vodstvom dr. sc. Tonča Borovca, a radove obnove loža, zidnih oslika na središnjem zidu i restauraciju drvenog kasnorenesansnog kasetiranog stropa u načelnikovoj sobi izvela je restauratorska radionica Giuseppe i Zrinka Savà sa suradnicima. Restauraciju ograde stubišta kazališta od lijevanog željeza, čišćenje kamene ograde fontika i obradu arheološkog materijala provele su tvrtke "Elaboro" d.o.o. i "Neir" d.o.o. iz Splita, a kamenarske radove izvela je Klesarska radionica “OK-Stipe“ iz Pučišća na Braču.
Arheološka istraživanja provedena su u dvije faze. Istraživanje u prostoru fontika i prvu fazu istraživanja u Arsenalu vodio je dr. sc. Miroslav Katić uz pomoć povjesničara umjetnosti dr. sc. Ambroza Tudora; u tim je istraživanjima prepoznata urbanistička regulacija grada i njegov povijesni razvitak sve do prepoznatljive kasnorenesansne urbanističke faze grada. U drugoj fazi provedena su cjelovita arheološka istraživanja u punom tlocrtu Arsenala, što je zasigurno jedan od većih obuhvata urbane arheologije na našim prostorima; istražne radove provela je tvrtka „Neir“ d.o.o. iz Splita s voditeljima istraživanja arheolozima Nebojšom Cingelijem i Edvardom Viskovićem, uz konzervatorski nadzor arheologa Saše Denegrija. Rezultati istraživanja bacili su novo svjetlo na urbanistički razvitak grada Hvara, pronađena je rimska i kasnoantička luka grada s postrojenjima, slojevi pregradnji mletačkog arsenala, linija ranije rive, kao i dijelovi obrambenog sustava grada.
Grad Hvar je uz Ministarstvo kulture aktivno sudjelovao u obnovi uloživši velike napore i financijska sredstva kako bi nakon obnove kazalište oživjelo izvornu namjenu u skladu s novim standardima scenske umjetnosti, a arsenal dobio novu polivalentnu namjenu koja će obogatiti kulturni i društveni život grada. Kao voditeljica projekta obnove u ime investitora Grada Hvara posebno se istakla arhitektica Ita Pavičić, kojoj dugujemo zahvalnost za praćenje svih faza projekta, posebno njegove završnice. Građevinski nadzor nad radovima vodio je građevinar Žarko Dadić i njegova tvrtka "Urbing" d.o.o. iz Hvara.
U razdoblju od gotovo trideset godina svim fazama obnove upravljao je Konzervatorski odjel u Splitu, a na projektu su se izmjenjivali brojni znanstvenici i stručnjaci. Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Splitu koordinirao je sve faze izrade potrebne dokumentacije, uključujući istražne radove i konzervatorski elaborat, te je obavljao konzervatorski nadzor nad svim fazama obnove kazališta i Arsenala od početka radova 1989. godine do završetka 2019. godine. Na tom su se poslu smjenjivali splitski konzervatori: dr. sc. Radoslav Bužančić 1990. – 1995., dr. sc. Goran Nikšić 1995. – 2006., konzervatori Anita Gamulin i dr. sc. Ambroz Tudor 2006. – 2019., uzimajući aktivnu ulogu u istražnim radovima, valorizaciji i prezentaciji svih nalaza te u konačnici usklađujući sve radove konstruktivne i građevinske sanacije, restauracije i prezentacije građevine, koja se posebno intenzivirala proteklih godina.
Kulturni značaj Hvarskog kazališta prelazi okvire lokalne zajednice; ono je središte nekih od najznačajnijih kulturnih manifestacija Hrvatske, poput Dana Hvarskoga kazališta koje su pokrenuli Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Književni krug u Splitu i zadarski Filozofski fakultet 1973. godine, a koji se bez prekidanja odvijaju do današnjeg dana, punih 46 godina. Znanstveni simpozij u kojem sudjeluju teatrolozi, povjesničari književnosti i filolozi prate izvedbe Hvarskog pučkog kazališta, jedinstvenog amaterskog teatra temeljenog na renesansnoj baštini otoka, a znanstveni se prilozi objavljuju u zborniku koji svake godine prati manifestaciju. Danas ovu manifestaciju uz HAZU i Književni krug organiziraju Hvarsko pučko kazalište i Grad Hvar uz potporu Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Treba spomenuti kako su i za vrijeme obnove Arsenal i kazalište bili središte kulturnih događanja Hvara te da su se u njemu odvijali prvorazredni kulturni događaji, počevši od koncerata pa sve do predstavljanja eminentnih umjetnika među kojima treba izdvojiti izložbu Kuzme Kovačića kojom se nakon Rima predstavio publici rodnoga grada.
Pored neizmjernog značaja za lokalnu sredinu u kojoj Hvarsko kazalište predstavlja središnji kulturni sadržaj, a koja će dobiti novi polet u organizaciji kulturnog života Hvara, obnova Hvarskog kazališta predstavlja neprocjenjiv znanstveni doprinos proučavanju povijesti europskih kazališta, ali i razvitka grada Hvara. Nova će istraživanja upotpuniti percepciju tog iznimnog spomenika kulture koju možemo zahvaliti kako povijesnim interpretacijama, tekstovima Grge Novaka, Nike Dubokovića Nadalinija, Cvite Fiskovića, Marina Zaninovića, Mladena Nikolancija, Slobodana P. Novaka, Nikole Batušića, Petra Selema, Mirjane Kolumbić Šćepanović i Joška Kovačića, tako i novijim tekstovima među kojima treba istaknuti velik doprinos Nikše Petrića i Ambroza Tudora.
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici sestri Lini Slavici Plukavec
Nagradu za doprinos lokalnoj zajednici koja se dodjeljuje pojedincima ili udrugama civilnoga društva za brigu oko očuvanja kulturne baštine ili za njezinu promidžbu ove je godine dobila časna sestra Lina Slavica Plukavec, rizničarka Riznice zagrebačke katedrale.
Sestra Lina Slavica Plukavec rođena je 1946. godine u malom zagorskom mjestu Gregurovec, u župi Mihovljan. Nakon osnovne škole stupa u Družbu kćeri Božje ljubavi u Zagrebu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a od 1973. do 1977. godine radi u Splitu u Srednjoj školi za spremanje svećenika u Odjelu za redovnice. Bila je članica Nadbiskupskoga vijeća za redovništvo, koje je redovito organiziralo Redovničke tjedne u kojima je aktivno sudjelovala. Tih godina aktivno sudjeluje na središnjoj proslavi Jelenine godine u Solinu 1976. godine kao vodič po starorimskim iskopinama na Manastirinama te po starohrvatskim lokalitetima u Solinu.
Godine 1986. dolazi u Zagreb te postaje rizničarka Riznice zagrebačke katedrale Marijina uznesenja i suradnica tadašnjega kanonika kustosa dr. Antuna Ivandije (1917.—1997.) s kojim je radila na inventarizaciji rizničkih predmeta. Kad se inventarizacija privodila kraju, nametnula se nenadana potreba za evakuacijom cijele Riznice povodom srbočetničke agresije na Hrvatsku 1991. – 1995. godine. Spremajući dragocjenosti u drvene sanduke i otpremajući ih u zaštićena mjesta, ponovno su se rizničke dragocjenosti popisivale prema mjestu bunkeriranja. Po završetku Domovinskoga rata riznički su predmeti vraćeni na svoja mjesta u Riznicu, a sudjelovala je i u inventarizaciji predmeta u računalnom programu od 2016. do 2018. godine.
Pripremajući rizničke liturgijske dragocjenosti aktivno je sudjelovala u pripremama za apostolske pohode sv. Ivana Pavla II. u Zagreb i Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. te prigodom drugoga dolaska i beatifikacije bl. Alojzija Stepinca u listopadu 1998. godine. Osobit je izazov bio pohod pape Benedikta XVI. u lipnju 2011. godine, kada je trebalo pripremiti liturgijsko posuđe i ruho na četiri mjesta u Zagrebu.
Kada je 1995. godine u prostorijama Nadbiskupskoga dvora uređena Spomen zbirka sluge Božjega Alojzija Stepinca, sudjelovala je u pripremi izloženih rizničkih dragocjenosti koje je za života koristio bl. Alojzije Stepinac, kao i za kasnije uređenje Muzeja bl. Alojzija Stepinca 2007. godine na današnjem mjestu u kuli Nebojan.
Prigodom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine priprema i aktivno sudjeluje u postavljanju Riznice zagrebačke katedrale u prostoru zagrebačke katedrale. Pripremala je rizničke umjetnine za izložbu u Vatikanu 1999./2000. godine na temu Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost s popratnim katalogom. Aktivno je sudjelovala na Međunarodnom festivalu čipki u Lepoglavi čiji su radovi objavljivani u popratnim zbornicima.
Kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 1999. godine osnovao Ured za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, s. Lina je imenovana tajnicom u Uredu te je tu službu vršila do 2006. godine. Jedan od prvih veoma zahtjevnih projekata bila je organizacija uspješno
održanoga međunarodnog Simpozija o inventarizaciji crkvenih kulturnih dobara 21. i 22. studenog 2000. godine u dvorani Vijenac i u crkvi Sv. Marije na Dolcu, prema zahtjevima Papinske komisije za crkvena kulturna dobra.
U Uredu je surađivala s brojnim stručnjacima iz Hrvatskoga restauratorskog zavoda, profesorima i studentima Akademije likovnih umjetnosti i mnogih drugih mjerodavnih institucija. Tako su 2003. godine inventarizirani i valorizirani muzički instrumenti, violine dr. Kamila Dočkala iz Dijecezanskoga muzeja, a najvrjednija violina majstora Petra Guarnerija obnovljena je zauzimanjem suradnika.
Tijekom djelovanja u Uredu sudjelovala je u izradi popisa Razoreni i teško oštećeni crkveni objekti Zagrebačke nadbiskupije u srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku 1991. – 1995., iz kojega je proizišla istoimena izložba u suorganizaciji s Glasom Koncila u kuli Nebojan 2006. godine. Zagrebačka nadbiskupija organizirala je izložbu povodom sto pedesete obljetnice uzdignuća Zagrebačke biskupije u Nadbiskupiju – Metropoliju 2002. u Galeriji Klovićevi dvori, kao i znanstveni skup 11. prosinca 2003. u Mariji Bistrici, u čemu je Ured znatno sudjelovao. Sudjelovala je u pripremnom razdoblju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije 2003. – 2004. godine. Razradila je analizu stanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji s obzirom na kulturu te prema pristiglim pitanjima izradila Radni list.
Mnoge rizničke dragocjenosti predmet su znanstvenoga istraživanja, teme za diplomske radove i doktorske disertacije ili su pak u povezanosti s crkvenim institucijama i nekadašnjim hrvatskim kolegijima u Rimu, Bologni i Beču te je s. Lina na raspolaganju svima koji istražuju povijest Zagrebačke nadbiskupije ili umjetničke okolnosti nastanka rizničkih predmeta. Prikuplja i podatke o predmetima koji se nalaze u Riznici, o njima objavljuje članke u stručnim časopisima i sudjeluje u radijskim, televizijskim i svekolikim medijskim izvještajima o Riznici te sudjeluje na različitim simpozijima. Brojne rizničke i katedralne premete obradila je i tekstove objavila u časopisima Naša katedrala i Crkvena kulturna dobra.
U prigodi 30. obljetnice njezinoga rada u Riznici, 2016. godine, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić odao je s. Lini priznanje i zahvalnost „za predano služenje, dobrotu i plemenitost“ tijekom „tri desetljeća tiha i požrtvovna rada na čuvanju i predstavljanju sakralne baštine Zagrebačke nadbiskupije hrvatskoj i svjetskoj kulturnoj javnosti“, istaknuvši da će njezino „ime i predano služenje trajati u mijenama godina i prolaznosti vremena“.
Tijekom svojega dugogodišnjeg djelovanja u Riznici zagrebačke katedrale bogatu baštinu i povijest Crkve zagrebačke tumačila je brojnim posjetiteljima i visokim uzvanicima iz crkvenoga i društvenog života. Čini to uvijek s velikom ljubavlju i osjećajem za detalje i povezivanje u kontekstu nacionalne i svjetske kršćanske kulture, što se zajedno spaja u prostran živopisan vitraj prošlosti i sadašnjosti.
Sudjelovanje s rizničkim umjetninama na izložbama
Surađujući s brojnim institucijama i pojedincima s. Lina je tijekom desetljeća rada sudjelovala s eksponatima Riznice na brojnim izložbama u Zagrebu i Europi:
Izložba Pavlini u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt (MUO), Zagreb, 1989.
Izložba Od svagdana do blagdana — Barok u Hrvatskoj, MUO, Zagreb, 1993.
Izložba prigodom 800. obljetnice kanonizacije sv. Ladislava, Budimpešta, 1992.
Jubilarna izložba Zagrebačke nadbiskupije Sveti trag, Muzej Mimara, Zagreb, 1994.
Izložba Historicizam u Hrvatskoj, MUO, Zagreb, 2000.
Izložba Od romanike do Plečnika, Ljubljana, 1999. – 2000., kao i Slovenski zlatari, 2000.
Izložba Bibiena — europska obitelj održana je povodom 50. obljetnice obilježavanja Vijeća Europe, Bologna, 2000./2001.
Izložba Anžuvinci u Europi, samostan Fontevraud kod Pariza, 2001.
Izložba Bavarska – Mađarska – tisuću godina, Passau i Budimpešta, 2002.
Izložba Kasnogotički pećnjaci s Nove Vesi, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2002.
Izložba Sv. Kvirin, biskup sisački — Svjedok vjere, povodom 1700. obljetnice mučeništva sv. Kvirina, Sisak, 2003., i Sombatelj, Mađarska, 2004.
Izložba Glanz des Ewigen, St. Polten, 2003. i Beč, 2004.
Izložba Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2006. i Beč, 2010.
Izložba Renesansa u Hrvatskoj, kraljevski dvorac Ecouen kod Pariza, 2004. i Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2005.
Izložba Umjetnost u doba Jagelovića, Kutna Hora, Češka, 2011. i Varšava, 2012.
Izložba Herman Bollé i Obrtna škola u Zagrebu, Salon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, 2002. povodom 120. obljetnice utemeljenja Škole
Izložba Hrvatski učenici Friedricha Schmidta — Bečka akademija i hrvatska arhitektura u 19. stoljeću, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2011.
