Miljenko Domijan: Lokaliteti svjetske baštine

Povijesne jezgre Dubrovnika i Splita s pravom su bile prva kulturna dobra koja su, uz treće prirodno, Nacionalni park Plitvička jezera, upisana prije 25 godina na popis svjetske baštine.

Kompleksne graditeljske cjeline u svom milenijskom trajanju i povijesnim mijenama do naših dana svjedoče o nenadmašnom nadahnuću njihovih žitelja i graditelja da svoje okruženje u kontinuiranom bivanju učine korisnim, sigurnijim te na kraju boljim i ljepšim. U organskom urbanističkom vremenskom slijedu nadograđivale su se funkcionalne i stilske morfološke zadanosti, stvorivši zajedništvo naoko nespojivih sadržaja i oblika sukladno ukusima vremena, stilskim promjenama, bližim ili daljnjim kulturološkim ili čak političkim utjecajima.
Dubrovnik, koliko zatvoren u simboličnoj i zaista impresivnoj snazi svojih fortifikacija, biva otvoren u svom pomorskom merkantilizmu cijelom Mediteranu, ugrađujući u svoje tkivo svekolike, a prije svega europske utjecaje velikih stilova od romanike do baroka. Fleksibilnost i spremnost prihvaćanja novog i modernog očituje se i u ostalim oblicima stvaralaštva kao u pravodobnom prihvaćanju renesansne književne misli iz prekomorskih humanističkih i renesansnih središta, stvorivši na hrvatskom jeziku ne samo repliku, već izvornu i u mnogim segmentima avangardnu književnost.

Palača cara Dioklecijana, jednog od najvećih reformatora kasnog carstva, u blizini njegove rodne Salone, postala je gradom iz puke nužde, kada u njoj svoje utočište nalaze salonitanski prebjezi pred barbarskim osvajačima nakon rušenja njihova grada. Posebnost ovog povijesnog grada očituje se upravo u tom zajedništvu i upornoj prisutnosti dijelova veličanstvene kasnoantičke građevine, te njezinog permanentnog pregrađivanja i prilagođavanja ponajprije tragičnim načinom boravljenja novih žitelja, a koja se tek u zrelom srednjem vijeku obogaćuje novogradnjama romaničkoga, gotičkog i renesansnog sloga, koje se u pojedinim slučajevima svojom vrsnoćom natječu s naslijeđenim. Povijesna jezgra, s Dioklecijanovom palačom u središtu, živo su srce Splita, danas jednog od najdinamičnijih pomorskih gradova Mediterana.
Nedaleko, na zapadnom kraju zaljeva, prastari gradić Trogir svojim imenom ukazuje na grčko helenističko podrijetlo. Podignut je kao prva kolonija viških Grka ( Issa ) na kopnu i u svojim muzejima i crkvenim riznicama čuva sjećanja na ovu drevnu baštinu. Romaničko gusto gradsko tkivo ipak čuva u svojoj osnovi helenističku, a potom rimsku planimetriju, a vrhunac dosiže u pojedinim privatnim, stambenim, javnim i kultnim građevinama ranoga i zreloga srednjeg vijeka, od kojih posebno valja spomenuti katedralu sv. Lovre s vrhunskim romaničkim kiparskim ciklusom glavnog portala majstora Radovana. Gotičke i renesansne palače, te fortifikacijski sklopovi na obodu grada otočića skladno zaokružuju njegovu povijesnu i nadasve očuvanu sliku.
Gradovi su često svoje prerogative potvrđivali upravo gradnjom katedrala, posebno u rivalstvu s bliskim svojim susjedima, te je tako postupio i Šibenik u svome društvenom, političkom i gospodarskom uzletu sredinom XV st. U ovoj se građevini na upravo čudesan način ostvario graditeljski genij kasne gotike s najavom novoga renesansnog stila majstora Jurja Dalmatinca i toskanske renesanse firentinskog graditelja i kipara Nikole, na najbolji mogući način uklopivši metropolitanske značajke velikih stilova u naslijeđem prebogato podneblje našeg priobalja, štoviše inovativnim tehničkim rješenjima gradnje u kamenu bivajući izuzetnim avangardnim primjerom.
Sklop biskupskih građevina u Poreču započeo se graditi još u prvim decenijima IV. st., razvijajući se kroz V. i u VI. st., kulminirajući izgradnjom Eufrazijeve bazilike i episkopija.
Arhitektonske osobitosti, stupanj očuvanosti skoro cijelog sklopa, a posebno nenadmašni mozaici iz svih faza, s vrhunskim u glavnoj apsidi bazilike, ostvaruju umjetničko zajedništvo najviše razine ravnopravno čuvenim istovrsnim i istovremenim spomenicima u Ravenni.
Prirodne zadanosti Nacionalnog parka Plitvička jezera u svojoj morfološkoj raznolikosti i monumentalnoj slikovitosti dovoljne su za spoznaju vrhunskih vrijednosti i upisa u svjetsku baštinu, a ljudska se prisutnost opravdava samo apsolutnim njihovim očuvanjem. Osim očaravajućih učinaka navedenih čimbenika, bitan dio ukupnosti prirodne baštine čini mnogovrsnost i endemska osobitost flore i faune, te ipak u dijelovima humanog krajolika i tradicijskom graditeljstvu prisutnog čovjeka.

Nadamo se da će izložba koju ćemo svjetskoj kulturnoj javnosti predstaviti u UNESCO-vom središtu 6. listopada ove godine u znak sjećanja na srebrnu obljetnicu prvih upisa na dopadljiv, a nenametljiv način pokazati s čime je Hrvatska do sada zadužila svjetsku riznicu kulturnih dobara,dakako uz stalnu obvezu njihovog odgovarajućeg i sustavnog očuvanja te dobrog gospodarenja njima.

Miljenko Domijan