Zapisnik s trećeg sastanka tematske radne skupine za lokalne i regionalne medije (7.7.2015.)

 

     Treći sastanak tematske radne skupine za lokalne i regionalne medije održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 7. srpnja 2015., od 13.30 do 15 sati.

     Sudjelovali su: Damir Vujinović (Jabuka TV), Mirko Korušić (Jabuka TV), Željko Matanić (HURIN), Tadija Barbarić (Radio Martin), Snježana Gajdek-Heinemann (Radio Quirinus), Ivan Gračaković (Radio Moslavina u Kutini), Vesna Roller (Vijeće za elektroničke medije), Mirko Jurič (Varaždinske vijesti, predsjednik Grupacije lokalnih i regionalnih izdavača informativnih novina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture), i Lujo Parežanin (Odjel za medije Ministarstva kulture) kao zapisničar.

     Osnovni predmet rasprave ovoga sastanka tematske radne skupine bili članci 33 i 35 Zakona elektroničkim medijima koji reguliraju oglašavanje i promidžbene aktivnosti lokalnih samouprava, odnosno, političkih stranaka i koalicija.
     Kada je riječ o članku 33, Živković je u uvodnom izlaganju ponudio dva osnovna smjera razmišljanja:
(1)   razradu svih elemenata navedenog članka, koje smatra nedovoljno jasno definiranima, kao i čitavoga procesa njegove provedbe, uključujući i predviđanje sankcija za njegovo kršenje;
(2)   transformaciju te neizravne “potpore” u izravnu, na način da se, primjerice, lokalnim i regionalnim medijima godišnje dodjeljuje iznos koji odgovara njihovim dosad najvišim prihodima iz takvih izvora – a riječ je o desetak milijuna kuna – uz obvezu izdvajanja određene (male) količine oglašivačkog prostora za informativne potrebe državnih i javnih subjekata.

     U raspravi koja je potom uslijedila mogla su se čuti raznovrsna stajališta. Tako je gospodin Vujinović izrazio snažno protivljenje drugoj opciji, smatrajući da će ona donijeti nove parafiskalne namete koji će se odraziti štetno na poduzetnike. Suprotno Živkoviću, potpuno jasnim smatra subjekte na koji se članak 33 odnosi te ne vidi potrebu za bježanjem od postojećega modela za koji smatra da bi se bitno osnažio uvođenjem kaznenih odredbi o njegovu nepoštivanju. Međutim, u daljnjim je replikama utvrđeno da brojni aspekti njegove provedbe uistinu nisu razumljivi, a dio nedoumica je dobro podcrtao gospodin Barbarić pitajući se jesu li državna tijela uopće dužna imati stavku za promociju u proračunima. Gospodin Gračaković je istaknuo važnu potrebu za preciznim razlikovanjem promidžbe i javnoga informiranja, navodeći usput i primjere „snalažljivosti“ lokalnih vlasti koje obvezu informiranja rješavaju tako da obavijesti objavljuju, istina, u lokalnom mediju, ali – na drugom kraju države.
     Drugi su, pak, diskutanti eksplicitno izrazili veću sklonost drugom modelu, poput gospodina Mirka Juriča, koji ističe da dosad lokalni mediji nisu imali gotovo ništa od postojećeg rješenja. Lokalni mediji, napominje, žele raditi u interesu javnosti, no da bi realizirali takav program su im potrebna sredstva. Stoga je nužno pronaći novi modalitet potpora, a određivanje fiksnoga iznosa u smislu drugoga modela se čini dobrim smjerom.
     Dotičući se oglašavanja turističkih zajednica, gospođa Gajdek-Heinemann je otvorila i presudno pitanje štetne uloge posredničkih agencija u čitavom oglašivačkom sektoru. Napominje da je u tom konkretnom slučaju riječ o stotinjak milijuna kuna koje bi trebale ići lokalnim medijima, no značajan dio toga “pojedu agencije” zadužene za ugovaranje promidžbenih aktivnosti. Moguće rješenje bi po gospođi Gajdek-Heinemann bilo jednostavno isključivanje posrednika iz jednadžbe.
     Svi su se diskutanti složili da se problem posredničkih agencija odnosi na čitav sustav te da je osobito težak u slučaju lokalnih medija. On se, kao što je više govornika istaknulo, manifestira na nekoliko razina: prvo, agencije oduzimaju najveći dio profitâ od oglašavanja; drugo, njihovim se djelovanjem marketing centralizira pa tvrtke radije oglašavanju preko agencija za veće iznose, umjesto da posluju direktno s medijima; treće, agencije ne doprinose ni na koji način unaprjeđenju medijskoga polja, zbog čega bi se moglo reći da parazitiraju na njemu.
     Još jednom, razna su se rješenja otvorila na diskusiji – ponajprije u smislu pregleda, bez posebnog zagovaranja nekog od njih. Tako su se spominjali od mađarskog primjera ukidanja marketinškog posredovanja, preko posebnih poreza na posredničke honorare, kojima bi se, primjerice, dopunila sredstva Fonda za pluralizam, do Živkovićevog prijedloga da tri najvažnije asocijacije lokalnih i regionalnih medija (radija, televizija i tjednika) osnuju vlastitu agenciju koja bi prikupljala oglase.
     Predstavnici lokalnih medija su istaknuli da su to naoko prirodno rješenje njihove udruge već pokušale osmisliti, no strukturna snaga i položaj postojećih agencija su se pokazali nesavladivima. Postoji tu i niz specifičnih problema, poput činjenice da velike korporacije imaju vlastite agencije, što je istaknuo gospodin Mirko Jurič.
     Vraćajući se na članak 33 Zakona o elektroničkim medijima, gospodin Matanić se složio s ocjenom da on uistinu jest nedorečen, smatrajući njegovo poštivanje u svakom smislu prepušteno samovolji lokalne vlasti. Za razliku od gospodina Vujinovića koji zagovara kaznene odredbe, smatra da bi pripisivanje statusa prekršaja njegovu nepoštivanju bilo nužan korak u smjeru osiguravanja provedbe. Jedino rješenje da se koliko-toliko omogući njegovo funkcioniranje vidi u donošenju podzakonskog akta koji bi pobliže definirao njegove elemente.
     Gospodin Barbarić je, pak, podsjetio na pozitivnu praksu Ministarstva obrane koje svake godine zakupljuje oglasne termine za upise na Vojnu akademiju te se s pravom pita postoji li mogućnost da se slična suradnja osmisli i s drugim ministarstvima. Također ističe da bi kampanje za državne i županijske izbore morale biti usmjerene na lokalne i regionalne medije.
     Problem oglašavanja subjekata iz članka 33 pojavljuje se i u vezi s regulacijom oglašavanja na HRT-u, napominje Mirko Jurič. Kao nelogičnu ističe promidžbu državnih tvrtki i tijela na javnoj radioteleviziji, što drži dvostrukim uzimanjem novaca građanâ.
     Kada je riječ o članku 35 istoga Zakona, drugom ključnom problemskom čvorištu za lokalne medije, gospodin Matanić ukazuje na neravnopravan lokalnih radijskih i televizijskih nakladnika kojima je, za razliku od tiskanih i internetskih medija, dozvoljeno oglašavanje političkih stranaka i koalicija samo za vrijeme službene predizborne kampanje. Zbog toga izvan tog kratkog predizbornog razdoblja dolazi do prikrivenog oglašavanja političkih stranaka, koalicija i kandidata. Osobito su, upozorava, u teškom položaju radiopostaje koje su svakodnevno izložene političkim pritiscima. Najboljim rješenjem smatra ono koje bi im omogućilo neprikrivenu promidžbu, uz transparentno sudjelovanje u profitima iz takvih izvora.
     Živković smatra da demokratski sustav ne smije ovisiti o financijskoj snazi kandidata, upozoravajući da veći udio novca u inženjeringu političkoga uspjeha znači manju mogućnost političkih promjena. Također, takvo stanje potiče ovisnost političara o njihovim donatorima, uz brojne neformalne “dugove”, koji onda tijekom mandata dolaze na „naplatu“. Živković smatra da bi novac trebalo potpuno eliminirati iz izbornoga procesa, do te mjere da bi valjalo zabraniti i dvotjedni predizborni period političke promidžbe. Smatra kako bi bilo najbolje da nema nikakvih kupoprodajnih ugovora između medija i političkih stranaka. Novac koji bi se time povukao iz medijskog polja treba kompenzirati snažnijim javnim potporama, osiguravajući da mediji koji koriste javne resurse prate sve političke kandidate prema načelu jednakog vremena i tretmana.  Napominje i da se utjecaj novca na izbore pokazuje najkritičnijim upravo tamo gdje državne potpore izostaju.
     Gospodin Barbarić podsjeća da ovdje nije riječ o nekoj pohlepi lokalnih radijskih i televizijskih medija, nego o ravnopravnosti s ostatkom medijskoga polja. Nisu etablirane stranke te kojima treba medijsko predstavljanje – one se oslanjaju na svoju snažnu infrastrukturu. Omogućavanje slobodnije promidžbe pomoglo bi upravo novim i slabijim političkim opcijama da predstave svoje ciljeve.
     Diskusija se dotakla i uredničke diskrecije lokalnih medija kada je političko oglašavanje u pitanju. Spornim se pokazao model ravnopravne vremenske zastupljenosti kandidata, a gospodin Vujinović je s pravom upozorio i na rubne slučajeve, poput nehotičnog snimanja znaka neke stranke, ili odluke nekog medija da odbije uvjete o izvještavanju koje mu je, primjerice, postavio neki političar te se pita na koji bi način takve situacije bile regulirane.
     Vesna Roller istaknula je puno povjerenje Vijeća za elektroničke medije u uredničke odluke i procjene novinara lokalnih medija o važnosti i primjerenosti informacija o kojima odlučuju izvještavati. Podsjeća da se najveća stavka Fonda za pluralizam odnosi upravo na javno informiranje te napominje da Vijeće ozbiljno razmatra proširenje tih sredstava.
     Gospodin Vujinović, međutim, ističe da je država lokalnim komercijalnim medijima nametnula bitno veće troškove od potpora koje im je zauzvrat omogućila. Spomenuti je informativni program u svakom slučaju komercijalno nezanimljiv, dok pribjegavanje HTV-ovu, po njegovu sudu vrlo disfunkcionalnom modelu, smatra promašenim.
     Željko Matanić je istaknuo da trenutni propisi prave probleme i u sasvim nevažnim situacijama, poput objavljivanja prazničke čestite neke stranke.
     Rasprava se potom vratila problemima predizbornog informiranja, a Živković je upozorio da Ministarstvo kulture ne može mijenjati odredbe izbornog zakonodavstva. Smatra da bi obaveze izvještavanja o političkim strankama i kandidatima na izborima trebalo unaprijediti u ovisnosti o tome koriste li mediji javne potpore i druge zajedničke resurse, što je intencija upisana u postojeća pravila. Tako HRT i drugi mediji koji koriste zajedničke resurse poput radiofrekvencijskog spektra, i sada imaju izbonim zakonima određene ograničenja i obaveze koje bi se mogle unaprijediti do ravnopravnog i formalno jednakog tretmana svih sudionika u izborima, neovisno o nihovoj financijskoj snazi.
     Gospodin Gračaković je, pak, napomenuo da se prigovori predstavnika lokalnih medija ne tiču regulacije informiranja, nego zabrane redovne promidžbe te stoga poziva na fokusiranje na taj problem.
     Za zaključenje diskusijskoga bloka posvećenog oglašavanju, Milan Živković je istaknuo prijedlog Ministarstva kulutre da se HRT u potpunosti povuče s toga tržišta.

     Završni dio rasprave ticao se programskih kvota za lokalne i regionalne medije, kojima su svi predstavnici izrazili nezadovoljstvo, smatrajući da je potrebno uvesti fleksibilnije propise koji će uvažavati sve faktore rada nekog medija, od koncesijske razine na kojoj djeluje do njegove veličine.         Odredbe koje to reguliraju, ističu, temelje se na periodu kada su radiopostaje emitirale triput manje programa nego danas pa je bilo izvedivo, primjerice, održavati 30-postotni udio vlastite proizvodnje u programu. Gospodin Matanić je upozorio i na činjenicu da manje sredine jednostavno ne nude dovoljno vijesti, zbog čega je lokalnim radijima koji u njima djeluju jednostavno nemoguće ispoštovati zahtjev za izdvajanjem 10% programa na informiranje o vijestima s područja koncesije. Gospodin Barbarić je tomu dodao i pitanje određivanja udjela govora u emisiji, koji lokalnim medijima dodatno komplicira proizvodnju. Živković je upozorio na kontradikciju između zahtjeva za smanjivanjem kvota i činjenice da se proizvodnju lokalnoga programa vrlo često ističe kao glavnu prednost lokalnih medija, dok je Vesna Roller izrazila stav da kategoriju lokalnih vijesti ne treba tumačiti u užem smislu, nego kao „vijesti lokalnoga karaktera“.