Nakon uvoda u problemsko polje i otvaranja perspektiva pojedinačnih neprofitnih medija, započetih na prošlom sastanku, ova faza javne rasprave o trećem sektoru zaključena je sedmim otvorenim sastankom Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske, koji je održan u ponedjeljak, 15. lipnja 2015. godine, u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu.
Nakon izvještaja sa sastanaka tematskih radnih skupina za različite skupove pitanja iz djelokruga medijske politike i poziva svima na sudjelovanje u njihovu radu, moderatorica ovog skupa Lela Vujanić iz Ministarstva kulture najavila je uvodna izlaganja. U prvom dijelu sastanka, predstavnici portala Lupiga (
Ladislav Tomičić) i STav (
Mašenjka Bačić) te tiskovine RAD. (
Jelena Miloš) nastavili su s ocrtavanjem osnovnih poteškoća s kojima se susreću pojedinačni neprofitni mediji.
Drugi dio bio je posvećen „izmještenim“ perspektivama dvaju akademskih istraživača (
Paška Bilića s Instituta za razvoj i međunarodne odnose i
Helene Popović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu) i predstavnika Ministarstva (
Milana F. Živkovića, glavnoga savjetnika za medije).
Velika borba za male potpore
Perspektivu pojedinih neprofitnih medija otvorio je
Ladislav Tomičić s portala Lupiga koji je 2002. godine utemeljila, prema njegovim riječima, „skupina entuzijasta“ iz komercijalnoga sektora. Prvi Lupigin susret s javnim financiranjem neprofitnih medija, navodi, desio se 2013. godine zahvaljujući natječaju Ministarstva, a nešto kasnije i Fondu za pluralizam. Riječ je o trenutku u kojem je, podsjeća, već gotovo polovica novinara izgubila posao u komercijalnom sektoru.
Prva potpora na koju je Lupiga ostvarila pravo iznosila je 200.000,00 kn, što je omogućilo prvi ozbiljniji organizacijski poticaj. Zahvaljujući upravo tim sredstvima i mreži ljudi čije su funkcioniranje ona omogućivala, Lupiga je postala respektabilan portal na području cijele bivše Jugoslavije. Međutim, sa žaljenjem ističe Tomičić, upravo su te potpore istovremeno i golem problem trećega sektora – ne zbog njihovih iznosa, nego zbog perioda „međusobnog razapinjanja“ koji uslijedi nakon njihova dodjeljivanja. Ta 2-3 milijuna kuna, smatra, proizvode jednaku reakciju kao da je riječ o stostruko većim iznosima, uz redovite optužbe o financiranju „protudržavnih“, „jugonostalgičnih“ itd. medija. Istovremeno, ta minimalna potpora – „milostinja“, kako je Tomičić naziva – cijeli je treći sektor natjerala u jedan „bjesomučni rat“ u kojem se pojedini mediji međusobno žele diskreditirati dok država za to vrijeme manjim PDV-om pogoduje golemim nakladnicima komercijalnih tiskovina.
Takvo što smatra tragičnim, napominjući da mali portali obavljaju daleko važniju društvenu ulogu od korporacijskih medija. Taj značajno veći prostor slobode koji omogućuju neprofitni mediji, međutim, danas se sužava dok situacija u izdavačkom sektoru, barem kada su tiskovine u pitanju, nikada nije bila gora: najbolji novinari bespoštedno dobivaju otkaze, veliki izdavači su u sprezi s politikom, opcija koja će tek doći na vlast ima veći utjecaj na medije od one koja je na vlasti, a ona sâma nema nikakvu medijsku politiku te prepušta medije tržištu kao proizvođače kave.
Priliku neprofitnih medija prepoznaje upravo u sadržajnom propadanju i političkoj ovisnost komercijalnih izdavača. Ističe primjer vlasnika EPH-a čiji je profesionalna djelatnost u sukobu interesa s njegovom medijskom ulogom, što dovodi do suzdržanog izvještavanja o temama koje se nađu između tih dvaju pozicija.
Zbog toga ne čudi da, primjerice, Forum.tm danas izgleda ozbiljnije od gotovo svih komercijalnih medija, po njegovu sudu. Kada je riječ o rubrikama izgnanim iz srednjestrujaških medija, portal Kulturpunkt je jedini prostor u kojem kultura dolazi do izražaja. Iako je evidentna iznimna važnost trećeg sektora u nadoknađivanju manjkavosti komercijalnih medija, Tomičić sa žaljenjem ustvrđuje da njegovu propast vidi već krajem ove godine, kada bi se mogla desiti promjena vlasti.
Kako bi se osigurali od takve mogućnosti, Lupiga je razmišljala o financiranju iz europskih fondova te se nastojala približiti nekim europskim grupacijama. Nažalost, smatra Tomičić, taj će ih put u potpunosti odvesti u status neprijatelja države, kapitalizma i demokracije, a samo zato što objavljuju informacije koje se ne mogu pročitati u srednjestrujaškim medijima. Kako stvari trenutno stoje, Lupiga će, kao i preostali neprofitni mediji, u narednom razdoblju biti platforma za entuzijaste koji će biti spremni artikulirati nešto vrijedno bez da za to budu plaćeni. Zbog tog razloga, uz puno poštovanje prema ovom skupu i ovoj raspravi, Tomičić napominje da budućnosti za neprofitne medije u ovom obliku nema.
Sadržaj od javnog interesa koji ne postoji u srednjoj medijskoj struji
Mašenjka Bačić s portala STav ponajprije se osvrnula na probleme definicije kada su mediji trećega sektora u pitanju. Uzevši u obzir dosadašnje materijale, smatra, bilo bi najbolje da termin ostaje „neprofitni mediji“, pritom ističući da se pod njim ne bi trebalo misliti na neki oblik organizacije, nego na sadržaj – od javnog interesa, koji ne postoji u srednjestrujaškom medijskom prostoru. Govor o oblicima, napominje, treba bi biti tek drugi korak u tom razmatranju.
Kada je riječ o financiranju neprofitnih medija, iako cijeli sektor kojem pripada kritizira Ministarstvo i natječaje Agencije za elektroničke medije, njegovi pripadnici, čini joj se, olako zaboravljaju da unatrag dvije godine čitav taj prostor nije ni postojao. Taj novac, istina, nije dovoljan, no on ipak omogućuje postojanje jedne medijske scene koja ozbiljno funkcionira.
Također, Bačić smatra presudnim da su potpore upravo jednogodišnje te da postoji stručno povjerenstvo, sastavljeno od radnika u medijima, koje se rotira u istom, godišnjem ritmu kako bi se izbjegli sukobi interesa.
Štetnima drži prijedloge da potpore budu trogodišnje, smatrajući da bi se prisiljavanjem nekog medija da definira svoje djelovanje kroz duži period onemogućilo razvijanje unutarredakcijske dinamike. Po njezinu sudu, period trogodišnjih potpora Nacionalne zaklade za civilno društvo nije se pokazao posebno stabilnijim niti su financirani mediji zapošljavali više novinara.
Što se tiče usporedbe položaja novinara u neprofitnim medijima u odnosu na javni i komercijalni sektor, honorarni suradnici su, smatra, najsigurniji kada posluju s javnim servisom koji točno definira zadatke i honorare. Komercijalni mediji, s druge strane, nisu dobri za početnike, ponajprije zbog snižavanja dogovorenih honorara. Iako prolaze slabije nego u javnom sektoru, u neprofitnim su medijima honorarci u nešto boljem položaju od stalno zaposlenih koji uvijek rade daleko više od onoga za što su po ugovoru plaćeni. Međutim, Bačić priznaje da je riječ o općenitom principu rada u udrugama koji podrazumijeva dodatni angažman zbog „viših ciljeva“.
Nastanak portala STav, na kojem trenutno radi, Baćić opisuje kao rezultat dojma o izrazitoj ograničenosti splitske medijske scene. Pokrenut u okviru udruge Cenzura Plus koja je prethodno već imala radijsku i televizijsku produkciju, portal je svojom lokalnom orijentacijom ostvario izuzetno fokusiran prisutan utjecaj koji nacionalni neprofitni mediji obično nemaju. Iako lokalni mediji nikako ne mogu ostvariti čitanost portala kao što su Lupiga ili H-Alter, smatra da je upravo ta tematska usredotočenost njihova prednost. S druge strane, zbog istog razloga drži raspravu o oglašavanju bespredmetnom – lokalni neprofitni mediji jednostavno nikome nisu marketinški zanimljivi.
Rad i suradnja
Motivacija za osnivanje novina RAD., navela je
Jelena Miloš, bila je srodna opisu neprofitnih medija koji se dosad najčešće javljao u javnoj raspravi: pokrivanje tematskog repertoara koji, jednostavnom logikom njihovih tržišnih interesa, izostaje iz srednjestrujaških medija te koji tiskovine referentnih institucija, u ovom slučaju sindikata, ne pokrivaju primjereno. Iz perspektive Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, udruge u čijem okrilju je tiskovina i pokrenuta, riječ je o logičnom spajanju terenskog i istraživačkog rada i njegove diseminacije.
Veliki poticaj BRID-u da takvo što uopće ostvari bila su sredstva Ministarstva bez kojih novina ne bi mogla biti ni pokrenuta. Time, ističe Miloš, ne želi komplimentirati Ministarstvu, nego jednostavno upozoriti na činjenicu da je navedene teme u postojećem sustavu nemoguće medijski pokrivati.
Ciljana publika RAD.-a su organizacije civilnog društva i sindikati, uz dugoročniji plan uredništva da se ona proširi na opću javnost. Ipak, primarni cilj je povezivanje tih dvaju sektora koji često imaju zajedničke teme, poput migrantskog rada, rada žena i sl. U tom bi se smislu, ističe, moglo reći da je riječ o taktičkom, zagovarateljskom mediju.
Sadržaj novina uglavnom se crpi iz terenskog rada BRID-ovih istraživača, čime je riješen i dio financijskih opterećenja. Uz terenski rad, ostvarena je i suradnja s akademskih radnicima u vidu komentara u sklopu rubrike „Pojmovnik“, u kojoj se ciljanoj publici pojašnjavaju i približavaju raznovrsni ekonomski i političkoteorijski termini. Također, rubrika „Grad“ povezuje autore koji se bave lokalnim temama sa specifičnim zajednicama koje bi one mogle zanimati.
Distribucija je uglavnom gerilska te se odvija preko sindikalnih kontakata direktno u radne kolektive i sindikate, što je model koji zasad funkcionira u dvadesetak gradova. No, Miloš još jednom ističe potrebu da se časopis koji se bavi ovakvim temama ne zadržava u ladici partikularnog medija. Kad i informiraju o takvim temama, smatra, srednjestrujaški mediji prenose stavove ograničenog broja ljudi – uglavnom sindikalnih vođa. Upravo je zato važno zadržati rasprostranjenost neprofitnih medija, koji inzistiraju na predstavljanju potisnutih perspektiva. Također je važno nadići fragmentiranost trećeg sektora, stoga je RAD. počeo dijeliti svoj sadržaj s drugim portalima, poput Forum.tm-a i Kulturpunkta. Da bi ostvarili svoju funkciju, napominje Miloš, nužno je umrežavanje neprofitnih medija.
Referirajući se na izlaganje Mašenjke Bačić, izražava neslaganje s tezom da se neprofitni mediji najpoštenije odnose spram vanjskih suradnika. Takav rad, ističe, ne omogućuje ni minimalnu socijalnu sigurnost ni kontinuirano bavljenje nekom temom i služi prikrivanju stvarnog zaposlenja. Smatra nevažnim raspravu o količini posla koju honorarci i stalno zaposleni obavljaju te apelira na osiguravanje normalnih uvjeta rada za sve.
Za kraj, ističe da budućnost trećega sektora ovisi o suradnji odozdo prema gore. Udruge čije je financiranje reducirano zbog specijaliziranih tema (poput ženskih prava) zaglavljuju u podsvjesnoj konkurenciji, čime se sektor parcelizira. Ako neprofitni mediji žele imati zagovaračku poziciju prema vlasti, suradnja je, upozorava, presudna.
Informacija kao javni interes ili kao roba
Raspravu je otvorila
Helena Popović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ističući pitanje relacijskih naglasaka pri određivanju trećega sektora kao ključno. Slušajući dosadašnja izlaganja i rasprave, čini joj se da ga se pretežito definira kroz odnos spram javnoga sektora, što smatra kontraproduktivnim. Po njenom mišljenju, „frontu“ bi trebalo uspostaviti na liniji javni i neprofitni mediji spram komercijalnih. Smatra da većina poteškoća današnjeg medijskog polja proizlazi iz procesa njegove komercijalizacije.
Ladislav Tomičić, pak, izražava želju da se umjesto retorike suprotstavljenosti radije razmišlja na tragu komplementarnosti triju sektora. Smeta ga, ističe, kada se govori da novinari u komercijalnom sektoru ne rade svoj posao, što smatra potpuno netočnim, kao i kada se takva tvrdnja generalizira na javni sektor. Trebali bismo govoriti o komplementarnosti, ne o suprotstavljenosti. Jedino čemu bi se neprofitni mediji trebali suprotstavljati su govor mržnje, segregacija i ksenofobija, a najvećim grijehom komercijalnih medija smatra nemogućnost suprotstavljanja dominantnim narativima u strahu od gubitka političke potpore i čitateljstva. Za kraj, izražava zadovoljstvo što je u posljednje vrijeme profunkcionirala solidarnost među neprofitnim medijima – međutim, upozorava da se to odnosi samo na medije koji su dobili javne potpore.
Što se radnih uvjeta u trećem sektoru tiče, navodi da plaće ljudi koji rade na Lupigi iznose 4000 kuna, što znači da uglavnom iz svojeg džepa plaćaju dio troškova obavljanja svog posla.
Suzana Kunac pozdravlja prisutnost triju predstavnika neprofitnih medija te smatra da takvo što pokazuje sadržajni pluralizam trećega sektora. Slaže se s tezom Ladislava Tomičića o beskonačnom entuzijazmu rada u neprofitnim medijima, ali i s raširenošću samoeksploatacije. To, međutim, nije razlog za pristajanje na beznadnu situaciju u kojoj će sufinanciranje biti dokinuto. Neupitno je da radnici u svim medijima moraju imati pristojne plaće i zaštićena radna prava te podsjeća da su plaće u komercijalnim medijima često još i niže. Prekarnost i samoeksploatacija, dosad isticani kao primarno svojstvo trećeg sektora, svakodnevica su i manjih komercijalnih medija. Izražava slaganje se sa stavom Helene Popović da je javni servis prirodni suradnik trećeg sektora, no također smatra da prostor za blisku suradnju postoji i kada je riječ o lokalnim i regionalnim komercijalnim medijima, osobito manjim, ističući da su emisije koje oni proizvode u suradnji s Fondom vrlo bliske neprofitnim medijima. Na tragu teza Jelene Miloš, potrebnim smatra izlazak trećeg sektora iz partikularnosti i njegovo dopiranje do šire publike. Njegove teme možda nisu profitabilne, ali to ne znači da publika ne postoji, što dokazuje i vrlo visoka posjećenost portala poput Lupige.
Konačno, ističe da je institucionalno, višegodišnje financiranje značajno bolje od projektnog sustava koji birokratizira rad neprofitnih medija i nameće im uređivačke okvire.
Na posljednju se tezu nadovezala grupna rasprava o okvirima financiranja u kojoj je kraće replike razmijenilo više govornika.
Mašenjka Bačić je ostala pri svojim tezama o suvišnosti trogodišnjega financiranja, čemu se većina sudionika usprotivila.
Janja Sesar je istaknula da su trogodišnje potpore osnova svakog planiranja, dok je
Antonija Letinić napomenula da godišnje trčanje za grantovima samo šteti solidarnosti i suradnji u sektoru. Također smatrajući da jednogodišnje potpore nisu dostatne za razvoj medija,
Milan F. Živković napominje da bi u raspravu o trajanju trebalo uvesti i pitanje visine potpora. Iako su u posljednje dvije godine one narasle s 1,5 na 5,5 milijuna kuna, čemu treba zahvaliti i podatke o povećanju zaposlenosti u trećem sektoru, to niti izbliza nije dovoljno. U osnovi simbolične potpore za medije trećeg sektora ne samo da ne mogu smanjiti prekarnost rada u sektoru, nego dovode i do distribucijskih konflikta. Ovome
Lela Vujanić pridodaje i bolju razrađenost kriterija zapošljavanja koja je omogućila veću efikasnost potpora. Također izražava protivljenje projektnom financiranju, slažući se s argumentima koje je izrekla Suzana Kunac.
Glavni urednik Foruma.tm Goran Borković, međutim, izražava sumnju u uspostavljanje kontinuiteta kriterija, za koji se slaže da je presudan. Prebacujući fokus na samoodrživost neprofitnih medija, upozorava da taj kriterij trenutno zadovoljavaju samo tri najjača portala. Smatra da bi tome trebao težiti čitav neprofitni sektor, primjećuje da zapisnici pokazuju suprotan smjer razmišljanja Ministarstva koje bi htjelo zabraniti oglašavanje u neprofitnim medijima.
Jelena Miloš vraća raspravu na pitanje radničkih prava novinara, podsjećajući da mediji nisu nikakva iznimka u radnom smislu. Bez radne infrastrukture ne može biti govora o dosljednom donošenju kritičnoga sadržaja. Honorarni i prekarni rad, trenutni temelj funkcioniranja trećeg sektora, onemogućuje održavanje kritičnosti i ozbiljnoga istraživanja. U tom smislu, promašeno je govoriti o entuzijazmu – entuzijazam jednostavno nije radna kategorija. Radna kategorija je, primjerice, ugovor o radu. Kada je riječ o dodjeli potpora, upozorava da je potrebno oduprijeti se konkurentskoj atmosferi koju trenutni natječaji proizvode. Solidarnost ne treba graditi samo unutar sektora, nego i s komercijalnim medijima.
Glavni urednik Radija student Ivan Vlašić kao mogući motiv povezivanja neprofitnih s komercijalnim medijima navodi diseminaciju sadržaja koje publika potonjih inače ne prati. Također smatra da bi trebalo proširiti potpore komercijalnim medijima s ciljem približavanja njihovog sadržaja javnom interesu.
Ladislav Tomičić smatra da su dosadašnja iskustva podupiranja komercijalnih medija pokazala da ono nema nikakvog utjecaja ni na uređivačku publiku ni na kvalitetu sadržaja ni na zaštitu radničkih prava. Upravo suprotno, upozorava, desio se pad plaća i čitanosti. Potpore o kojima je riječ iskorištenje su isključivo za krpanje financijskih rupa. Ističe potrebu za čvrstim kriterijima zbog bujanja portala koji se nazivaju medijima, a uglavnom ne proizvode nikakav sadržaj. Što se trenutnih iznosa tiče, napominje da pola od 200.000 kuna potpore ode nazad državi u vidu poreza. Kao većina prisutnih, upozorava da trenutni iznosi nisu dovoljni, no smatra da je bespredmetno govoriti o njihovu povećanju dok država ne odluči što želi od medija. Ona trenutno, sa žaljenjem tvrdi Tomičić, ne želi ništa. Za razliku od komercijalnog sektora, neprofitni mediji, napominje, zbilja ulažu u novinare i u kvalitetniji sadržaj.
Helena Popović se slaže s Tomičićevom ocjenom komercijalnog sektora. Naravno, ističe, u njemu postoje i kvalitetni novinari i kvalitetni mediji. Ipak, upozorava da sav njen istraživački rad upućuje na to da rast komercijalnih medija i neoliberalizacija medijskog polja razaraju profesiju, stoga ne vidi argumenta koji bi išli u prilog međusektorskoj suradnji. Njihova logika je jednostavno drukčija: komercijalni sektor informaciji pristupa kao robi, a neprofitni kao javnom interesu.
Novi mediji i stari izazovi
Otvarajući drugi dio sastanka, dr. sc.
Paško Bilić predstavio je projekt
Mreže javne komunikacije – medijatizacija javne sfere i izazovi novih medija koji se od 1. rujna 2014. godine provodi u sklopu Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Osnovno pitanje je naoko jednostavno, no metodološki komplicirano: kako Internet preoblikuje medijsku sferu u hrvatskoj? Pritom se misli na različite načine na koje se proizvode različiti sadržaji posredstvom novih komunikacijskih tehnologija, što ti sadržaji podrazumijevaju, na koji se način prikazuju važne teme te kako publika koristi internetske medije. Kada je riječ o posljednjem, glavni je problem predstavljala dostupnost tek nepotvrđenih informacija o korištenju te nereprezentativnih podataka marketinških agencija poput „klikanosti“.
Pogledamo li podatke o razvoju interneta, vidjet ćemo da je s 2015. godinom udio korisnika interneta u ukupnoj populaciji porastao na 63%. No, ti nam podaci, upozorava Bilić, ne govore ništa o društvenim, kulturnim i političkim promjenama koje se događaju usporedo s tim širenjem informatičke infrastrukture. Ipak, primjetna je konsolidacija tržišta internetskih medija pa tako znamo da su najposjećeniji portali u vlasništvu Styrije i EPH-a. Obratimo li se općim podacima o stanju medijskog polja u Hrvatskoj koje kožemo naći u radnim materijalima Ministarstva, primijetit ćemo da svi mediji bilježe značajan pad prihoda od oglašavanja, dok se kod internetskih medija u razdoblju od 2008. i 2013. godine dešava dramatičan rast od 30 milijuna na čak 107 milijuna kuna prihoda. Istovremeno, primjetan je i pad čitanosti nekih specifičnih internetskih oblika, poput portala Forum.hr, Blog.hr i Bloger.hr.
Kako bi projekt otišao onkraj ovih nepouzdanih izvora, istraživanje je koncipirano u četiri ciklusa:
1. Kakve su
on-line strategije medija koji već imaju
off-line medije? Kako one oblikuju javnu sferu?
2. Kakve su strategije medija koji funkcioniraju samo
on-line, kako oni oblikuju javnu sferu?
3. Korisnici globalnih platformi - zašto komentiraju i kakav je njihov stav prema
on-line medijima u Hrvatskoj?
4. (Kraj 2016., početak 2017.) Kakvi su stavovi građana prema
on-line medijima? Za koje se medije opredjeljuju i kako ih kombiniraju? Koje su regionalne razlike? Koje sociodemografske i socioekonomske razlike postoje među korisnicima te između korisnika i onih koji to nisu?
Prvi ciklus obuhvaćao je niz intervjua s pripadnicima populacije urednika, novinara i ljudi iz marketinga. Odaziv na intervjue iznosio je 38.3%, a znakovito je, ističe Bilić, da se na njih nije odazvao nitko iz oglašivačkog sektora.
Otvorena pitanja ticala su se utjecaja brzine internetskoga izvještavanja na kvalitetu sadržaja i profesionalne norme te oglašavanja na uredničke odluke i prioritete.
Srozavanje novinarskih standarda velikim je dijelom povezano s prenošenjem vijesti s drugih portala. Jedna novinarka kao uobičajenu praksu u Hrvatskoj spominje nenavođenje izvora, osobito ako je riječ o stranom internetskom mediju. Vijesti s domaćih portala se, pak, uglavnom prenose u vrlo skraćenom obliku uz poveznicu na izvor, što smatra korisnim i za konkurenciju i za svoj medij.
Iako su, navodi Bilić, neki drugi autori kritični prema takvim praksama, ipak ih nastavljaju. Jedan urednik
on-line izdanja tiskovine navodi: „Ustvari, brzina je najveći neprijatelj kvalitete vijesti na portalu. Zato što od silne brzine, želje da budeš prvi, ekskluzivan, doneseš vijest što brže, u stvari izgubiš nekad i stil, nekada i neke fakte…“
Govorimo li o digitalnim tehnologijama i usporedimo li to sa strukturnim podacima o rastu oglašavanja na internetu, sasvim je jasno da on utječe na profesionalne norme. U većini intervjua urednici svjedoče da na satnoj bazi mijenjaju raspored vijesti na glavnoj stranici portala vodeći se podacima sa servisima za instant praćenje recepcije. Neki mediji čak testiraju vijesti na portalu pa ih onda objavljuju u tiskanim medijima ako imaju dovoljno visoku „klikanost“, neovisno o društvenoj važnosti ili inicijalnoj uredničkoj odluci.
Ovaj okvir zanimljiv je obratimo li se analizi sadržaja portala. Istraživanje se usredotočilo na strukturu izvještavanja o monetizaciji autocesta u periodu od 1. do 31. listopada 2014., na uzorku od 388 članaka objavljenih na 10 portala. Dva dominantna, suprotstavljena diskursa moglo bi se odrediti kao poziciju civilnog društva (protiv) i poziciju Ministarstva i Vlade (za monetizaciju). Iako su podaci o vlasništvu znakoviti, pa tako doznajemo da je daleko najveći broj članaka – čak 95 – objavio Večernji list, uz naglašeno svrstavanje uz opoziciju, Bilić osobito ističe strukturu autorstva, navodeći poražavajući podatak da samo je samo 159 članaka potpisano autorovim punim imenom i prezimenom. Njih 40 nosi samo inicijale, 74 ih je preuzeto s Hine, dok je bez izvora čak 115 članaka.
U sklopu ove faze istraživanja, naslove se prema tendenciji klasificiralo u tri kategorije: negativnu, pozitivnu, i neutralnu (analitičku, kritičku ili faktografsku). Ta je analiza pokazala da je najizbalansiranije članke u ovom slučaju nudila Hrvatska radiotelevizija, dok su se izrazito tendencioznima pokazale vijesti u izdanju Styrije (protiv) i EPH-a (za).
Profesionalno novinarstvo i mit o njemu
Izlaganje pod naslovom “Crveni, zeleni i žuti vragovi: skica za tipologiju novinarstva u trećem sektoru” Milan F. Živković je započeo oprekom između profesionalnog novinarstva i
ideologije profesionalnog novinarstva. Prvo se odnosi na profesionalnu radnu relaciju novinarke odnosno novinara i medijske organizacije koja raspolaže resursima za prikupljanje, obradu i distribuciju informacija javnosti. Ono uključuje, citirao je Živković izjavu Billa Kellera, izvršnog urednika New York Timesa u filmu Page One (2011), održive “novinske organizacije koje raspolažu resursima da stvarno prikupljaju informacije neophodne su za funkcionalnu demokraciju. Ona jednostavno ne djeluje ako ljudi ne znaju.” Kao što svjedoče svi pokazatelji hrvatskog medijskog sustava, profesionalno novinarstvo u tom smislu prolazi duboku krizu. Gubitak polovice radnih mjesta profesionalnih novinara jasno ukazuje da ne možemo govoriti o više nego
polu-profesionalnom novinarstvu. Kada se tome dodaju efekti povećanja radnog opterećenja, prekarizacije novinarskog rada, smanjenja vremena za provjeru informacija, koncentracije kontrole medija i neprekinute tabloidne komercijalizacije, sažeti u uvidima samih novinarki i novinara prikupljeni putem
ankete o iskustvima i stavovima medijskih radnika - koji u skoro 80 posto slučajeva upozoravaju na slabljenje standarda novinarske profesije u posljednjih pet godine - može se bez pretjerivanja zaključiti kako profesionalno novinarstvo od pravila postaje iznimkom. Nasuprot tome, intuitivni “konsenzus” o tome što bi novinarstvo trebalo biti i dalje je veoma snažan. Kanon profesionalne objektivnosti i “nezainteresiranog otklona”, odvajanje činjenica od komentara te “balansiranje” tvrdnji i protutvrdnji kao glavni sastojci ideologije profesionalnog novinarstva ponekad, podsjetio je Živković, dolaze u konflikt s izvornim artikulacijama novinarstva u trećem sektoru. Društvene grupe kojima je uskraćena komunikacija putem komercijalnih medija glavne struje tradicionalno su se znale poslužiti novinarskim izrazom kako bi informirale i motivirale svoje pripadnike, ostvarujući prije svega horizontalnu komunikaciju među njima. Toj vrsti, kako se u nas često kaže, aktivističkog novinarstva nije ni na kraj pameti “balansirati” svoje stavove tvrdnjama oponenata, iako to, naravno, ne znači da se takvo “neobjektivno” novinarstvo služi neistinama, difamacijama, neprovjerenim tvrdnjama ili prešućivanjem slabosti vlastitih pozicija, kao što su to preostali novinari u medijskom
mainstreamu često prisiljeni. S druge strane, kao i u SAD-u i svim medijskim sustavima koji su, poput našega, prošli scenarij erozije profesionalnog radnog odnosa, i u hrvatskoj artikulaciji trećeg medijskog polja se pojavljuju primjeri “postkorporacijskih” novinarskih praksi. Riječ je o autorima koji nisu, prema “izvornoj” tvorbi novinarstva, najprije bili aktivisti neke političke, kulturne ili spolne manjine, da bi zatim postali (i) novinarima, nego je riječ o novinarima koji su ostali bez mogućnosti rada u korporacijskom sektoru. Hoće li se u vremenu pred nama njihovo novinarstvo usmjeravati prema nekoj socijalnoj bazi, ili će se unutar trećeg sektora artikulirati zaseban sub-sektor “profesionalnog novinarstva”, ostaje za vidjeti. I jedan i drugi scenarij, zaključio je Živković, mogu samo značajno doprinijeti informiranoj množini suprotstavljenih stajališta o najvažnijim temama tog vremena, a hoće li se to ostvariti ovisi, prije svega, o tome hoćemo li kao zajednica shvatiti opravdanost većih javnih potpora novinarskom radu.
Epistemološki atavizmi
Referirajući se na prethodne sastanke tematskih radnih skupina, ali i prvu tribinu o trećem sektoru održanu u Hrvatskom novinarskom domu, na kojima se opsežno raspravljalo o terminologiji,
Helena Popović je za početak izrazila želju da definira temeljne pojmove. Njeno istraživanje medijskoga polja intervjuiranjem fokus grupa, navodi, pokazuje da razlike po pitanju produkcije i statusa novinara pravilno prate njegovu sektorsku raspodjelu. Stoga smatra da se svaka javna politika, uključujući i buduće zakonodavstvo, mora zasnivati upravo na toj trodijelnoj strukturi.
Želimo li sukladno toj diferencijaciji odrediti distinktivne karakteristike organizacije i radnog procesa u trećem sektoru, Popović smatra da njih čine:
- organiziranje odozdo
- policentrična financijska ovisnost
- neprofitna orijentacija
- horizontalna organizacija rada
- participativnost
- demokratičnost.
Kada je riječ o sadržaju, on bi morao biti nekonvencionalan, kreiran u svrhu društvene promjene, kritike srednjeg toka, dobiven iz alternativnih izvora, redovito zastupajući glas marginaliziranih skupina. Ukratko, riječ je o „interpretativnom stilu novinarstva“ koji je, smatra Popović, potpuno legitiman. To polje, koje Nancy Fraser naziva
counterpublic sphere, može se označiti kao treći sektor. Iz očišta Popović, „alternativni mediji“ je možda najsretniji termin jer naglašava relacijski odnos o kojem je govorila na početku izlaganja. Međutim, kako god u konačnici pristupali tim medijima, moramo uzeti u obzir njihov ključni cilj, a to je inzistiranje na sadržaju od javnoga interesa.
Ipak, moramo biti svjesni i njihovih negativnih aspekata, poput filantropskog kolonijalizma ili parazitiranja na povlačenju države. Potrebno je uvijek imati na umu što se preuzima od funkcija javnog servisa, što bi trebala biti njegova zadaća. Treći sektor ne smije biti supstitut javnom.
Istraživanje koje će ovdje u najkraćim crtama predstaviti pokrenuto je u sklopu projekta Medijskog opservatorija jugoistočne Europe. Osim u Hrvatskoj, u kojoj je njegov provoditelj bio Centar za istraživačko novinarstvo, projekt se realizirao i u BiH, Srbiji, Makedoniji i Albaniji. U našem slučaju, riječ je bila o trima sektorski podijeljenim fokus grupama posvećenim novinarskoj percepciji statusa profesije.
Popis percipiranih slabosti pokazuje vrlo snažnu sektorsku osobitost. Novinari neprofitnih medija tako ponajprije ističu loše i nesigurno financiranje, niske honorare, „multipraktično“ novinarstvo i slabu pravnu zaštitu kao glavne probleme.
Najduži popis kritika pojavio se upravo u komercijalnom sektoru. To su: zabrana samoorganiziranja, kršenje etičkih pravila, diktat oglašivača, nepoštivanje koncesijskih ugovora, nekvalitetna produkcija, iskorištavanje mladih novinara, cenzura, nejednakost plaća, nepoštivanje zakona, tretiranje informacije kao robe, zabrana objavljivanja i recesija kao izgovor za dodjeljivanje otkaza novinarima.
U javnim je, pak, medijima težište opet primjetno drukčije. Pojavljuju se: pritisak političkih struktura, korupcija, neispunjavanje javne funkcije, podložnost režimu, veća moć menadžera i producenata u odnosu na urednike, rezovi na pogrešnim mjestima, prezaposlenost, odvajanje kreativnog osoblja od tehničkog i nepoštivanje statuta.
Znakoviti su i popisi pozitivnih strana pojedinih sektora. Ispitanici iz neprofitnih medija tako ponajprije ističu kohezivnost, horizontalnu komunikaciju i slobodu izražavanja kao njihove glavne prednosti. Zaposlenici komercijalnih medija mogli su navesti tek postojanje pravne zaštite, dok su njihove kolege iz javnoga sektora zadovoljne neovisnošću od oglašivačkoga pritiska i dobrim statusom istraživačkog novinarstva.
Iz navedenih je odgovora, smatra Popović, sasvim očito da se različito novinarstvo dešava u različitim sektorima. Ova činjenica utječe negativno na homogenizaciju novinara u pogledu zaštite vlastitih prava.
Govorimo li o profesionalnom novinarstvu, bitno je razmotriti ulogu sveučilišta, publike i strukovnih organizacija. Interni aspekti bitni za profesionalizaciju medija su ekspertno i sustavno novinarsko znanje, autonomija i samokontrola profesionalnih praksi te visok društveni status novinarstva. Po svim ovim kriterijima, upozorava, moguće je zaključiti da se dešava apsolutna deprofesionalizacija novinarstva. Ono balansira između vještine i discipline, sve više se odvaja od politologije i inzistira na aspektu zapošljive vještine, a ne na znanju.
Rast profesionalizacije novinarstva na ovim područjima, podsjeća Popović, vezan je za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada se pokreću obrazovne institucije i tiskovine. Devedesetih se godina uvodi ideal objektivnog novinarstva, no u praksi on uopće nije zaživio. Štoviše, od prijelaza u 21. stoljeće nedvojbeno se dešava njegova deprofesionalizacija. Presudni faktor u tom procesu jest prevlast korporativne logike, zbog koje novinarstvo interno odbacuje profesionalni projekt. Za kraj, Helena Popović konstatira da su u novinarstvu još uvijek prisutni neki (po njezinu sudu) epistemološki atavizmi, poput ideala objektivnosti, za koji drži da je odavna odbačen u znanosti.
Ugrožena solidarnost
Goran Borković se nadovezao na posljednju tezu pitajući se o značenju pojma objektivnog novinarstva i na što se on odnosi.
Referirajući se na pozivanje na suradnju trećega sektora s javnim medijima, navodi da se ne sjeća tko je osim Fade IN-a uspio ostvariti suradnju s HTV-om. Njegovo iskustvo je takvo da su čak i najbenigniji pokušaji rezultirali zabranom zbog konkurentskog odnošenja portala Hrt.hr spram neprofitnih internetskih medija.
Ivan Vlašić s Radija Student napominje da se u raspravi o uspostavljanju medijske fronte ne radi samo o potrebi da informacija dođe do što više ljudi. Smatra da regulatorna tijela treba prisiliti komercijalne medije da plasiraju informacije od javnog interesa kako bi one došle do publike koja ne prati neprofitne medije..
Zastupajući HRT-ovu stranu,
Ernest Strika navodi spremnost javne televizije da surađuje sa svima koji mogu ponuditi relevantne sadržaje i proizvode. S Fade IN-om i Cenzurom se, kao što je poznato, već intenzivno surađuje. Portal smatra sporednim, podsjećajući da on primarno služi predstavljanju radiotelevizijskih sadržaja. Ističe da bi HRT-u itekako bilo u interesu da postoji jača proizvodnja neprofitnih televizijskih sadržaja te napominje da trenutno potiču TV proizvodnju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Iako je televizijska produkcija najskuplja, pozitivno je što su potrebni iznosi danas ipak značajno niži. Kao važnu stavku ističe i HRT-ovo poticanje suradnje s fakultetima koji obrazuju televizijske novinare, smatrajući da je iznimno važno da ti ljudi steknu praktično iskustvo tijekom studija.
Gordan Antić s Radija 808 ističe važnost institucionalnog financiranje internetskih radija te napominje da je trenutno samo 1 sat programa njegove radiopostaje financiran od Fonda, dok 111 sati proizvode sami. Zabludom smatra da je internetski radio neki tip „džuboks“ radija – Radio 808 ne želi proizvoditi nekvalitetan program ili ga popunjavati puštanjem glazbe, no jednostavno nema kapaciteta za 24-satno emitiranje. Za kraj, poziva Hrvatski radio na otvaranje vanjskoj produkciji.
Nadovezujući se na pitanje izgradnje solidarnosti u trećem sektoru,
Lela Vujanić je istaknula da je Ministarstvo kulture u sklopu zadnjeg javnog savjetovanja o natječaju za neprofitne medije na raspravu dalo i suradnički grant za povezivanje više medija, no reakcije nisu bile dobre pa se od tog prijedloga odustalo. Većina kritika temeljila se na nemogućnosti da se takve suradnje isplaniraju u relativno kratkom vremenu koliko bi natječaj bio otvoren.. Također, većina aktera je upozorila na nedostatak sredstava za vlastite projekte, ali i nedostatak vremena za dodatne sastanke s potencijalnim suradnicima i planiranje zajedničkih projekata. Ipak, Vujanić ističe nužnost trećesektorske suradnje koja će zahvatiti dublje od prenošenja tekstova prijateljskih medija. Napominje da je Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva ove godine krenula s projektom Civilno društvo 2.0 namijenjenom podupiranju operativnih aktivnosti umrežavanja udruga, a ne njihovih primarnih aktivnosti. S tim na umu, poziva prisutne predstavnike neprofitnih medija da razmisle o načinima na koje bi mogla teći ta priprema suradnje u trećem sektoru.
Antonija Letinić iz udruge Kurziv se slaže s izrazitom važnošću suradnje te iznosi mišljenje da bi, u tom smjeru, uspostavljanje neke platforme ili zajedničkog medija definitivno potpomoglo opstanak neprofitnih medija. Trebalo bi, napominje, definirati ciljeve takve platforme, poput dijeljenja novinara, stvaranja obuhvatnog medija koji bi na neki način fingirao srednjestrujaški medij ili osiguravanja bazične infrastrukture koju bi mogli koristiti razni mediji trećega sektora.
Andrea Milat ističe da se solidarnost kao temeljno načelo može provlačiti na svim razinama. Tehničku solidarnost, u smislu dijeljenja prostora i opreme, smatra ključnom za radija i televizije. Na sadržajnoj, pak, razini, ona predstavlja potencijalno beskonačan bazen mogućnosti. Najmanje osviještenom, nažalost, smatra solidarnost u pogledu radnih uvjeta.
Boris Postnikov drži da je težnja prema umrežavanju i suradnji uvijek prisutna u trećem sektoru, no smatra takvo što dugoročno onemogućenim u trenutnim uvjetima. Također, poziva na svijest o pozicijama iz kojih sudionici ove rasprave nastupaju. Pozicija državnog aparata, iz koje on govori, donosi strah od nametanja od strane države koja ne može prepoznati sve detalje funkcioniranja neprofitnih medija. Uloga Ministarstva, napominje, mora biti u osiguravanju najopćenitijih organizacijskih i tehničkih uvjeta, kao i birokratska pomoć oko natječaja. Hoće li unutar toga okvira doći do razmjene sadržaja i novinara ili uspostavljanja ideološke fronte i sličnih inicijativa, treba prepustiti dinamici odozdo.
Helena Popović smatra da prostor za solidarnost apsolutno postoji, osobito u trećem sektoru, upozorava da ga trenutno „bacanje mrvica“ zasigurno razara i dijeli. Izražava bojazan da u čitavom medijskom polju postoje faktori koji onemogućuju solidarnost – prvenstveno različite sektorske pozicije, a zatim i različite hijerarhijske pozicije unutar pojedinih organizacija. Također, ne postoji konsenzus oko tog što bi profesionalno novinarstvo trebalo biti, o čemu svjedoči i istraživanje na osnovi intervjua s novinarima u Srbiji. Istraživanje Ministarstva kulture je pokazalo izvjesnu homogenizaciju naših novinara po pitanju ideje profesionalnog novinarstva, no Popović izražava uvjerenje da bi dublje istraživanje pokazalo sličnu podjelu kao i u Srbiji te da je ta homogenizacija samo deklarativna, a u praksi uopće nije bitna, što onemogućuje solidarizaciju.
Margareta Zouhar napominje da je više puta na naslovnoj strani vidjela čovjeka osuđenog za ozbiljan kriminal te izražava svoju konsternaciju tretmanom filmske zvijezde koji ta osoba dobiva. Smatra da je u hrvatskom novinarstvu potrebno napraviti selekciju poželjnih tema koje bi bile podupirane.
Najavljujući sljedeće rasprave o novoj medijskoj politici u Rijeci, Splitu i Zagrebu, moderatorica skupa Lela Vujanić zahvalila je sudionicima i pozvala ih da se prijave za rad u tematskim skupinama.
