Hrvatska medijska politika je jednim dijelom sasvim sigurno bila oblikovana rasponom europskih medijskopolitičkih inicijativa: od Ugovora o Europskoj uniji i, posebno, njegovog tzv. Amsterdamskog aneksa, dijela akademske ekspertize i preporuka Vijeća Europe koje naglašavaju važnost
medija za ostvarivanje ljudskih prava, do Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama (koja se prije nazivala Direktivom “Televizija bez granica”), različitih pravila i pristupnih uvjeta, i onogu drugog dijela ekspertne produkcije, s posebnim naglaskom na ekonomskoj dimenziji zajedničkog europskog tržišta.
Dok se s jedne strane, u kontekstu šire kulturne politike, medije promatralo kao javna dobra od prvorazredne važnosti za kulturnu raznolikost i demokratski pluralizam, ostavljajući državama članicama da urede pitanja njihova razvoja i zaštite javne medije, s druge strane se te iste javne medije smatralo anomalijom koju je potrebno podvrgnuti kontroli mehanizama tržišta proizvoda i usluga tzv. kreativnih industrija.
O tome koja je od tih pozicija snažnije oblikovala zajedničku komunikacijsku politiku, svjedoči i analiza u
ovom radnom materijalu, postavljajući pitanje kako će se procesi formiranja jedinstvenog digitalnog tržišta (
digital single market) te transatlantskog trgovačkog i investitorskog partnerstva (
TTIP) odraziti na proizvodnju medijskih sadržaja na jezicima poput hrvatskog, odnosno na kulturnu raznolikost zemalja Unije, zajedno s informiranosti njihove unutrašnje demokratske debate.
