Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2017.

Obrazloženje Stručnog povjerenstva - Nagrada za dramsko djelo “Marin Držić” za 2017. godinu 
 
Na Javni poziv za Nagradu za dramsku djelo “Marin Držić” za 2017. godinu prijavljena su 62 dramska teksta iz cijele Hrvatske, pa čak i dijaspore, pri čemu su brojčano dominirali/e autori/ce iz Dalmacije što možda jest, a možda i nije, rezultat toga što se Nagrada svečano uručuje u sklopu Festivala hrvatske drame “Marulićevi dani” u Splitu. Tematski i žanrovski, i ova godina je donijela široku lepezu pokrivenih autorskih stilova i kvalitetnih dosega, no nekako se kao dominantna tema ipak nametnula rodna tematika. Činjenica je da se sve četiri nagrađene drame direktno ili barem periferno bave tom tematikom, također u širokom rasponu promišljanja. Ta tematika se provlači  kao fatumkroz sva četiri teksta smještajući ih najčešće u okrilje (dis)funkcionalnih obitelji koje, svaka na svoj način, kako bi rekao Tolstoj, traže taj toliko puta opjevani “put ka sreći”.
 
Stručno povjerenstvo u sastavu: Branka Cvitković (predsjednica), Magdalena Lupi Alvir i dr. sc. Mario Kovač, i ove je godine dobilo dramske tekstove pod šiframa ne znajući tko su autori pojedinih djela, te je odlučilo nagraditi sljedeće autore i dramska djela:
 
3. nagradu ravnopravno dijele:
Elvis Bošnjak, “Usidrene” i Dino Pešut, “Olympia stadion” (trilogija)
 
“Usidrene”
Osama kao otočka sudbina usidrila je živote generacija, prije svega žena osuđenih na vječna čekanja muškaraca koji napuštaju škoje odlazeći na more, u pečalbu, vraćajući se tek provesti na njima svoje zadnje dane, poput starog „Amerikana“ Antonia  koji je davno dogovorno oženio mladu djevojku i ostavio je s djecom. Smještajući ih, prije svega dijalektalnim govorom, u jedan srednjedalmatinski, no istovremeno i bilo koji otok, Usidrene donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske, među kojima se izdvaja glavni lik Jakovice, koju je život u maloj patrijahalnoj sredini ogrubio i osušio od svake emocije. Tekst je prožet nekom iskonskom, divljom otočkom ljepotom, no istovremeno i surovošću života njezinih žitelja čija su sidra nepovratno zapela na njegovome morskom dnu.
 
“Olympia stadion” (trilogija)
Trilogija Olimpia stadion problematizira nasilje u različitim oblicima. U prvome, zacijelo najboljem i najmoćnijem dijelu, elegičnim Erinijama, djevojčicamaočaja, svjedoci smo svih oblika suvremenog nasilja, od cyberbullinga do seksualnog zlostavljanja među mladima, koji u svome potresnome, no isto tako prkosnom svjedočanstvu donose svojevrsni generacijski proglas nad kojim bismo se trebali duboko zamisliti. Drugi dio Pitija - diktatura očaja, grozničavi je, ekstatični krik, neprekidna paljba replika upućenih s bjesomučnog, apokaliptičnog berlinskog partija vođenog razularenom psovačicom Pitijom koja u svom konačnom obračunu sa starim kontinentom ne donosi nimalo svijetla proročanstva. U završnom dijelu, autoreferencijalnom Xoxo, očaj, autor se razračunava sam sa sobom, svojim likovima i sredinom u kojoj pokušava bezuspješno preživjeti od svog rada, kroz 43 gusto pisana ironična monološka odjeljka, bolje rečeno „uputstva“ za čitanje, odnosno uprizorenje samoga dramskog materijala.
 
2. nagrada:
Vedrana Vrhovnik, “Snijeg”
 
U drami intimnih ispovijesti raspadajućih obitelji u čijem je fokusu tema (ne)ostvarenja vlastitog potomstva, istinske životne drame, kroz koje se prelamaju i brojne društvene nedoumice, nedorečenosti i strepnje vezane uz obiteljski zakon, autorica fino konfrontira s poetskim dijelovima definiranima metaforičkim prostorom snijega kao mjestom čišćenja, nade, čežnje i spoznaje. Kroz igru razotkrivanja prešućivanih, uvijek bolnih istina i nemogućnosti realizacija vlastitih želja u kojima su izgubljeni njezini protagonisti, Snijeg donosi čitavu paletu slojevitih, odlično ispisanih dramskih karaktera, dobro riješenih dramskih situacija i završetka koji je zapravo samo nastavak, odnosno početak novih intimnih snježnih zapuha.
 
1.nagrada:
Una Vizek, “Ja od jutra nisam stao”
 
Već od uvriježenog govornog izraza u naslovu, izmiještajući svoju dramu u muški svijet, Una Vizek duhovito se poigrava s rodnim i spolnim ulogama te prije svega klišejima vezanima uz njih. Likovi bezimenih muškaraca, svedenih na brojke, koji nastupaju gotovo kao zborski korpus, preuzimaju uloge majki, žena, radnica pri čemu autorica vješto uspijeva ne zapasti u banalnost. Kroz krajnje nepretenciozan način gradi vješto istkanu, dinamičnu dramu neočekivanoga obrata na kraju, nudeći ujedno pomaknutu kazališnu repliku na aktualnu rodnu problematiku, stvarajući kazališno intrigantan i uprizorljivo izazovan dramski tekst. Ova ritmički sabijena dramska „flajšmašina“ kratkih, prštavih, odrješitih dijaloga i zanimljive strukture, izdvaja se svojom nekonvencionalnošću, originalnošću, neobičnim pristupom temi, lucidnim humorom i pronicljivim ironijskim odmakom, te se čita gotovo u dahu.
 
Osim nagrađenih naslova, Povjerenstvo preporuča i ukazuje na još pet naslova koji svojim kvalitetama zaslužuju da ih se iščita kao potencijalna uprizorenja. To su:
 
Bojan Brajčić,         “Aleks”
Marija Dukić,           “Radiona”
Sanja Ivić,                “Venecijanski meštar u zatvoru iliti pržunu”
Kristina Kegljen,    “Polarna tuga”
Ivana Vuković,        “Marta i sedam strahova”.