Zapisnik s trećeg sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu (23.6.2015.)

 

 Zapisnik s trećeg sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu

     Treći sastanak Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 23. lipnja 2015., od 16.00 do 17.30 sati.
     Sudjelovali su: Damir Hajduk (Vijeće za elektroničke medije), Vesna Roller (Vijeće za elektroničke medije), Nenad Bartolčić (vlasnik portala Moderna vremena info), Andrea Milat (Kopmedija), Branimira Lazarin (slobodna novinarka), Željko Matanić (HURIN) i Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture).
 
     Kao uvod u glavnu temu sastanka, koji je trebao biti posvećen mehanizmima raspodjele javnih potpora novinarskom i autorskom radu u medijima, Milan F. Živković je podsjetio na dosad identificirane alternativne modele: subvencije novinarskih plaća, selektivne olakšice poreza na dodanu vrijednost i izravne potpore proizvodnji određenih vrsta sadržaja putem proširenja postojećeg Fonda za pluralizam, čije su prednosti odnosno nedostatci analizirani na dosadašnjim sastancima. Međutim, prije nego se pristupilo pitanjima tko bi i na koji način, prema kojim kriterijima, procedurama, itd., dodjeljivao različite vrste potpora ili subvencija u cilju zaustavljnja pada autorske zaposlenosti, medijskog pluralizma i demokratske funkcije medijskog sustava u cjelini, u dnevni red je intervenirao Damir Hajduk, pitanjem o izvorima sredstava, sugerirajući da je razgovor o bilo kojem modelu potpore odnosno režimu njene raspodjele bemislen ukoliko za to nije osiguran novac.

     Smatrajući kako razgovor o funkcionalnosti i ciljevima javnih potpora medijima uvijek ima smisla, Andrea Milat je podsjetila da se putem postojećih potpora i subvencija već izdvajaju značajna javna sredstva i resursi za medijske operacije. Tako se porezne olakšice izdavačima dnevnih novina, unatoč izostanku rezultata u pogledu zaustavljanja trenda gubitka radnih mjesta, i prema aktualnim podacima o prodaji, mjere vrijednošću od oko 80 milijuna kuna godišnje. Tome treba pribrojiti preko 30 milijuna kuna sredstava prikupljenih putem HRT-pristojbe, razne manje proračunske stavke, povoljne koncesijske naknade za komercijalne televizije i radije s nacionalnim pokrivanjem, kao i sredstva jedinica lokalne i regionalne samouprave, koja se nerijetko dodjeljuju diskrecijskim ili barem nedovoljno transparentnim procedurama i odlukama. Budući da regulacija medija putem dodjele značajnih javnih sredstava i resursa već postoji, na mjestu je pitanje može li se usavršavanjem ciljeva, načina raspodjele i njihove javne kontrole ostvariti rezultat sukladniji interesu javnosti, čak i bez povećanja raspoloživih sredstava, koje je, sudeći prema stanju medijskog sustava i relativnim iznosima potpora u usporedbi s razvijenijim sustavima u Europskoj uniji, sigurno potrebno.

     Prihvaćajući potrebu i mogućnost usavršavanja postojećih potpora medijima - uz uvažavanje “stečenih prava” odnosno načela da nije racionalno ukidati postojeće modele prije no što se ostvare novi - Milan F. Živković je podsjetio na temeljnu orijentaciju u dosadašnjoj raspravi o novoj medijskoj politici, koja se usmjerava na pronalaženje tzv. izvanproračunskih dodatnih izvora sredstava za više potpore novinarskom i autorskom radu, posebno u manjim i slabijim medijima te deficitarnim vrstama medijske proizvodnje. Iako usporedbe s medijskim sustavima koji su manje zahvaćeni globalnom krizom pokazuje viša per capita izdvajanja za potpore medijima iz općih poreznih prihoda, fiskalni okvir Hrvatske je, barem zasad, takav da se orijentacija na usavršavanje načina prikupljanja sredstava postojeće HRT-pristojbe čini plauzibilnijom opcijom osiguranja dodatnih potrebnih sredstava, posebno uz uvođenje izdvajanja iz – i u vrijeme ekonomske krize rastućih - prihoda od usluga pristupa internetu. Prema relevantnim kalkulacijama, pristojbu danas plaća tek 1,2 milijuna od 2,1 do 2,3 milijuna obveznika; već na njihovom manjem dijelu, među oko 600 tisuća pretplatnika kablovskih i internetskih televizijskih usluga, smanjenje evazije plaćanja bi prihode pristojbe moglo uvećati za skoro 300 milijuna kuna godišnje, dok samo troškovi njene naplate, prema sadašnjem modelu, premašuju 100 milijuna kuna godišnje. Činjenica da su prihodi ISP (internet service provider), tijekom razdoblja u kojem su se prihodi medija praktično prepolovili, porasli za 250 posto, podvlači nemogućnost proizvođača medijskih sadržaja da – za razliku od pružatelja internetskih usluga – pronađu plauzibilan “poslovni model” financiranja medijske proizvodnje, posebno na “malim” jezicima, poput hrvatskog. Stoga se sve učestalije pojavljuju prijedlozi, pa i razrađeni modeli, poput onoga o kojem se raspravljalo u Europskom parlamentu, da se na točki funkcionalne naplate, tj. iz prihoda od naplate pristupa internetu, izdvoji određeni mali dio za financiranje proizvodnje novih sadržaja zbog kojih se, u osnovi, i pristupa interentu. Dok je studija održivosti izrađena za Europski parlament predviđala od četiri do šest eura izdvajanja po fiksnom ili mobilnom priključku internetu mjesečno, u sklopu rasprave o novoj hrvatskoj medijskoj politici razgovaralo se o prijedlogu znatno manjeg izdvajanja, od “pet kuna za medijsko obrazovanje”. Takav prijedlog je izazvao reakciju Damira Hajduka, koji – unatoč potrebi financiranja razvitka medijske pismenosti, posebno djece i mladih, najviše izloženih potencijalno štatnim sadržajima na interentu – smatra da se u prihode internetskih kompanija ne bi smjelo dirati. Nakon toga je uslijedila polemika između Damira Hajduka, uz djelomičnu podršku Nenada Bartolčića, i ostalih sudionika skupine, koji su zastupali poziciju da je potrebno, kako je to izrazila Andrea Milat, “prikupiti novac za potpore tamo gdje ga ima”, a to je, u slučaju internetske komunikacije, naplata pristupa mreži. Unatoč nepomirljivim razlikama između tih pozicija, Damir Hajduk je skrenuo pažnju i na pitanje oglašavanja inozemnih televizija na tzv. multikalnalnim (IP ili kabelskim) televizijskim platformama, odnosno natjecanje za oskudne resurse koje, na nejednakoj osnovi, ima istu strukturu. Jednako kao što različiti kanali specijalizirani za komedije ili krimiće – za razliku od hrvatskih televizijskih koncesionara – nemaju nikakve javne zahtjeve u pogledu vlastite proizvodnje, europskih sadržaja, narudžbi od neovisnih producenata ili na hrvatskom jeziku, ali sudjeluju na smanjenom tržištu oglašavanja u Hrvatskoj, tako i internetski provajderi, bez obaveza da dio prihoda investiraju u medijsku proizvodnju, uspijevaju u sferi internetske komunikacije ostvariti prihode nedostupne proizvođači sadržaja koji intenetom, u osnovi besplatno, cirkuliraju. (Pritom je zanimljivo da primjer politike koja se redistribucijski usmjerava prema održivom financiranju medijske proizvodnje postoji i u hrvatskom Zakonu o audiovizualnim djelatnostima, čija odredba, prema francuskom modelu, predviđa izdvajanje 0,5 posto ukupnog godišnjeg prihoda vlasnika IP i kabelskih televizijskih platformih za financiranje hrvatske filmske proizvodnje.)

     Željko Matanić je upozorio na činjenicu da, također prema sličnom obrascu, od ukupne oglašivačke potrošnje u Hrvatskoj kudikamo veći dio akumuliraju tzv. media-buying oglašivačke agencije-posrednici, nego što preostaje lokalnim medijima. Stoga Matanić predlaže da se 0,5 ukupnih godišnjih prihoda oglašivačkih posrednika uloži u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Potkraj sastanka, najavljujući sljedeći susret skupine, rasprava se ipak usmjerila na predviđenu točku dnevnog reda, čije je centralno pitanje Vesna Roller izrazila odabirom između potpora medijima ili potpora novinarskom autorskom radu, za kakve se i ona zalaže. Iako se model subvencioniranja plaća za novinarski i autorski rad – posebno ako bi ono, kao što je predloženo, bilo uvjetovano time da subvencionirani autor određeni (veći) dio radnih zadaća posvećuje novinarskom radu, uz odgovarajući nadzor regulacijskog tijela i samih radnika – logično čini djelotvornijim za zaustavljanje pada novinarske zaposlenosti i rasta nesigurnih oblika zaposlenja od posebno snižene stope PDV-a, koja je u tom pogledu sasvim podbacila, Vesna Roller smatra kako bi taj model i dalje predstavljao potporu određenim medijskim organizacijama, dok bi sadržaj koji se pritom proizvodi ostao u domeni neizvjesnosti, odnosno pitanja: “Kako možemo znati da to neće završiti kao i sniženje PDV-a?” Prednost tzv. horizontalnih potpora koje nisu arbitrane, nego svaki medij unaprijed zna koje kriterije treba zadovoljiti da bi se za njih kvalificirao (u postojećem modelu posebno snižene stope PDV-a to su: tiskani mediji koji izlaze dnevno, imaju statut – bez obzira da li ga i kako provode – i nemaju više od polovice stranica obilježenih kao “plaćeni oglas”) tako se može pretvoriti u njihov nedostatak, budući da, smatra Roller, mediji imaju na raspolaganju mnoge strategije da novinarski rad usmjere u tabloidne i oglašivačke akitvnosti koje su s novinarstvom tek rubno povezane.

     S druge strane, očigledna prednost selektivnih i “vertikalnih” potpora, prema modelu Fonda za pluralizam, sastoji se u favoriziranju određenih sadržaja od javnog interesa, ali njihovim glavnim nedostatkom ostaje upravo arbitranost odluke određene selekcijske komisije, zajedno s pitanjima kako je ona sastavljena i kojom se vrstom interesa pri odlučivanju rukovodi. (Tako je Damir Hajduk – član, kao i Vesna Roller, Vijeća za elektroničke medije koje raspodjeljuje sredstva postojećeg Fonda – izrazio svoje nezadovoljstvo time što “medijski regulator dijeli novac”, smatrajući tu ulogu konfliktnom u odnosu na nadzorno-regulacijsku funkciju.)

     U tom smislu se “model građanskih medijskih donacija” – prema kojem bi svi građani iznad 15 godina starosti mogli “svoj” dio određenog fonda za potpore novinarskom i autorskom radu “dodijeliti” mediju (ili više njih) po vlastitom izboru – čini racionalnom kombinacijom između dva tradicionalna pristupa, barem prema mišljenju većine sudionika skupine (izuzev Nenada Bartolčića koji, pitajući se “da li bi stvari trebalo više precizirati kako bi ljudi znali za koji sadržaj su dali,” nije suglasan s takvim “građanskim žiriranjem”, i Damira Hajduka, kojemu je takav model raspodjele potpora “teško razlikovati od 80 kuna za HRT”). Pritom je više puta istaknuto kako bi, u cilju ostvarenja potencijala koji takav model raspodjele potpora nesumnjivo posjeduje, popis kvalificiranih medija između kojih građani mogu birati trebalo jasno precizirati (odnosno, kako je kazala Branimira Lazarin, “nacionalne komercijalne televizije, na primjer, ne bi mogle biti u tom poolu”) tako da se onemogući subvencioniranje dominantnih tržišnih pozicija te odljev potpora u druge povezane medije i nemedijske djelatnosti, kao i medije koji ne uvažavaju statute, standarde profesije, ljudskih prava i, općenito, propise. Potrebno je, zatim, sve neiskorištene “donacije”, odnosno sredstva čiju dodjelu dio manje zainteresiranih građana propusti adresirati, raspodijeliti na tradicionalan “komisijski” način, za određene deficitarne vrste medijskog rada i/ili sadržaja od javnog interesa te nove medije, a isto bi vrijedilo i za prikupljene “donacije” ispod određnog minimuma, odnosno iznad maksimalnog godišnjeg iznosa. Napokon, vrijedilo bi razmotriti postupno uvođenje modela, odnosno preispitati mogućnosti njegova testiranja na razini određene regije.

     Na kraju sastanka je tajnik HURIN-a Željko Matanić u pisanoj formi priložio prijedlog te udruge za liberalizaciju angažmana “povremenih suradnika” iz “posebne kategorije osoba – nezaposlenih novinara, umirovljenika i stručnjaka za pojedina područja” u radijskoj produkciji sljedećeg sadržaja:
“a) Naime, sada [radijski] nakladnici ne mogu angažirati stručnjake, novinare i sl. koji već rade kod drugog poslodavca, odnosno ne mogu s njim sklopiti autorski ugovor jer,” prema pisanom prilogu Željka Matanića, “porezna tijela tumače da radnik za izradu autorskog djela izvan radnog odnosa ne može s drugim poslodavcem sklopiti autorski ugovor koji bi se oporezovao kao drugi dohodak, već se tak angažman izjednačava s radnim odnosom, a naknada za taj posao se izjednačava s plaćom, tako da je posljedica toga da radnik tada premašuje tjedni zakonom dozvoljeni fond radnih sati, krše se odredbe o dnevnom i tjednom odmoru, a to su onda ozbiljni prekršaji po ZOR-u.
b) Nezaposlenim novinarima bi se uvođenjem ove kategorije omogućilo da ostvare potreban fond objavljenih novinarskih priloga, što je uvjet za upis u Registar novinara pri HND-u. Naime, po sadašnjim pravilima se upis u Registar novinara može ostvariti samo kroz radni odnos.
c) Umirovljenici. Svim umirovljenim novinarima treba omogućiti ostvarivanje prihoda kroz obavljanje poslova za nakladnike putem autroskih ugovora bez da im se mirovina stavi u mirovanje. Uvođenjem i definiranjem kategorije “povremene suradnje” znatno bi se povećala kvaliteta objevljenih sadržaja kod nakladnika, a pojednici bi imali mogućnost ostvarivanja dodatnog prihoda,” stoji u prilogu Željka Matanića i HURIN-a.