Nakon što je uputila telegram sućuti ministrici kulture Republike Francuske, ministrica kulture RH dr. sc. Andrea Zlatar Violić danas se upisala u knjigu žalosti u Veleposlanstvu Republike Francuske u Zagrebu.
Pored oštre osude bezumnog čina kojem su ubijeni Stephane Charbonnier Charb, Jean Cabut Cabu, Georges Wolinski, Bernard Verlhac Tignous, Bernard Maris i drugi članovi redakcije poznate po predanosti propitivanja društvenih problema koji su često bili tabu teme, ministrica Zlatar Violić istaknula je i da je takvo divljačko ubijanje napad na najviše vrijednosti civilizacije, napose slobodu izražavanja, slobodu medija, kao i slobodu umjetničkog izražavanja što od svih nas zahtijeva zajedništvo u obrani upravo njihovih nositelja – novinara i umjetnika. Jer, osiguranje sigurnog i nesmetanog obavljanja novinarskog i umjetničkog rada temelj je slobodnog življenja svakog od nas.
U nastavku donosimo i komentar Zdenka Blaževića, suradnika na projektu
Rendez-vous
Je suis Charlie
„Ubili smo Charlie Hebdo, Charlie Hebdo je mrtav…“, urlali su maskirani teroristi bježeći nakon barbarskog krvoprolića u kojem su za samo nekoliko minuta smaknuli gotovo cijelu redakciju kultnog satiričkog tjednika, koji je svojim ubojitim karikaturama godinama brutalno razotkrivao pravo, rugobno lice radikalnog islamizma i vjerskih fanatizama svih provinijencija.
No može li se kalašnjikovima izbrisati institucija francuskog novinarstva stara pola stoljeća? Ne može, poručuje francuski slobodarski duh koji je ujedinio sve tiskane i elektroničke medije, čiji su se vlasnici promptno okupili u Ministarstvu kulture i dogovorili sveobuhvatnu pomoć u ljudstvu, materijalu i novcu kako bi Charlie Hebdo slijedeće srijede na kioscima osvanuo - u milijunskoj nakladi. Umjesto da ga ubiju, teroristi su Charlie Hebdo uskrsli.
U Francuskoj je, prvi put nakon terorističkog napada 11. septembra proglašen Dan žalosti, društvene mreže preplavljuje slogan „Je suis Charlie“ (Ja sam Charlie) a karikaturisti širom svijeta nadahnutim crnohumornim komentarima ustaju u obranu temeljnog i neopozivog prava na slobodu izražavanja, odajući zasluženi hommage svojim kolegama, crtačkim legendama i nenadmašnim kroničarima svoga vremena kakvi su bili Wolinski, Cabu, Charb ili Honoré… Honoré, koji je samo pola sata prije pucnjave iz redakcije tweetao „novogodišnju čestitku“ vođe islamske države Al-Baghdadija, koji u molitvi pompozno poručuje: «Želim vam dobro zdravlje!» Ironijom sudbine, nekoliko minuta kasnije, past će kao žrtva terorista koji su došli „osvetiti svoga proroka“.
Omen est nomen. Okrutna, besmislena i bestijalna smrt pod rafalima kalašnjikova, u redakciji časopisa koji su nekoć publicirale kuće proročanskih imena „Hara Kiri“ i „Editions Kalashnikof“, bila bi nesumnjivo prava inspiracija za legendarnog Cabua, koji je uz Charlie surađivao i u Okovanom patku (Canard Enchainé), najpoznatijem francuskom satiričkom časopisu. Jer, kako je sam Cabu jednom rekao: „Patak ipak postavlja neke granice, no u Charliju se može reći i nacrtati – baš sve!“
Glavni urednik Stéphane Charbonnier, poznatiji kao Charb, u posljednjem broju Charlie Hebdoa, s naslovnicom na kojoj je Muhamed u ulozi „gosta urednika“, objavio je crtež naoružanog teroriste koji govori „Ništa od atentata u Francuskoj“… Iznad njega, u oblačiću, svjestan kako prijetnja raste sa svakim brojem, Charb je pročanski zapisao: „Pričekajte, čestitanja traju do kraja siječnja“ „
U posljednje vrijeme, kao i sve tiskovine, i Charlie je bio u krizi. Financijska situacija časopisa koji je od prvog dana odlučio živjeti od prodaje, bez ijednog oglasa, nije bila nimalo ružičasta. No upravo u trenutku kad je redakcija zamalo zatrta i obezglavljena, milijuni Francuza ponovno su osjetili snažnu potrebu za Charlijevim crnim humorom koji ujeda i peče - ali i spašava. Ujedinjene u otporu protiv svega sto ograničava slobodu, generacije koje su uz ovog vjernog podrugljivca savladavale prve životne lekcije više no ikada žele nastaviti svoje druženje s časopisom koji im je godinama bio nadahnuti suputnik u odrastanju, promišljanju - i smijehu. To je ujedno i najljepši hommage pogubljenim novinarima i karikaturistima, majstorima ironije i samoironije, poput doajena redakcije Georgesa Wolinskog, koji je običavao reći: «Ja sam idiot, no kad vidim što su pametni ljudi napravili od svijeta...“
Najave
