Zapisnik s drugog sastanka Tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja (11.6.2015.)

 

     Drugi sastanak Tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u četvrtak, 11. lipnja, od 13 do 14.30.
     Sudjelovali su: Goran Denis Tomašković (tajnik Udruge slijepih Zagreb), Nikola Popović (HAKOM), Mirko Korušić (direktor Jabuke TV), Damir Vujinović (vlasnik Jabuke TV), Tonko Obuljen (Odašiljači i veze – sektor radiokomunikacija), Željko Matanić (tajnik HURIN-a), Agata Račan (predsjednica Hrvatskog pravnog centra) i Milan F. Živković (glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture).
 
     Predstavnik Ministarstva kulture je predstavio osnovne momente u analizi triju dosad predloženih modela za razvoj regulacijskog mehanizma zaduženog za provedbu medijske politike i zakonodavstva koncipiranog tako da:
- bude neovisno o onima koji kontroliraju političke i medijske institucije u zemlji
- donosi odluke transparentno i u skladu s medijskom politikom zemlje
- ne ograničava, nego ostvaruje slobodu izraza putem medija.
     Kvalificirano regulacijsko tijelo nužan je preduvjet ne samo jačanja redakcijske autonomije, nego i provedbe svih drugih normi, standarda, zakonskih propisa i podzakonskih akata. Također i većina modela raspodjele i upravljanja nužno potrebnim potporama medijskoj proizvodnji ne može biti primijenjena bez kvalificiranog arbitra, neovisnog od oba izvora dominantne formacije mišljenja, a isto vrijedi i za nadzor postupaka donošenja i primjene redakcijskih statuta, primjene prava na objavu ispravka i odgovora, sprečavanje koncentracije vlasništva i, općenito, unapređenje transparentnosti poslovanja i rada medija. Nemoguće je zamisliti provedbu medijskog zakonodavstva, ako za to nitko nije zadužen. Pozitivna, kao i negativna, iskustva s regulacijskom ulogom Vijeća i Agencije za elektroničke medije u tom smislu mogu poslužiti kao vrijedan putokaz.
     Nema razloga da elektronički mediji imaju regulacijsku agenciju, a tiskani mediji ne; još je manje razloga da “elektroničke inačice tiska”, kako informativne internetske stranice određuje Zakon o elektroničkim medijima (članak 2), imaju kvalificirano tijelo zaduženo za provedbu propisa koji ih se tiču, dok njihove tiskane verzije, najčešće identičnog sadržaja, medijsko zakonodavstvo ostavlja u domeni bez regulacije.
     Domaća i inozemna iskustva, kao i dosadašnja rasprava, prepoznali su barem tri organizacijska modela koja medijskoj politici stoje na raspolaganju za ostvarenje njenih ciljeva u ovom području: medijski pravobranitelj, neovisna regulacijska agencija za tiskane i internetske medije te proširenje ovlasti postojećeg Vijeća i agencije za (elektroničke) medije.
 
     a) Ombudsmanske institucije
     Pravobraniteljske institucije – kao što je ugledni Pressombudsmannen u Švedskoj ili Raad voor de Journalistiek u Nizozemskoj – česte su u svijetu tiskanih medija. Njihov novi uzlet, odnosno rasprave o uvođenju sličnih tijela i tamo gdje nemaju tradicije, valja zahvaliti tehnološkim i ekonomskih promjenama koje su uzrokovale krizu medija i narušavanje novinarskih standarda za koje se smatralo, da su zauvijek izboreni. Hrvatski “medijski pravobranitelj” mogao bi osigurati politički i ekonomski neovisni nadzor uvažavanja novinarskih standarda i neophodnu povratnu vezu između medija i njihovih publika. Čitatelji bi medijskom pravobranitelju mogli uputiti pritužbe na netočne informacije, govor mržnje, prikriveno oglašavanje, rodne stereotipe u oglašavanju, kršenje pravila o zaštiti maloljetnika, nepoštivanje prava na ispravak i odgovor i dr., dok bi medijski radnici imali adresu kojoj se mogu obratiti u slučaju kršenja njihovih statuta i drugih prava na radnom mjestu.
     Pravobranitelj se, međutim, primarno oslanja na moć upozoravanja i uvjeravanja. Iako ona, načelno, nije mala, teško da bi mogla garantirati dosljednu provedbu propisa. Također, ombudsmanske institucije, suštinski zadužene za zaštitu građana pred institucijama, u pravilu nemaju velikih ovlasti u odnosu na privatne subjekte. Naravno, prilikom evaluacije ovog modela valja imati na umu i troškove koje bi financiranje pravobraniteljskog ureda zahtijevalo.
 
      b) Neovisno regulacijsko tijelo za tiskane medije
     Nova regulacijska institucija mogla bi popuniti prazninu koja je ostala po donošenju Zakona o elektroničkim medijima i osnivanju Vijeća za elektroničke medije te njegove prateće agencije, kao i eventualno preuzeti ingerenciju za novinarstvo na internetu, koje je, u osnovi, bliže svom podrijetlu u redakciji novina, nego “elektroničkom” načinu distribucije. Osim što bi moglo biti efikasnije u nadzoru provedbe propisa, u odnosu na pravobraniteljski model, prednost određenog vijeća u ovom medijskom sub-sektoru je primarno u tome što bi ono moglo preuzeti i uloge koje zahtijeva ostvarenje prvog cilja, odnosno transparentne i pravedne distribucije, odnosno administriranja izravnih i neizravnih potpora pisanom novinarstvu. Model financiranja ovakvog tijela bi se također mogao preuzeti od Vijeća i Agencije za elektroničke medije, koji se oslanjaju na 0,5 godišnjih prihoda medija. (Pritom bi, naravno, trebalo imati u vidu da je – za razliku od broja radija i televizija ograničenog elektromagnetskim spektrom – područje tiskanih i internetskih publikacija načelno beskonačno, odnosno da bi takvim trebalo i ostati. Zbog toga bi dio ovlasti ovog vijeća bio ograničen na medije koji se na vlastitu inicijativu odluče da konkuriraju za potpore, dok bi ostali bili obavezni pridržavati se zakonskih odredbi, bez obaveze plaćanja naknade vijeću.)
  
     c) Proširenje djelokruga Vijeća i Agencije za elektroničke medije
     Za ovaj se zadatak to nameće kao veoma praktično i cjenovno-efikasno rješenje. Praktično, bilo bi dovoljno iz naziva postojećih institucija izbrisati atribut “elektroničkih” medija, povećati broj vijećnika i agencijske potpore koliko je minimalno potrebno, i nastaviti s unapređenjem rada, načina izbora i transparentnosti donošenja odluka. Vijeće i Agencija za medije tako bi postali glavnim tijelom za provedbu medijske politike i propisa, prikupljanje podataka i praćenje transparentnosti medija, odnosno razvoj medijske komunikacije u cjelini. Takvo rješenje sasvim je u skladu s tehnološkom neutralnošću i medijskom konvergencijom; ne samo da bi se time izbjegle ingerencijske nedoumice svih budućih graničnih slučajeva, kakvi se u praksi europskih regulacijskih agencija već događaju (kad npr. internetska stranica dnevnih novina počne toliko učestalo objavljivati video-klipove, da ulazi u područje televizije, a sud mora arbitrirati podliježe li propisima koji se na njih odnose), nego bi se medijska politika pripremila i za buduće razdoblje sve veće “konvergencije” između regulacije telekomunikacija i elektroničkih medija. Rasprava potom je pokazala da su svi sudionici suglasni s modelom c), odnosno prijedlogom proširenja ovlasti i kapaciteta postojećeg Vijeća za elektroničke medije, tako da ono
postane Vijeće za medije, uz potporu službi odnosno zavoda za praćenje djelovanja medija koje će biti potrebno detaljnije koncipirati, u koordinaciji s drugim tijelima i ustanovama koje se bave srodnim poslovima.