Šesti otvoreni sastanak Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. održan je u ponedjeljak, 1. lipnja 2015. godine, u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu. Nakon razgovora posvećenih javnim i komercijalnim medijima, ovim je susretom rasprava obuhvatila i „treći“ sektor neprofitnih medija.
U prvom dijelu sastanka, osnovne značajke problemskog polja mapirali su
Boris Postnikov, predstavnik službe za medijsku politiku Ministarstva kulture,
Suzana Kunac, predstavnica Vijeća za elektroničke medije i
Antonija Čuvalo iz Centra za istraživanje medija Fakulteta političkih znanosti.
U drugom su dijelu iz perspektive pojedinih medija govorili
Sandra Bartolović u ime portala Forum.tm i
Siniša Bogdanić, predstavnik neprofitne radijske produkcije Radio-mreže.
Određenje pojma
Svoje izlaganje
Boris Postnikov je posvetio predstavljanju posljednje dionice Radnih materijala Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici, objavljene prethodnoga tjedna, u kojoj je izložen iscrpan pregled stanja u tzv. neprofitnim medijima.
U njemu je, istaknuo je, vrlo lako prepoznati problem koji proizlazi iz negativnoga određenja toga medijskog sektora kao ne-komercijalnog i ne-javnog: najkraće rečeno, ne postoji konsenzus oko njegova naziva. Raznovrsnost prakse podcrtava terminološku neuhvatljivost – od konteksta do konteksta, javljaju se „neprofitni mediji“, kao naziv koji je ovdje legislativno kodificiran i uvriježen;
community media ili „mediji zajednice“, prihvaćen na razini Europske unije; zatim „alternativni“, „postkorporacijski“ ili pak „mediji trećeg sektora“. Svaki od navedenih pojmova presudno razotkriva različite aspekte toga dijela medijskog sustava, ali i određuje što kao društvo od njega tražimo. U tom smislu, pojmovna je razina najbolje polazište za raspravu o njemu.
Naziv „postkorporacijski mediji“ Postnikov je načas istaknuo kao interesantan jer naglašava posljedice krize komercijalnih medija koju upravo radni materijali Ministarstva detektiraju kao ključnu za recentno strukturiranje tzv. trećeg sektora. Najlakše je taj odnos shvatiti činjenicom da je nezanemariv broj ne samo vrijednih novinara, nego i čitavih redakcija iz komercijalnoga sektora, spas našao upravo u prelasku u neprofitne organizacijske oblike.
Rasprava o pojmu, podsjetio je Postnikov, već posjeduje relevantan historijat u ovdašnjem kontekstu. Nužno je polazište u tom smislu tzv. „Zimski dokument“ koji je 2011. godine izradio Savez za razvoj neprofitnih medija “N-mreža”, uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. U njemu, primjerice, stoji da je „potrebno povesti raspravu o terminološkom usuglašavanju naziva zbog usklađivanja s europskom praksom.“ Međutim, problem je što ni na europskoj razini ni izbliza ne postoji terminološka usuglašenost oko neprofitnih medija, uz vrlo različitu praksu u državama poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke ili Nizozemske.
Želimo li odrediti temeljne značajke trećeg sektora, ono što je neupitno – osim migracije novinara iz komercijalnih medija – su njegovi korijeni u civilnom društvu. Stoga bi se kao koristan naziv mogao pokazati „alternativni mediji“, koji bi njegovu tradiciju uključio čak i omladinski tisak nastao početkom 80-ih. No, podsjetio je Postnikov, tada je logika medijskog polja bila suprotna današnjoj – takav je izmješteni tisak, logično, služio kao platforma za edukaciju novih mladih novinara i njihov eventualan prelazak u „ozbiljne“ medije, dok danas etablirani novinari sve više prelaze u treći sektor u potrazi za poslom.
Sistematizirajući terminološke uvide iz radnih materijala Ministarstva, Postnikov je izdvojio četiri najsnažnija kandidata za imenovanje toga rastućeg dijela medijskog polja, ističući njihove prednosti i nedostatke:
(1) Naziv „neprofitni mediji“ ispravno ističe zakonsku obavezu ulaganja dobiti u proizvodnju, uz ograničenje plaća koje će onemogućiti njeno prikriveno prisvajanje, kao i osigurati pravednu distribuciju među zaposlenicima. Njegova je prednost izrazita lokalna uvriježenost, no terminološki nije idealan jer medije koje označuje razgraničava samo od komercijalnog, ne i javnog sektora.
(2) Kao što je već navedeno, „mediji zajednica“ je najuvrježeniji naziv u Europskoj uniji, utemeljen na ključnom dokumentu europske medijske politike –
The state of community media in the EU iz 2007. godine. On je, međutim, neprimjeren ovdašnjem kontekstu jer mu definicija počiva na volonterskom karakteru rada, dok navedeni mediji, kao što je više puta isticano, sve izrazitije funkcioniraju kao radno utočište novinara iz komercijalnoga sektora. Nadalje, iako je inzistiranje na participativnosti odnosa „medija zajednica“ i pripadajućih društvenih grupa nedvojbeno pozitivno, takav je naziv potencijalno problematičan utoliko što ne isključuje medije dominantnih zajednica, čime se iz vidokruga gubi opozicijska funkcija. Također, logika
community media, umjesto intenziviranja pluralne javne komunikacije, može rezultirati jačanjem komunikacijske samodostatnosti izdvojenih zajednica.
(3) Naziv „alternativni mediji“, koji ističe odmak od srednjostrujaškog novinarstva, čini se najslabijim kandidatom, budući da je zaživio vrlo sporadično i to najčešće u kolokvijalnom kontekstu.
(4) Prednost „medija trećeg sektora“ je upravo u neodređenosti naziva, u mogućnosti da bez problema obuhvati izuzetno dinamičnu skupinu medija. Nadalje, on denotira sektorsku podjelu medijskoga polja, jasno upućujući na postojanje odijeljenih, javnih i komercijalnih sektora. Međutim, budući da je proizišao iz drukčijeg, anglosaksonskog konteksta, nije živio u Hrvatskoj, unatoč inicijativama predstavnika civilnog društva.
Za kraj, Postnikov je ponudio osnovni kvantitativni pregled medija trećeg sektora. Trenutno, naveo je, postoji osam neprofitnih radija s koncesijama te niz internetskih radija. Televizijske koncesije za neprofitni medij nema, iako postoje neprofitni proizvođači televizijskoga sadržaja. S druge strane, tiskane i elektroničke publikacije je nemoguće obuhvatiti zbog iznimne dinamičnosti polja.
Uz niz metodoloških poteškoća, broj stalno zaposlenih u trećem sektoru u 2012. godini procijenjen je na 350, dok se broj vanjskih suradnika u istom periodu kretao oko 2000. Pridodamo li tomu podatak o približno 25 milijuna kuna prihoda, doći ćemo do zaključka da treći sektor u čitavom medijskom polju sudjeluje s 3% zaposlenih, no uzima samo 1% profita.
Ulazeći u strukturu izdataka, očito je da njihov najveći dio odlazi na honorare i plaće, što znači da se u trećem sektoru prvenstveno financira rad. Uzmemo li u obzir da više od ¾ zaposlenih otpada na tzv. „kreativno osoblje“, dolazimo do možda najvažnije činjenice koju moramo imati na umu kada razmišljamo o medijskoj politici i neprofitnim medijima: ulaganje u treći sektor u najvećoj mjeri osigurava da će se državne potpore uistinu preliti u novinarski rad.
Javnost, kontrajavnosti i rad u neprofitnim medijima
Govoreći iz perspektive vlastitog, opsežnog proučavanja i poznavanja civilnog društva,
Suzana Kunac je svoj pregled postojećih teorijskih i institucionalnih pristupa temi započela isticanjem presudne važnosti definicije demokracije za određivanje pojma neprofitnih medija. U tom smislu, kao dobro polazište za definiranje tzv. trećeg sektora navodi teorijski okvir razrađen u radnim materijalima Ministarstva kulture, koji se dijelom zasniva na konceptu kompleksne demokracije. S druge strane, smatra da ne treba upasti u zamku definicije iznesene u Nacionalnoj politici stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva, koja, naglašavajući isključivo individualni aspekt samoorganizacije apstraktnih građana, neprofitne medije definira iz liberalno-demokratske perspektive, ne razlikujući ih načelno od udruga civilnog društva.
Prihvatimo li kompleksnu demokraciju kao polazište, Kunac smatra da se iznimno korisnom može pokazati kategorija subalterne kontrajavnosti koju definira Nancy Fraser. Njezinu vrijednost Kunac ilustrira sljedećim citatom iz Radnih materijala Ministarstva kulture:
"Sve dok se takve kontrajavnosti”, smatra Fraserova, pojavljuju kao odgovori na ekskluzije unutar dominantnih javnosti, one pomažu širenju diskurzivnog prostora (...) a to je u stratificiranim društvima dobra stvar.” Sve dok one jesu javnosti – što znači da žele komunicirati – a ne enklave, društvo ih ne bi trebalo komunikacijski izolirati. “Stvar je u tome da subalterne kontrajavnosti imaju dualni karakter. S jedne strane, one funkcioniraju kao prostori povlačenja i pregrupiranja snaga; s druge, kao baze i poligoni treninga za agitacijske aktivnosti usmjerene širim javnostima. Upravo u dijalektici između te dvije funkcije leži njihov emancipacijski potencijal” (Fraser 1992: 124). (RM 7, str. 17)
Upravo ovaj opis, smatra Kunac, predstavlja ono što bismo trebali razvijati pod egidom pojma koji nam tek predstoji definirati.
Nadovezujući se na tezu o potrebi za uključivanjem čitave – dakle, ne samo subalterne, marginalizirane – javnosti u kreiranje sadržaja neprofitnih medija, koju je Boris Postnikov iznio u ranijem izlaganju, Kunac uvodi u raspravu pojam medija zajednice koje AMARC (Svjetska udruga radijâ zajednice) ovako definira:
„Radiotelevizije zajednice su privatni akteri s javnim ciljevima. Njima upravljaju različiti tipovi neprofitnih organizacija. Njihove temeljne značajke su: participacija zajednice, kako u vlasništvu, tako u kreiranju programa, upravljanju, operativnom radu, financiranju, evaluaciji. Oni su neovisni, nevladini mediji koji ne ovise ni o jednoj političkoj stranci ni o privatnoj tvrtci niti su dio njih.“
Ciljevi takvih medija, kako navodi AMARC, su:
„promocija društvenog razvoja, ljudskih prava, kulturne raznolikosti, pluralizma informacija i mišljenja, mirnog suživota, jačanje društvenih i kulturnih identiteta. Oni daju mogućnost onima koji nemaju drugu mogućnost da se izraze, osiguravaju medijsku prisutnost zajednicama koje bi bez toga bile zanemarene. Oni moraju jamčiti pristup, dijalog i participaciju svim društvenim pokretima, rasama, etničkim skupinama, rodovima, seksualnim orijentacijama, vjerama i dobnim skupinama.“
Po posljednjoj se stavci, podsjeća Kunac, AMARC-ova definicija preklapa s idejom subalterne kontrajavnosti.
Vraćajući se hrvatskom kontekstu, Kunac ističe da usprkos njihovoj evidentnoj važnosti, neprofitni mediji trenutno imaju iznimno loš status. Spomenuta Nacionalna politika kao mjeru broj 13 navodi „poboljšanje uvjetâ za djelovanje neprofitnih medija“, definirajući i pet pripadajućih provedbenih aktivnosti koje su djelomično već realizirane, no s nedostatnim rezultatima. Pogledamo li tako prvu mjeru – „provesti analizu i vrednovanje medijskog zakonodavstva i regulative u odnosu na uvjete za djelovanje neprofitnih medija“ – uočit ćemo da određeni dio nje uistinu jest obrađen u radnim materijalima Ministarstva kulture, no preciznost te analize u odnosu na problematičan zakonodavno-regulativni okvir, smatra Kunac, ostaje upitnom. Kao jedan od primjera neadresiranih propusta u medijskom zakonodavstvu Kunac navodi nemogućnost da se koncesije za neprofitna radija i televizije ostvaruju prema kriterijima drukčijim od onih koji vrijede za komercijalne medije. Zakon o elektroničkim medijima, upozorava ona, jednostavno ne poznaje tu distinkciju. Potreba za posvećivanjem dodatne pažnje dodjeljivanju koncesija neprofitnim medijima bila je posebno istaknuta u Nacionalnoj strategiji, no u zadnje tri godine rada na medijskoj politici dodijeljene su samo tri nove. Taj je problem osobito aktualan na području Zagreba, na kojem postojanje većeg broja komercijalnih i neprofitnih radija dodatno otežava uspostavu ikakvih kriterija. Navedene su poteškoće dovele do razmjerno malog broja neprofitnih radija u usporedbi sa zemljama Europske unije.
Prelazeći na stanje rada u neprofitnim medijima, Kunac ukratko prenosi zaključke istraživanja Helene Popović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, navodeći „prekarnost, nesigurnost rada i potplaćenost“ kao njegova osnovna obilježja. Zaposlenici uglavnom broje pripadnike civilnoga društva ili profesionalne novinare koji su morali napustiti komercijalni sektor. Materijalna sredstva su iznimno ograničena: 2012. godine cijeli neprofitni sektor je ostvario oko 25 milijuna kuna prihoda. Taj se iznos u međuvremenu nešto uvećao, no isti problemi financijske nesigurnosti su ostali.
Fokus grupe potkrepljuju ovakav opći dojam: navode se negativni trendovi fragmentacije, prekarnoga rada, multipraktičnog novinarstvo, slabe pravne zaštita i niskih honorara. S druge strane, ispitanici ističu kohezivnost, horizontalnu komunikaciju, slobodu izražavanja i kritička orijentacija kao pozitivna obilježja rada u neprofitnim medijima. Takvo stanje, ističe Kunac, u skladu je i s prikazom trećega sektora koje je ponudilo Ministarstvo kulture, opisujući ga kao polje izrazito slobodnog i kritičkog izražavanja koje je izloženo pritiscima, prvenstveno ekonomske prirode, te financijskoj i pravnoj nesigurnost.
Uzevši sve navedeno u obzir, Kunac zaključuje da suštinski problem trećega sektora leži u nedostatnim financijskim sredstvima. Kada je donesena Nacionalna strategije, podsjeća, u Upisniku Agencije za neprofitne medije nalazilo se osam neprofitnih publikacija – danas ih je pedeset i četiri. Riječ je, smatra Kunac, o ozbiljnom pomaku koji upućuje na ogroman potencijal neprofitnih medija, stoga treba pronaći način da se to kompleksno polje ravnopravno financira.
Za kraj, podsjeća na UNESCO-ove smjernice za regulaciju sektora neprofitnih medija:
„Potrebno je uspostaviti regulatorni sustav koji će omogućiti da mediji zajednice imaju pristup frekvencijskom spektru, da se uspostavi proces odlučivanja o podjeli frekvencija između javnih, privatnih i medija zajednice koji se provodi transparentno te neovisno o ekonomskim i političkim utjecajima; ograničavanje troškova pokretanja i održavanja medija zajednice kako oni ne bi sprječavali njihov razvoj, namjensko izdvajanje dijela frekvencijskog spektra za medije zajednice putem kvota i definiranja specifičnih ciljeva javnog interesa, osiguravanjem javnih sredstava za rad medija zajednice iz prihoda ostvarenih prodajom spektra telekomunikacijskih operatera“
Posljednju preporuku Kunac smatra osobito zanimljivom i nudi je prisutnima na raspravu.
Status i percepcija neprofitnih medija – znanstveni uvidi
Posljednje izlaganje ponudilo je vrijedne znanstvene uvide u funkcioniranje polja neprofitnih medija, s osobitim naglaskom na njihovu publiku. Riječ je o istraživanju koje je tijekom 2013. po narudžbi Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva proveo Centar za istraživanje medija i komunikacije. Temeljna struktura istraživanja sastojala se od triju studija: analize sadržaja odabranih neprofitnih medija, anketnog istraživanja medijskih navika njihovih publika te istraživanja percepcije neprofitnih medija od strane njihovih korisnika.
Krećući od druge studije, Čuvalo upozorava da bi rezultate valjalo uzeti sa stanovitom zadrškom jer je dio podataka pomalo zastario, no smatra da je svejedno riječ o vrlo korisnim informacijama. Uzorci na kojima je provedeno anketno istraživanje su tzv.
online pool GfK centra za istraživanje tržišta, koji je reprezentativan za korisnike interneta od 16 do 66 godina, te nasumični uzorak korisnika portala H-alter, Kulturpunkt, Infozona i Civilnodruštvo.hr. Budući da je prvi uzorak ponudio dovoljno konzumenata neprofitnih medija, zaključci su se temeljili na podacima iz
online poola.
Temeljni zaključak o korisnicima neprofitnih medija jest da se značajno ne razlikuju od općenite populacije korisnika interneta, u kojoj čine udio od 26%. Najčešće je riječ o osobama od 14 do 29 godina starosti, natprosječno obrazovanoj, urbanoj populaciji koja vlastita primanja procjenjuje kao blago ispodprosječna. Iako tvrdi da statistički značajnih razlika između medijskih navika korisnika neprofitnih medija i prosječnih korisnika interneta u načelu nema, ističe da prva skupina prosječno više konzumira medije koji nisu ni radijski ni televizijski – osobito internetske, ali i tiskane. Riječ je, navodi Čuvalo, o informativno angažiranijoj publici koja više prati informativne, dokumentarne i sl. programe
[1]. Također su i značajno participativniji korisnici koji više dijele političke i informativne sadržaje. Zbog navedenog ne čudi da su pripadnici te skupine natprosječno politički aktivne i informirane osobe koje se najčešće smatraju politički djelatnim subjektima. Unatoč tomu, pokazuju jednaku skepsu prema responzivnosti političkih institucija u državi.
Kada je riječ o percepciji neprofitnih medija u ukupnom uzorku, kao prvi korak istraživanja Čuvalo je prikazala analizu odgovora na otvorena anketna pitanja. Njihovim grupiranjem došlo se do nekolicine istaknutih percipiranih manjkavosti toga polja. Ponajprije je to njegova nedovoljna prepoznatljivost, koju su korisnici opisali kao nedostupnost i neprisutnost u drugim medijima, navodeći da do konkretnih neprofitnih medija najčešće dolaze potpuno slučajno, internetskim pretraživanjem informacija o nekoj temi. Kao temeljne prohtjeve korisnici navode zanimljive teme, nepristrano i stručno istraživanje, kritičnost i aktualnost tema. S druge strane, korisnici koji s neprofitnim medijima nemaju kontakta kao najčešće razloge njihova nepraćenja navode nedostatak vremena za konzumiranje ozbiljnijih članaka i nepovjerenje u transparentnost i nepristranost udruga. Ti ispitanici načelno tvrde da za neprofitne medije nisu čuli, ne zanimaju ih ili jednostavno imaju naviku informiranja iz drugih medija.
U radu s fokus-grupama došlo se do najdetaljnijih uvida u percepciju neprofitnih medija. Ispitanici su ponajviše isticali volonterski rad, rad u slobodno vrijeme i neprofesionalizam kao njihove temeljne organizacijske odlike. Nezavisne medije su ponajviše vezali uz humanitarne aktivnosti, marginalizirane teme i društvene skupine, a tehnološki ponajprije uz internet. Kao što su i otvorena pitanja sugerirala, korisnici su najčešće do neprofitnih medija dolazili slučajno, internetskim pretraživanjem.
Upravo je takvo kontingentno korištenje uzrok većine poteškoća s percepcijom neprofitnih medija: korisnicima se sâm pojam pokazuje kao nejasan. Također, teško procjenjuju koristi od neprofitnih medija i njihovu kvalitetu. Slažu se samo oko očekivanja od tog sektora pa tako navode edukaciju javnosti, podizanje svijesti o društvenim problemima, humanitarni rad, promoviranje alternativnih načina života, platformu za edukaciju novinara, zastupanje marginaliziranih i manjinskih skupina i nadzor javnih i komercijalnih medija.
Završni dio istraživanja bio je posvećen evaluaciji sadržaja ranije navedenih portala kojima je istraživački tim za potrebe reprezentativnosti pribrojio i Cenzuru plus, Fade in i Radio mrežu. Pri evaluaciji su korišteni parametri koje su istraživači podijelili na unutarnje i vanjske, podrazumijevajući pod prvima širi popis profesionalnih novinarskih normi (adekvatnu primjenu i raznovrsnost novinarskih žanrova, nepristranost, jasno autorstvo), a pod drugima kriterije Zaklade za razvoj civilnog društva (proizvodnju vlastitih sadržaja, pokrivanje tema od javnog interesa, proširivanje prostora javnog dijaloga).
Analiza sadržaja pokazala je da neprofitni mediji u dobroj mjeri zadovoljavaju kriterije profesionalnosti. Ipak, u skladu s općenitim problemima u novinarstvu, istaknula se potreba za većim brojem istraživačkih članaka. Također je i udio prenesenih materijala prevelik u odnosu na autorske tekstove. Kada je riječ o korištenju izvora, pokazala se stanovita sklonost jednostranosti (često se članci obraćaju samo jednom sugovorniku), dok njihov izbor uglavnom pada na muškarce, uz istaknuto oslanjanje na eksperte.
Zanimljivo, kao pozitivne strane Čuvalo navodi profesionalno i primjereno opremanje tekstova, kvalitetu priloga, visoku razinu informativnosti i – suprotno ranije navedenoj jednostranosti – uravnoteženost članaka.
Prema istraživanju, temeljni je sadržajni nedostatak neprofitnih medija stanovita tematska egocentričnosti. Čuvalo to pojašnjava zaključkom da su njihova glavna tema sâmi mediji i civilno društvo, što proizvodi dojam da se bave samima sobom, zanemarujući teme za širu javnosti. Na produkcijskoj ravni, evaluirane emisije su pokazale čest nedostatak tehničke i stručne opremljenosti, uz velike varijacije u kvaliteti.
Zaključno, sumirajući rezultate u preglednu SWOT analizu, Čuvalo je iznijela sljedeće zaključke: iako je nezavisnost i profesionalnost neprofitnih medija prepoznata, treba unaprijedit njihovu prepoznatljivost i otvoriti dodatan prostor za istraživačko novinarstvo. Kao temeljne probleme koje treba adresirati u proizvodnji sadržaja ističe kvalitetu produkcije i tematsku samodostatnost. Glavne slabosti neprofitnih medija kada je riječ o dopiranju do publike su njihova slabija pozicija u internetskim tražilicama, relativno nepovjerenje korisnika, nedostatni resursi, tehnološka neopremljenost i terminološka nejasnoća.
[1] Najpraćeniji sadržaji na naprofitnim medijima su, navodi Čuvalo, političke vijesti iz Hrvatske (70%), ljudska prava (58%) kultura (53%), ekologija (45%).
Profesionalizam, kvaliteta sadržaja i izvori financiranja
Za otvaranje rasprave,
Suzana Kunac je podsjetila da je Nacionalna politika za razvoj civilnoga društva već donijela neke pozitivne pomake, poput onih proizišlih iz provedbene mjere 13.4 koja propisuje da se ugovorom između HRT-a i Vlade osigura snažnija financijska potpora neprofitnim medijima. Ovom je strategijom, smatra Kunac, na koristan način već definirana važna uloga javne televizije u jačanju trećega sektora.
Posredno se nadovezujući na pitanje odnosa HRT-a i neprofitnih medija,
Drago Pilsel s portala Autograf je kao smjernicu za rješavanje financijskih problema sugerirao iznalaženje nekog oblika pretplate. Referirajući se na izvještaj Antonije Čuvalo, izrazio je mišljenje da postoji određeni broj neprofitnih portala koji primaju visoke dotacije, ali se unatoč tomu komunikacijski samoizoliraju i proizvode nekvalitetno novinarstvo.
Nadovezujući se na posljednju tezu gospodina Pilsela,
Andrea Milat je otvorila vjerojatno središnji prijepor obiju današnjih diskusija – kvalitetu sadržaja u neprofitnim i komercijalnim medijima. Po njenom sudu, prosječne navike publike su takve da se preferira zabavniji i komercijalniji sadržaj kraćeg trajanja. Zbog su toga neprofitni mediji, za koje smatra da u pravilu donose kvalitetniji i profesionalniji sadržaj od komercijalnih, često nalaze pred izazovom “prekrajanja” vlastitog sadržaja i pristupa prema “standardima” komercijalnih medija i navikama prosječne publike, s čim se neki neprofitni mediji nose s više, a neki s manje integriteta.
Mladen Kristić iz In portala se slaže s generalnim dojmom gospodina Pilsela da nedostaje kvalitetnih novinarskih tekstova. Smatra da se izgubio unutarredakcijski prijenos novinarskih znanja i vještina. Kao zadaću profesionalnih novinara navodi potiskivanje društvenih mreža za koje drži da su postale glavnim izvorom informiranja.
Pojašnjavajući nesporazum koji se u diskusiji pojavio oko kategorije prepoznatljivosti,
Antonija Čuvalo je pojasnila da pod percipiranom neprepoznatljivošću neprofitnih medija njihovi korisnici nisu podrazumijevali slabiju kvalitetu, nego količinu prisutnosti civilnoga sektora i medija u široj javnosti, komercijalnim medijima itd. Štoviše, kada je riječ o publici neprofitnih medija, podsjeća da ona itekako prepoznaje bolje teme i veću kvalitetu članaka u odnosu na komercijalne medije. Među širom publikom, međutim, uistinu postoji stav da se na neprofitnim medijima ne može naći dovoljno zanimljivog sadržaja.
Milan F. Živković se nadovezuje na pitanje neprepoznatljivosti neprofitnih medija i pojašnjava da može biti riječi o njihovom ograničenom dosegu i utjecaju, a ne o nekom nedostatku identiteta. Proširujući popis poteškoća s kojima se treći sektor suočava, podsjeća na tzv. Zimski dokument N-mreže. U njemu se, navodi Živković, uz podfinanciranost, zakonsku nepriznatost itd. spominje i relativna usitnjenost trećeg sektora, pod čim se misli na podatak da je 1% ukupnog financiranja medijskog sektora raspoređeno na broj redakcija usporediv s brojem svih ostalih medija.
Ivan Vlašić s Radija student upozorava da publika najviše konzumira televizijske i radijske sadržaje, dok se na tribini uglavnom govori o elektroničkim publikacijama. Podsjeća da su radiotelevizijski mediji značajno skuplji te ih je nezahvalno svrstavati u istu kategoriju kao i internetske medije. Upozorava na nesustavnost dodjele radijskih koncesija za neprofitne medije kada je riječ o ispunjavanju funkcije unaprjeđivača javnog dobra, navodeći primjer Radija Marija kojem je dodijeljeno čak 5 koncesija, a da, po njegovom viđenju, nije sasvim jasno kako taj medij doprinosi javnom dobru.
Referirajući se na izlaganje Suzane Kunac s početka rasprave,
Ernest Strika s Hrvatske radiotelevizije ističe da je na nekoj od prethodnih tematskih radnih skupina zaključeno da je HRT napravio značajan iskorak na polju suradnje s trećim sektorom, značajno povećavajući količinu suradnje s neprofitnim produkcijskim kućama. Kao zaseban problem priznaje postojanje samo jedne neprofitne televizijske kuće, no ističe da HRT s njom intenzivno surađuje.
Milan F. Živković potvrđuje i pozdravlja činjenicu da se HRT-ova nabava sadržaja od neprofitnih proizvođača znatno povećala. Smatra da bi trebalo spomenuti i orijentaciju Hine da izravnije i više surađuje s neprofitnim medijima – primjerice, besplatno im nudi sadržaje ili ih uključuje u svoju mrežu.
Za kraj prvoga dijela tribine,
Gordan Antić ističe da, unatoč vrijednoj suradnji Hrvatske televizije s trećim sektorom, Hrvatski radio još uvijek pokazuje priličnu zatvorenost za suradnju s neprofitnim medijima.
Stanje na terenu
Perspektivu sâmih pripadnika „trećeg sektora“, koja ukazuje na problematične točke postojećih, osobito novouvedenih potpora ponudila je
Sandra Bartolović iz portala
Forum.tm. Primjer na koji se gospođa Bartulović usredotočila nova su bespovratna sredstva za neprofitne medije koja se dodjeljuju od 2013. godine. Ističući kako je nedvojbeno riječ o sjajnoj ideji, smatra ona da je u protekle tri godine došlo do njenog značajnog degradiranja. Smisao te štetne promjene sažima kao pomak od poticanja kvalitete ka poticanju kvantitete, pod čime podrazumijeva povećanje broja primatelja potpora sa 14 na 20 nauštrb dodjeljivanih iznosa i podsjeća da je iznos najviše potpore pao s 400.000 kn na 250.000.
Ilustrirajući konkretan učinak te promjene na slučaju Forum.tm-a, istaknula je da je portal bio prisiljen otpustiti jednog zaposlenika, čime je, kako joj se čini, Ministarstvo direktno obesmislilo jedan od svojih najvažnijih ciljeva – borbu protiv prekarizacije rada u neprofitnim medijima. S druge strane, navodi i komplikacije koje proizlaze iz prijavljivanja na natječaj Vijeća za elektroničke medije, poput dodijele 60% iznosa koji je potreban za provedbu projekta, uz jednaku obvezu njegova ispunjavanja. Problem je i strukturalna neusklađenost dodjeljivanih sredstava – umjesto da se nadopunjuju, smatra Bartolović, ona kao da se međusobno isključuju.
Kao daljnji primjer nesigurnosti sustava potpora ističe i problem definiranja vremenskih okvira u ovogodišnjem Javnom pozivu za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima. Podsjeća na nedoumice oko pokušaja njihovog produženja s jedne na tri godine, uz ocjenu da je ta važna odluka isključivo ovisila o činovničkim faktorima.
Važan strukturalni problem predstavlja i podređenost većine potpora drugih institucija projektnoj logici financiranja, zbog čega se čitav sustav neprofitnih medija gura u NGO sektor i usko određena tematska polja. Takva projektno-birokratska opterećenost znači da je onaj maleni broj zaposlenih u takvim medijima izuzetno opterećen nizom organizacijskih zadaća, zbog čega se upravo onaj dio osoblja koje bi trebalo biti nosivim dijelom redakcije ponajmanje bavi novinarskim radom.
Opisuje i Forumove pokušaje suradnje s oglašivačima, no oni ne vide interes u oglašavanju u mediju koji nije dio srednjestrujaškog, komercijalnog sektora pa ni to ne predstavlja izvor financiranja. Forum si trenutno može priuštiti samo minimalne uvjete – dvije plaće, minimalne honorare i računovodstvo. Ne može si priuštiti ni prostor, ni fotoreportera, ni putovanje, ni ozbiljniji istraživački rad, dok nijedan natječaj ne osigurava održivu budućnost.
Za kraj, upozorava sve sudionike na mogućnost da ishod parlamentarnih izbora nepovoljno utječe na preživljavanje onih neprofitnih medija koji ne pristaju na netolerantne, huškačke i šovinističke sadržaje.
S prihodima od marketinga - situacija podjednako loša
Otvarajući svoje izlaganje,
Siniša Bogdanić je sa žaljenjem istaknuo da se većina iskustava i problema koje je opisala gospođa Bartolović mogu bez problema preslikati na Radio-mrežu. Nastala reorganizacijom ugašene redakcije BBC-ja, temeljna je djelatnost njegove radijske produkcije distribucija programa lokalnim medijima koji su inače prenosili BBC-jeve sadržaje. Teme koje su pritom pokrivali, ističe Bartolović, redovito su teme od javnoga značaja, poput euroatlantskih integracija, ustavnih vrednota, posvajanja djece, poteškoća ljudi starije životne dobi i slično. Međutim, unatoč dugogodišnjem profesionalnom iskustvu i tematskom repertoaru koji pokriva, Radio-mreža nailazi na brojne poteškoće s financiranjem, potpuno se oslanjajući na natječaje, a sve više, nažalost, i na volonterski rad.
Nastojeći sugovornicima približiti frustrirajuće situacije s kojima se neprofitni mediji suočavaju u potrazi za minimalnim sredstvima za preživljavanje, gospodin Bogdanić je opisao bizarna iskustva s IPA INFO natječajem Delegacije Europske unije: svake godine je Radio-mreži potpuno ista prijava odbijena, no s potpuno različitim, ponekad i međusobno isključivim odgovorima. Uspjeh su ostvarili, navodi Bogdanić, tek po povezivanju s utjecajnijim pripadnicima civilnoga društva, dok su morali čekati sve do ove godine da bi dobili prva samostalna sredstva, i to na natječaju Europskoga parlamenta.
Kada je riječ, pak, o marketingu, situacija je podjednako loša. Prema ugovorima s prenositeljima njihova sadržaja, Radio-mreža ima pravo plasirati minutu marketinškoga programa nakon svake emisije vijesti koju im neka postaja emitira. Pokušaji dogovora s oglašivačkim agencijama o otkupu toga prostora redovito su nailazili na omalovažavanje njihovog neprofitnog režima.
Nakon što je Zaklada prepustila financiranje Ministarstvu kulture, navodi Bogdanić, očekivalo se da će Ministarstvo omogućiti financiranje kroz minimalno tri godine kako bi se održala minimalna sigurnost i mogućnost razvitka medijâ. Posebnu je nadu dala najava Ministarstva da će se potpore posebno skrbiti za plaće kako mediji ne bi ovisili o natječajima koji specijaliziranim temama izobličuju uređivačke politike. No već u drugom natječaju su im sredstva prepolovljena na razinu novopokrenutih medija, unatoč činjenici da rade preko osam godina. Pritom je osobitu poteškoću predstavljala činjenica da se kao radiopostaja moraju nositi sa značajno višim produkcijskim troškovima od, primjerice, internetskog portala. Uzevši sve u obzir, gospodin Bogdanić je izrazio podršku savjetu gospođe Bartolović da se smanji broj bespovratnih podrški neprofitnim medijima, a njihov iznos poveća. Također, smatra da bi trebalo razdvojiti lokalne i nacionalne projekte, a medije razvrstati prema produkcijskim troškovima kako bi se financiranje prilagodilo svačijim specifičnim potrebama. Trenutnim je stanjem, smatra Bogdanić, proizvedena izrazito naglašena dominacija internetskih portala u ukupnom kolaču potpora, čime se potiče njihovo namjensko osnivanje. Osim selektivnijih potpora novim medijima potrebna je i jača kontrola nad financijskim izvještajima.
Privilegiranje portala gospodin Bogdanić ilustrirao je i na primjeru komentara članova Povjerenstva za neprofitne medije koji su pratili rad njegove postaje. U više je navrata savjetovano da bi radijski sadržaj trebalo pretvoriti u internetske članke, što bi iziskivalo pokretanje dodatnoga portala, a time i nemoguće opterećenje redakcijskih resursa. Njegova je redakcija upućena i na natječaj Fonda za pluralizam, no najveća potpora koja je njime predviđena za radijske produkcije iznosi 70.000 kuna. Nejasno je, istaknuo je Bogdanić, zbog čega je odabrana upravo ta granica. Nadalje, čini se da Agencija ne posjeduje dovoljno iskustva u radu s neprofitnim medijima: kašnjenjem s isplatom sredstava proizvode se problemi s poštivanjem natječajnih rokova, a veliko opterećenje predstavlja i zahtjev za potpunom realizacijom projekta čak i kada nisu dodijeljena dostatna sredstva. Time se, napomenuo je Bogdanić, potiče prekarni rad, što za posljedicu ima odljev novinara u potrazi za stabilnijim zaposlenjem.
Disproporcije potpora
Vraćajući se svojim tezama iz prve rasprave,
Andrea Milat ističe da bi trebalo ući u zapisnik da je izrazito disproporcionalan omjer podrški koje se daju neprofitnim i komercijalnim medijima. Uvjerena je da bi kvalitativno istraživanje potvrdilo da je sadržaj neprofitnih medija bitno kvalitetniji od komercijalnih. Smatra da je rasprava o obliku distribucije postojećih sredstava za neprofitne medije promašena – treba se usredotočiti na ispravljanje po njezinu sudu krajnje neravnopravnog omjera ukupnih sredstava koji se dodjeljuju drugom i trećem medijskom sektoru, za koji procjenjuje da se kreće oko 32 milijuna za komercijalne naspram 3 milijuna kuna za neprofitne medije.
Suzana Kunac ne smatra da potpore Fonda postavljaju komercijalne medije u osobito privilegiran položaj – ističe da su u pitanju iznimno niska sredstva u odnosu na potrebe. Vezano za radijske programe, navodi da neprofitni radijski proizvođači imaju pravo na 1% sredstava Fonda, no podcrtava problem pravilnika koji ne dozvoljava da se neiskorištena sredstva iz jedne kategorije prebacuju u drugu, nego propisuje da se ona prebace u istu stavku Fonda za sljedeću godinu. Slaže se s Andreom Milat da je besmisleno raspravljati o načinu na koji će postojeća sredstva biti podijeljena te da svakako treba povećati ukupne iznose za neprofitne medije. Što se tiče aspekta sadržaja i kvalitete, podsjeća da teme koje Fond potiče u komercijalnim medijima predstavljaju javni interes definiran zakonom te da je riječ o temama koje su vrlo bliske sadržaju neprofitnih medija. Dodatna sredstva, smatra Kunac, mogla bi se tražiti od teleoperatera, dio od HRT-a, Lutrije itd. Također izražava neslaganje s kritikama upućenim na račun Ministarstva, podsjećajući da su tijekom posljednje tri godine dostupna sredstva za neprofitne medije porasla otprilike sedam puta. Značajan porast broja neprofitnih medija dijelom je posljedica toga uspjeha.
Ivan Vlašić s Radija student drži da je Fond za pluralizam prvotno trebao biti namijenjen neprofitnim medijima. Također, izražava sumnju da bi komercijalni mediji ispunjavali funkciju javnog interesa da nema Fonda. Ističe potrebu za regulacijom trošenja sredstava Fonda, smatrajući da dolazi do velikih odstupanja u sadržaju od prijavljenog.
Boris Postnikov izražava razumijevanje za toliku usredotočenost na raspodjelu postojećih sredstava, no također poziva sudionike da se usredotoče na njihovo povećanje obraćanjem drugim adresama, ne samo Ministarstvu. Poziva sve prisutne na dolazak na sastanke tematskih radnih skupina i doprinos razradi konkretnih smjernica.
Iako u potpunosti podržava povećanje ukupnih sredstava za neprofitne medije,
Zrinka Peruško apelira da se težište rasprave prebaci na njihovu društvenu funkciju. Smatra da je naziv neprofitni mediji pogrešan i proizvodi probleme jer se usredotočuje na profitni režim, a ne na njihov temeljno drukčiji, zagovarateljski smisao koji je vezan za promicanje posebnih tema i zajednica. Stoga smatra da je financiranje potrebno organizirati prema tematskom repertoaru pojedinih medija. Također podržava inicijativu da se Fond puni sredstvima komercijalnih medija, podjednako kao i sredstvima HRT-a, kao što je prethodno bilo propisano. Ističe da se svake godine smanjuju dadžbine komercijalnim medijima, a povećavaju javnoj televiziji, što smatra štetnim trendom. Navodi da sva komparativna istraživanja u Europskoj uniji pokazuju korelaciju između snage javnih medija i više informiranosti građana. Izražava uvjerenje da sličan pozitivan utjecaj postoji i kada je riječ o neprofitnim medijima, stoga podcrtava potrebu za iznalaženjem novih izvora njihovog financiranja, osobito u svjetlu mogućih političkih promjena i potrebe za dugoročnom održivošću trećega sektora.
Željko Matanić iz HURIN-a smatra da su podaci koje je gospođa Peruško iznijela netočni, podsjećajući da sve radio- i televizijske postaje izdvajaju 0,5% ukupnih prihoda u financiranje Vijeća za elektroničke medije te napominje da nikakva druga izdavanja nisu ni u kojem trenu bila propisana.
Replicirajući na tezu gospodina Vlašića da su sredstva Fonda izvorno bila namijenjena neprofitnim medijima, ustvrdio je da je to potpuno netočno, navodeći da 2003. godine kada se Fond osnivao neprofitnih medija praktički nije ni bilo. Podsjeća prisutne da je upravo HURIN izborio ta sredstva, i to zbog nesporne činjenica da su njegove članice imale obavezu tjednog objavljivanja određenog postotaka vijesti i obavijesti s područja koncesije, što ih je efektivno učinilo lokalnim i regionalnim javnim servisima. Također je presudna bila i njihova uloga u zaštiti lokalne i zavičajne tradicije. Na tim se dvama razlozima temeljilo opravdanje za osnivanje Fonda.
Sljedeću repliku gospodin Matanić upućuje Andrei Milat, izražavajući želju da se nečim potkrijepi teza da su neprofitni mediji sadržajem kvalitetniji od komercijalnih. Govoreći o odnosu kvalitete i kvantitete u kontekstu omjera ukupnih sredstava, pojašnjava da je on u slučaju komercijalnih medija iznimno lako odrediv: na stranicama Nacionalnog zavoda za statistiku navedeno je koliko tisuća stati proizvode komercijalni mediji, dok kvalitetu određuju Vijeće za elektroničke medije i Povjerenstvo pri Ministarstvu kulture. S druge strane, izražava blagu zbunjenost tezom da su plaće u trećem sektoru niske, uzevši u obzira da, prema radnim materijalima Ministarstva, one prosječno iznose 6944,44 kn bruto mjesečno – takvu plaću, navodi Matanić, ima malo koji direktor na lokalnom mediju. Nadalje, 2000 vanjskih suradnika u neprofitnim medijima je po materijalima podijelilo 3,300,000 kuna – što prosječno znači uistinu niski iznos od 1650 kuna – no nigdje se ne govori o kvaliteti i količini sadržaja. Uzmemo li u obzir istraživanje Antonije Čuvalo, dolazimo do iznosa od 8,300,000 kuna za svega 10% autorskih radova, koliko ih proizvode neprofitni mediji.
Gospodin Matanić smatra da znakovite rezultate daje usporedba omjerâ državnih potpora i ukupnih brojeva zaposlenih u komercijalnom i trećem sektoru. Temeljeći svoje zaključke na podacima iz radnih materijala Ministarstva, Matanić tvrdi da je država tijekom 2013. godine neprofitne medije poduprla s 30,303 kn po djelatniku, no komercijalne tek s 16,000. 2014. je taj prosjek u trećem sektoru iznosio 23,810. Uvrstimo li u taj izračun i milijun kuna koje dodjeljuje Vijeće za elektroničke medije, navodi, dolazimo do iznosa od 43,956 kn u 2013. te 31,746 kn u 2014. godini za neprofitne medije. Gospodin Matanić se pita kako su mogući takvi omjeri plaća te izražava zbunjenost činjenicom da je sektoru koji obuhvaća tek 4% djelatnika u medijima dodijeljeno 5 milijuna kuna
Pokušavajući prebaciti težište rasprave na funkciju medija,
Nenad Bartolčić je izrazio želju da se rasprava više usmjeri na javni interes, a manje na povijesnu zaslužnost za njegovo ispunjavanje. Dijelu diskutanata zamjera „paušalno šamaranje“ komercijalnih medija. Izražava razumijevanje za izlaganje gospođe Bartolović te navodi da je sve pritužbe Forum.tm-a prepoznao i kao problem niskoprofitnih internetskih medija. Stoga upozorava na neprihvatljivost paušalnog prozivanja komercijalnih medija kao privilegiranih. Smatra da treba razgovarati o medijskoj strategiji koja će dati podjednake šanse svima onima koji proizvode sadržaje od javnog interesa, neovisno o profitnom režimu u kojem funkcioniraju.
Lela Vujanić iz Ministarstva kulture u potpunosti uvažava potrebu predstavnika konkretnih medija da u izlaganjima ostaju u obzoru vlastitih trenutnih problema. Slaže se s Andreom Milat oko potpunog nesklada između izdavanja za komercijalne i potpora neprofitnim medijima s obzirom na ostvarivanje javnog interesa. Smatra da bi sredstva za treći sektor morala biti znatno veća, no čini joj se da bi već i minimalna koordinacija referentnih institucija dozvolila puno efikasniju distribuciju sredstava. Ističe da samo umrežavanje i suradnja mogu osigurati dugoročni opstanak neprofitnih medija, a za takvo što su potrebne paralelne strukture i institucije, poput fondova solidarnosti, dijeljenja tehnoloških resursa i sl.
Suzana Kunac podsjeća da javni interes ne postoji u definiciji. Smatra da su neprofitni mediji su u fazi dječje bolesti te ističe tenziju koja postoji u njihovim dvojnim strukturama, uvjetno podijeljenim na medijski i civilni dio. Što se nesrazmjera ukupnog financiranja tiče, definitivno se slaže s objašnjenjem Željka Matanića da je upravo HURIN izborio sredstva Fonda za pluralizam te smatra da u tom slučaju ne može biti riječi o nekakvoj uzurpaciji sredstava koja bi trebala ići neprofitnim medijima. Kada je riječ o radijima i javnom informiranju, smatra nelogičnim da se korisnicima javnog dobra kao što je koncesija daju dodatne podrške za ispunjavanje javnog interesa, kako god ga definirali, kada je to preduvjet dobivanja koncesije.
Antonija Letinić s portala Kulturpunkt ne smatra da je problem definiranja i imenovanja medija trećeg sektora prisutan iz perspektive njihovog profitnog režima. Smatra da bi naglasak trebalo staviti na njegovu strukturnu ulogu u medijskom polju, za koju drži da se zasniva na upotpunjavanju funkcije javnog i komercijalnog servisa. Stoga poziva na posvećivanje osobite pažnje uskospecijaliziranim medijima koji prate područja i teme izbačene iz mejnstrim medija.
Nadovezujući se na pitanje definicije medija trećeg sektora,
Andrea Milat navodi da ih je Ministarstvo kulture ranije nastojalo, u skladu s europskom praksom, odrediti kao one medije koji u svojim pravilima i statutima imaju rečenicu o reinvesticiji svih prihoda u proizvodnju. Takva inicijativa, međutim, nije prošla na razini Ministarstva financija i upravo je ono referentna institucija za taj problem, ne Ministarstvo kulture. Podsjeća da Zadruga za etično financiranje apelira na Ministarstvo financija da se među subjekte koji se mogu upisati u Registar neprofitnih organizacija uvrste i niskoprofitni mediji.
Što se prijepora oko fokusiranja rasprave tiče, Milat smatra da ispunjenje javne funkcije direktno ovisi o dostupnosti javnih sredstava. Upozorava da volonterski rad vodi do samoeksploatacije te da pitanje iznosâ jest presudno zato što neprofitni mediji jednostavno nemaju drugih izvora financiranja osim javnih potpora. Smatra da je krajnje je vrijeme da se Fond za pluralizam prilagodi činjenici da danas ima daleko više neprofitnih medija.
Agata Račan inzistira, pak, da je najvažniji problem u samom nazivu i sadržaju medija trećeg sektora. Također, upozorava na potrebu za geografskom diferencijacijom medija se te pita možemo li u istu poziciju dovesti medije s nacionalnim i lokalnim dosegom. Podsjeća na osobitu informativnu važnost lokalnih radiopostaja, podcrtavajući probleme njihova financiranja i dodjeljivanja koncesija, osobito kada je riječ o manjim mjestima. Smatra da država mora odlučiti što konkretno želi financirati.
Za kraj rasprave,
Gordan Antić izražava potpuno razumijevanje za izlaganje kolege Bogdanića. Budući da su također upisani u registar Agencije za elektroničke medije, upozorava da internetske radiopostaje moraju ispunjavati sve kriterije kao i klasične radiostanice (60 metara kvadratnih prostora, zapošljavanje glavnog urednika i sl.). S obzirom da smo, kako je rekao, svjedoci banalizacije etera u smislu komercijalno formatiranog radija, Antić je apelirao na otvaranje medijskog prostora u vidu digitalizacije, za koju ističe da je osobito potrebna u velikim gradovima s nedostatkom frekvencija.
Zahvaljujući sudionicima, moderator rasprave
Milan F. Živković najavio je nastavak rasprave u HND-u za dva tjedna, a već sljedeći dan na sastanku tematske radne skupine za neprofitne medije trećeg sektora.
