Zapisnik s trećeg sastanka tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja (30.6.2015.)

 

     Treći sastanak tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015. - 2020. u prostorijama Ministarstva kulture, u utorak, 30. lipnja 2015., od 13 do 14.30 sati.
     Sudjelovali su: Mirjana Rakić (Agencija za elektroničke medije), Damir Hajduk (AEM), Alemka Lisinski (AEM), Jelena Berković (GONG), Željko Matanić (HURIN), Saša Leković (HND), Agata Račan (Hrvatski pravni centar), Damir Vujinović (Jabuka TV), Paško Bilić (IMRO), Nada Zgrabljić Rotar (Hrvatski studiji), Milan Živković (glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture) kao moderator i Lujo Parežanin (Odjel za medije MK) kao zapisničar.

     U uvodnom izlaganju Milan Živković je ukratko ponovio pravne zadaće buduće medijske politike. Formalno, osnovni cilj jest objedinjavanje dvaju postojećih krovnih medijskih zakona u jedinstveni Zakon o medijima. Kao ključne zakonske stavke koje bi u njemu trebalo promijeniti, Živković ističe definiciju pojma „novinar“, koji je trenutno neprimjereno određen svojim radno-pravnim statusom, zatim potpunu neodređenost sadržaja statuta medija, zbog čega ne postoje zakonski propisani minimalni standardi njihova internog funkcioniranja, te odredbe koje se tiču prava na pristup informacijama, za koje drži da nisu usklađene s odgovarajućim Zakonom.
     Prelazeći na regulacijska pitanja, Živković ističe potrebu za širokom aktivnošću glavnoga regulacijskog tijela, koje bi obuhvaćalo zaštitu dječjih prava, realizaciju prava na ispravak i odgovor i sl. Upućuje prisutne na konsenzus po pitanju proširenja resursa i ovlasti postojeće agencije njenom transformacijom u krovnu Agenciju za medije, iskazan na prethodnom sastanku ove tematske radne skupine.

     Rasprava koja je uslijedila u najvećem je dijelu bila posvećena osnovnom zaključku prošloga sastanka o proširenju regulatorne agencije, čemu su se predstavnici Agencije za elektroničke medije usprotivili na više razina, od proceduralne do sadržajne.

     Gospodin Damir Hajduk je za početak upozorio predstavnike Ministarstva da Agenciji nisu uputili službeni poziv na prošli sastanak, iako su se njezini predstavnici prethodno uključili u rad ove radne skupine, navodeći da je njihovo prisustvovanje ovom sastanku rezultat tek slučajne činjenice da je gospođa Alemka Lisinski, također članica Vijeća, na njega zasebno pozvana. Ističe da je iznimno problematično da najvažnija institucija kada je riječ o ovom području ne sudjeluje u raspravi o njemu, a još problematičnije kada se zaključci o restrukturiranju sâme te institucije donose bez njezina znanja i sudjelovanja.

     Međutim, nije riječ samo o proceduralno dvojbenim zaključcima. Oni se, navodi Hajduk, temelje na nedovoljnom poznavanju trenutne prakse i tendencija kada su u pitanju regulatorne medijske agencije u Europi. Naime, pojašnjava, područje djelovanja Agencije već je sada preveliko – za razliku od njezinih europskih pandana koji se na internetu bave samo „television-like“ medijima, Agencija se jedina bavi i tzv. elektroničkim publikacijama. S druge strane, proširivanje njezinih ovlasti na medije čija je selidba na internet samo pitanje vremena, smatra, upućuje na nedostatak svijesti o dugoročnim procesima u medijskom polju.

     Napominje da je uvriježeni model regulacije tiskanih medija samoregulacija, te ne smatra očitim koji bi to aspekt njihova funkcioniranja trebala nadzirati Agencija. Za kraj, ističe da je potrebno identificirati ključne probleme vezano uz tiskane medije, pa onda pokušati odabrati adekvatna rješenja u regulativnom kontekstu.

     Nadovezujući se na teze gospodina Hajduka o samoregulativnom tijelu, gospodin Leković je podsjetio za Hrvatsko vijeće za medije nikada nije adekvatno profunkcioniralo. Istinitim smatra tvrdnju da su takva tijela uvriježena praksa u Europi, no izražava stanovitu rezervu oko uvoženja vanjskih modela. Podsjeća na protivljenje predstavnikâ nakladnika radu Vijeća te smatra da specifični odnosi u našem medijskom polju onemogućuju normalno funkcioniranje takvog tijela.

     Gospođa Mirjana Rakić napominje da je unatoč tomu Vijeće bilo izvrsna ideja te da je riječ o stručnom tijelu koje je raspravljalo važna pitanja koja su se doticala profesionalnih novinarskih standarda. Njenom dojmu se pridružila i gospođa Lisinski koja je Vijeće nazvala pravim putem. Podsjeća prisutne da je ono ustanovilo niz mjera koje su se odnosile na govor mržnje, iznošenje neistina itd. Država će, smatra, najviše doprinijeti funkcioniranju medijskoga polja bude li radila na osnaživanju profesionalnih standarda, a upravo je to bila funkcija Vijeća. Pritom su uočljive dvije koristi takvog modela: prvo, ne dešava se nepotrebno bujanje institucija, drugo, nema vanjske kontrole kojom bi se novinare discipliniralo svisoka. Napominje da su takva tijela u drugim medijskim poljima dovela do smanjenja broja tužbi, regulacije čitavog spektra problematičnoga govora itd. Samoregulacijski model smatra najprimjerenijim kada je u pitanju nadzor zakonski nenormiranog područja.
Iako se slaže da je dio nakladnika otežavao funkcioniranje Vijeća, gospodin Matanić podsjeća da je HURIN u potpunosti podržavao njegov rad. U HURIN-ovo ime podržava prijedlog da se dio od onih 0,5% njihovih prihoda koji se izdvajaju za AEM namijeni financiranju nekog samoregulatornog tijela. Smatra da je Vijeće za medije palo upravo na troškovima plaća i hladnog pogona.

     Mirjana Rakić je također podsjetila članove radne skupine da Vijeće nije bilo paralelno etičko vijeće HND-a, nego diskusijsko tijelo usmjereno ka podizanju profesionalne razine novinarstva. Njegovo oživljavanje, smatra, bilo bi veliki plus u budućoj medijskoj politici.

     Govoreći iz perspektive GONG-a i Partnerstva za otvorenu vlast, Jelena Berković je istaknula da je njezinim suradnicima medijska politika ponajprije važna kao poluga transparentnosti. Iako ne osporava  potrebu da se Vijeće za medije potiče kao mehanizam unaprjeđenja struke, izražava sumnju u njegovu sposobnost da bude regulatorno tijelu u smislu u kojem je to AEM. Nekoliko elemenata bi takvo tijelo moralo nadzirati:
(1)     vlasničke strukture tiskanih medija, nedopuštenu koncentraciju i sukobe interesa koje trenutno nitko ne nadzire u tiskanim medijima;
(2)     osiguravanje provedbe statuta;
(3)     poštivanje izbornih i predizbornih pravila;
(4)     regulacija prava na pristup informacijama.

     Gospođa Agata Račan upozorava članove skupine da imaju na umu buduće stanje medijskoga polja. Važnim smatra uvid u izvješće Agencije za elektroničke medije za 2014. godinu, koje još uvijek nije objavljeno, te izražava brigu oko kontinuiranog kršenja propisa koje je primijetila u izvješću iz 2012. godine.

     Kada je riječ o vlasničkim strukturama u medijima, gospođa Račan ističe da, iako je formalno poznato tko su vlasnici, pravi vlasnički odnosi nam nisu poznati. Osobito u tom pogledu upozorava na Zakon o trgovačkim društvima koji poznaje tajne ugovore, omogućujući time netransparentnosti u medijskom polju. Kao mogući mehanizam kontrole navodi prijedlog na razini Europske unije da se uvedu kartice vlasnika medija, koje bi sadržavale sve podatke važne za praćenje vlasničkih odnosa u sustavu.

     Po pitanju krovne regulatorne institucije, gospođa Račan izražava svoju sklonost uvođenju ombudsmana, no sa žaljenjem ustvrđuje kako u Hrvatskoj ne postoje pretpostavke za njezino funkcioniranje. Primjerice, Ustav RH onemogućio bi da se ombudsmanu daju ovlasti kojima bi se izbjegli raznovrsni sudski sporovi vezani za medije. Kada je riječ, pak, o regulatornom tijelu, ne smatra dovoljnom samoregulaciju, napominjući da bi i treća strana trebala biti uključena u rad takvih vijeća. Ne vidi problem u tome da, primjerice, jedna agencija ima dva odvojena vijeća koja bi regulirala elektroničke, odnosno tiskane medije. Podsjeća da je funkcija takvih tijela po definiciji nadzorna i represivna, a ne diskusijska. 

     Za kraj, smatra neupitnim da je potreban jedinstveni Zakon o medijima. Također, navodi da bi valjalo prilagoditi i harmonizirati Zakon o telekomunikacijama i Zakon o tržišnom natjecanju koji ne prepoznaju medije kao specifičnu tržišnu aktivnost.

     Gospodin Hajduk podsjeća zagovaratelje jedinstvene agencije da problemi tiskanih i elektroničkih medija nisu jednako teški te da ne funkcioniraju na isti način. Pritom postoji i niz pravno nedorečenih momenata, poput odnosa tiskanog i internetskog sadržaja istog medija i nadležnosti nad njima. Pitanje se usložnjava pribrojimo li tomu i kanale internetske komunikacije, poput Facebook stranica i sl.

     Kada je riječ o nadzoru vlasništva, gospodin Hajduk se slaže s ocjenom da Hrvatska gospodarska komora ne omogućuje njegovo transparentno praćenje, no ne vidi kako bi to značilo da je potrebno prebaciti tu odgovornost na Agenciju, umjesto da se jednostavno nagovori Komoru da omogući primjeren pristup relevantnim podacima.

     Polje etike novinarstva, pak, smatra logičnom nadležnošću nekog samoregulatornog tijela, a ne neke krovne institucije pa apelira da rasprava ne skreće na teme koje po prirodi stvari nisu u domeni aktivnosti Agencije. Riječ je, napominje, o vrlo proširenoj praksi da se Agenciju proziva za nebavljenje problemima kojima se ona jednostavno ne može baviti, poput provođenja članka 33 Zakona o elektroničkim medijima ili nadzora nad poštivanjem statuta medija. S posljednjim općim dojmom su se složile i gospođa Rakić i gospođa Lisinski.

     Gospođa Zgrabljić Rotar za početak ističe da je za hrvatski medijski sustav pitanje regulacije uistinu ključno. Suprotno stavovima predstavnika Agencije za elektroničke medije, smatra potpuno prirodnim da se zadaci Vijeća prošire. Činjenica da Hrvatsko vijeće za medije nije zaživjelo po njezinu je sudu jasan znak da je potrebna alternativa u vidu jedinstvenog rješenja za čitavo polje, unatoč golemoj količini problema.

     Replicirajući gospodinu Hajduku, gospođa Račan napominje da su podaci o vlasništvu medija posebno osjetljivi. Stoga je, tvrdi, sasvim prirodno zagovarati njihovu koncentraciju, čime bi se omogućio najefikasniji i najkompetentniji nadzor. Neprimjerenim smatra regulatorno izjednačavanje medija s kakvim proizvođačima šarafa – mediji, podsjeća, predstavljaju javni interes. Upozorava da od samoregulatornog tijela neće biti nikakve koristi ako ne postoji mehanizam koji će osiguravati provedbu zakona.

     Milan F. Živković je istaknuo i da je nadzor nad vlasništvom u medijima moguće shvatiti i kao dio šireg sustava praćenja polja kulturnih djelatnosti. Takav bi objedinjeni sustav donio brojne korisne uvide u funkcioniranje čitave kulture.

     Gospodin Leković se složio sa stavom Agate Račan i Jelene Berković da nije moguće riješiti sve probleme tiskanih medija samoregulacijskim tijelom. Primjerice, pitanje statuta nije moguće svesti na polje novinarske etike – on je također i važno radno-pravno pitanje. Stoga smatra važnim spomenuti i pokretanje HND-ova Centra za zaštitu slobode izražavanja koji će biti zadužen za pravnu pomoć novinarima.

     Jelena Berković prihvaća stav predstavnikâ Agencije da postoje pitanja, poput govora mržnje, koja nije potrebno gurati pod njihovu nadležnost. S druge strane, u potpunosti se slaže s ocjenom gospodina Lekovića da statuti nisu pitanje novinarske etike, smatrajući da su neki njihovi elementi, poput izbora glavnog urednika, stvar javnog interesa, iz čega proizlazi da ih je država obavezna regulirati.

     S potonjim je primjerom gospođa Lisinski izrazila snažno neslaganje, iznijevši stav da izbor glavnog urednika napose ne smije biti područjem u koje će Agencija intervenirati. Bez minimalne mjere povjerenja između države i nakladnika, smatra, nemoguće je normalno funkcioniranje medija.
     Također, drži da se pridavanje spasonosne važnosti statutima pokazalo neutemeljenim, podsjećajući diskutante na slučajeve urednika izabranih ogromnom većinom novinarskih glasova, s kojima poslije novinari nisu bili nimalo zadovoljni. Dvojbenom smatra ideju da država određuje medijima tko je kompetentan za obnašanje te funkcije. Jelena Berković se s ovim složila, no svejedno smatra potrebnim oformiti tijelo kojem se novinari mogu obratiti u slučaju nepoštivanja statutâ.

     Međutim, kao dodatan problem gospodin Hajduk ističe i nepostojanje resursa koje bi Agencija mogla usmjeriti u ispunjavanje neke arbitražne funkcije. Umjesto toga, Agenciju vidi u ulozi koregulativne, drugostepene instance. Napominje i da ona ne raspolaže inspekcijskim ovlastima koje bi joj omogućile da, primjerice, kontrolira poštivanje statuta.

    Gospodin Matanić podsjeća također i na disfunkcionalne situacije koje trenutno definirane obaveze uvođenja i poštivanja statuta proizvode u malim redakcijama koje čine velik dio lokalnih medija. Najapsurdniji su, navodi, slučajevi redakcija u kojima su vlasnici ujedno i glavni urednici i novinari.

    Za kraj, gospodin Vujinović s Jabuke TV upozorava na pogrešno izjednačavanje medija s novinarstvom. Napominje da postoje i brojni specijalizirani kanali u kojima bi tip nadzora primjereniji informativnim medijima proizvodio samo suvišne probleme. Iako je, ističe, potpuno evidentno da mediji imaju javnu funkciju, ako je njihovo vlasništvo privatno, ne vidi razlog da ih se ne tretira jednako kao i bilo koje druge subjekte na tržištu.