Obrazloženje za dodjelu Nagrade „Vicko Andrić“ za životno djelo Nenadu Cambiju.
Nagrada „Vicko Andrić“ za životno djelo dodjeljuje se akademiku Nenadu Cambiju jer je svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježio vrijeme u kojem je djelovao. Njegov rad čini zaokruženu cjelinu, a njegova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.
U svojoj je karijeri postigao zapažene rezultate u izučavanju i zaštiti arheoloških lokaliteta i spomeničke baštine i to ne samo u Splitu i Zadru gdje je bio dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja, profesor na fakultetu i predsjednik Književnog kruga, nego i radom na brojnim lokalitetima duž Jadranske obale.
Ono što je za konzervatorsku struku najvrijednije istaknuti je da je Nenad Cambi prvi u Hrvatskoj započeo sustavne zahvate u zaštiti podmorja, te da je izravno zaslužan za odgoj čitavog naraštaja konzervatora i arheologa koji se danas bave očuvanjem podmorskih lokaliteta na Istočnoj obali Jadrana.
Pokretač je istraživanja i konzervatorskih radova helenističkog Stobreća, antičke Narone, Burnuma i brojnih drugih velikih projekata od nacionalnog značaja od kojih neki još i danas traju. Kao doajen podvodne arheologije uključen je u brojne zahvate te vrste, od samih njenih početaka na tlu Hrvatske pa do nedavnog milenijskog pothvata spašavanja Hrvatske bronze pored otočića Vele Orjule, popularno nazvanog Apoksiomen. Često se zaboravlja njegov doprinos u pronalasku Augusteja Narone, lokaliteta kojeg je prvi započeo istraživati i pronašao mramornu glavu rimskog cara Vespazijana Augusta. Njegovo bavljenje antičkom skulpturom rezultiralo je sjajnim izdanjima koja promiču Hrvatsko spomeničko bogatstvo diljem svijeta.
Pored širokog znanstvenog interesa za povijesnu građu mnogih lokaliteta, ipak temelj njegovog interesa je Dioklecijanova palača, te spada među one koji su svojim radom, posebno na području skulpture, dali ogroman doprinos njenom upoznavanju i očuvanju za buduće naraštaje.
Kao profesor Filozofskog fakulteta u Zadru podigao je brojne mlade istraživače i bio im mentor u njihovom znanstvenom radu. Autor je velikog broja znanstvenih i stručnih radova za koja je dobio značajna priznanja, te je bio i član uvaženih znanstvenih organizacija među kojima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Biografija
Nenad Cambi rođen je 21. veljače 1937. god. u Splitu. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a arheologiju je diplomirao 1962. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je magistrirao, a 1975. doktorirao s tezom
Sarkofazi na istočnoj jadranskoj obali (III-VII st.).
Nakon studija kratko radi u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Dva glavna razdoblja karijere akademika Nenada Cambija vezana su uz dvije ugledne institucije. U Arheološkom muzeju u Splitu zaposlio se 1965. i uspeo se do naslova muzejskog savjetnika. Bio je kustos antičke zbirke, a od 1980. do 1982. direktor. Na Filozofskom fakultetu u Zadru, nedavno pretvorenom u Sveučilište, već od 1976. honorarni je docent klasične arheologije, a od 1981. god. honorarni izvanredni profesor. Redoviti profesor postao je 1986, a u trajno zvanje biran je treći, zadnji put 1997. Nakon umirovljenja 2007. postigao je naslov
professor emeritus klasičnih i starokršćanskih studija na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru, na kojem je predavao kolegije iz
Klasične arheologije i
Starokršćanske arheologije. Na studiju povijesti u sklopu Odjela humanističkih studija Sveučilišta u Splitu predaje izborni kolegij
Poganstvo i kršćanstvo na kraju antike. Empirijsko poznavanje nastave u europskim arheološkim sveučilišnim središtima poticalo ga je na neprestano uvođenje modernih metoda rada. Znanstvenu i profesorsku reputaciju najbolje oslikava to što je gostovao u više navrata na sveučilištima Marburg/Lahn (Njemačka), Macerata i Roma II (Italija), Bordeaux (Francuska) i Ljubljana (Slovenija). Predavao je različite predmete na poslijediplomskim studijima u zemlji i inozemstvu: u Dubrovniku na međunarodnom interdisciplinarnom studiju; u Zagrebu na Odsjeku za arheologiju i na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, te na doktorskom studiju kroatologije na Hrvatskim studijima; u Splitu na Studiju zaštite spomenika kulture; u Marburgu/Lahn na Studiju starokršćanske arheologije; u Zadru je sve do 2009. bio voditelj doktorskog studija Arheologija istočnog Jadrana.
Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog arheološkog društva, obnašao je razne dužnosti, brojni su njegovi prinosi u
Obavijestima i
Izdanjima, sudionik je velikog broja godišnjih znanstvenih skupova HAD-a i raznih društvenih akcija. Član je Centra za balkanološka ispitivanja akademije znanosti i umjetnosti Republike BiH (Sarajevo), od 1988. dopisni član Deutsches Archäologisches Instituta (Berlin) u kojem je suradnik najstarijeg projekta Corpus der antiken Sarkophagreliefs. Od 1989. dopisni član Pontificia Commissione di Archeologia Sacra (Vatikan). Član suradnik od 1992., a godine 2002. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u I. razredu. Bio je član Nacionalnog vijeća za znanost Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Član je Nacionalnog vijeća za kulturna dobra Ministarstva kulture Republike Hrvatske, kao i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. Dugogodišnji je predsjednik Književnog kruga u Splitu. Bio je urednik
Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku. Glavni je urednik prvog broja
Archaeologiae Adriaticae.
Sudjelovao je na stotinjak domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova, s priopćenjima od kojih je najveći dio tiskan. Sam je organizirao više međunarodnih znanstvenih skupova te bio urednikom njihovih zbornika.
Vodio je znanstveni projekt pri Ministarstvu znanosti i tehnologije pod naslovom "Istraživanja antičkog graditeljstva i umjetnosti u Dalmaciji" u kojem je sudjelovao niz istraživača. Sad vodi projekt „Istraživanje antičke i kasnoantičke umjetnosti na istočnoj obali Jadrana”. Sudjelovao je kao suradnik i voditelj na brojnim terenskim istraživanjima. Najvažnija terenska istraživanja su ona u Saloni, Naroni, Isi, Aseriji, Burnumu i Zmijavcima kod Imotskog. Jedan je od pionira podmorske arheologije u Hrvatskoj, a osobito su važna podmorska istraživanja u uvali Vela Svitnja i uvali Špinut u Splitu.
Područja znanstvenih aktivnosti kojima se intenzivno bavi su klasična arheologija (antička skulptura, arhitektura, religija i utjecaj antičkog svijeta na kasnija razdoblja) i starokršćanska arheologija (arhitektura i skulptura te sitna umjetnost). Napisao je dvadesetak knjiga. U posljednje doba intenzivno se bavi poviješću kasne antike, osobito razdobljem tetrarhije. Veliki dio od preko 400 napisanih znanstvenih radova objavio je u stranim časopisima, knjigama i aktima konferencija. Na taj način predstavio je spomenike hrvatske kulturne baštine koji su uvršteni u svjetski korpus. S druge strane, uveo je u domaću znanost teme koje su predmet međunarodne znanstvene rasprave, kao i nove arheološke discipline i suvremenu metodologiju, što je izuzetno postignuće.
Nedvojbeno je među vodećim evropskim stručnjacima u proučavanju rimskih portreta i sarkofaga. Proučavajući fizionomijske, strukturalne, stilske i modne karakteristike rimskih portreta, sačinio je temeljitu sintezu o antičkim portretima u provincijama Dalmaciji i Panoniji, kao i u Histriji. Naši spomenici po prvi put su cjelovito izloženi i razvrstani unutar poznatog korpusa grčkih i rimskih portreta. Pritom je riješio brojne probleme vezane uz produkciju, atribuciju, tipologiju, utjecaje i kronologiju, polemizirajući s autoritetima, često donoseći uvjerljivija i potpuno nova rješenja. Razvrstao je kultnu, javnu i privatnu skulpturu unutar golemog repertoara, raspravljajući o umjetničkoj, zanatskoj i povijesnoj vrijednosti predmeta od kojih velik broj dotad nije objavljen. Donosi znanstvene prinose o radioničkom podrijetlu i atribuciji tih spomenika, rekonstruira mehanizme uvođenja novih umjetničkih tendencija i stilskih retardacija, predlaže funkciju i način postavljanja skulpture u prostoru. Cambi pokazuje velik interes u proučavanju rimske religije i antičkih kultova. On studira oficijelnu religiju, arhitekturu hramova, organizaciju imperijalnog kulta, državnu propagandu, ali i personalnu religiju. Raspravljajući o širenju rimske religije u Ilirik iznio je vrijedne opservacije o prinosu novih klesarskih radionica, prodoru kultne arhitekture i prožimanju s ikonografijom bogova indigenog stanovništva. Piše o egipatskim kultovima u Iliriku, metroačkim spomenicima i mitraizmu. Konačno, bavi se sepulkralnim kultom i nekropolama grčkih i rimskih gradova u Dalmaciji. Premda su nekropole vrelo povijesnih podataka, a arheološka iskapanja znatnog opsega ukazala su na bogatstvo grobova i spomenika u provinciji koja dijeli jadranske obale s italskim poluotokom, o njima je objavljeno jako malo radova. Cambijeva sintetska djela o toj temi tim su korisnija, služeći kao polazište novim objavama i korektiv prethodnim zaključcima.
Značajni su Cambijevi radovi to grčkoj urbanistici, prolegomena zbornika radova o Saloni, rasprave o urbanizmu Narone i Epidaura, te one recentni o Burnumu, koji su rezultat velikih sustavnih iskapanja čiji je znanstveni voditelj.
Jedna urbanistička cjelina zauzima posebno mjesto u Cambijevom opusu. Zanimanje za Dioklecijanovu palaču ukorijenjeno je još u mladalačkim danima. Ipak, tom velikom temom svjetske klasične literature Cambi se intenzivno počeo baviti relativno kasno. Bilo je potrebno potpuno znanstveno sazrijevanja i eruditsko poznavanje povijesti ranog Dominata da bi se sveobuhvatno sagledao lik i djelo Dioklecijana, cara koji je uveo novo uređenje i tetrarhijsko vladarsko ustrojstvo, a društvo je temeljito reformirao u njegovim administrativnim gospodarskim, financijskim, monetarnim, vojnim i religijskim aspektima. Osobito važno je istraživanje carske vile u Splitu, zgrade golemih dimenzija i složenih funkcija, svjetski vrijednog spomenika kulturnog nasljeđa.
Akademik Nenad Cambi, osim klasičnom, najviše se bavi starokršćanskom arheologijom. U središtu interesa mu je prostor Ilirika, i povijesne epohe apostolskog djelovanja i uvođenja kršćanstva, društvenih i religijskih previranja u doba Dioklecijana i Konstantina Velikog, kao i Justinijanova obnova. Nenad Cambi je prinos proučavanju dao i kao dugogodišnji profesor kolegija iz Starokršćanske arheologije; također i kao predsjednik Nacionalnog odbora XIII. MeĎunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju (Split-Poreč) godine 1994. Otada je član
Commitato promotore dei Congressi internazionali per l' arheologia Cristiana sa sjedištem u Vatikanu koji se brine za održavanje kongresa za starokršćansku arheologiju.
Cambi piše i o suvremenicima, znanstvenicima i njihovim djelima, uvijek ističući ono što je vrijedno i neprolazno. Konačno, Nenad Cambi afirmira znanost radom u raznim tijelima i projektima ministarstava znanosti i kulture, organiziranjem brojnih tribina, okruglih stolova, predstavljanjem rezultata u tisku i elektronskim medijima u Hrvatskoj i svijetu i kao predsjednik Splitskog književnog kruga u Splitu. Dinamičnom izdavačkom politikom omogućio je tiskanje oko tisuću naslova, najviše iz humanističkih znanosti. Popularizaciji znanosti pridonio je brojnim radovima u novinama i medijskom promocijom kroz radijske i televizijske emisije.
Za svoj rad primio je godišnju nagradu grada Splita za kulturu 1980. i godišnju nagradu grada Splita za znanost 1994. U zadnje doba dobio je godišnje nagrade za znanost „Kruno Prijatelj“ lista Slobodna Dalmacija za godine 1988. i 2002., godišnju nagradu „Oton Kučera“ Matice Hrvatske za godinu 2002. te godišnju nagradu „Josip Brunšmid“ Hrvatskog arheološkog društva Zagrebu. Odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića
Obrazloženje za dodjelu godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ Maji Gorianc Čumbrek dipl.ing.arh. i Mladenu Perušić dipl.ing.arh. za izvrsnost izvedbenog elaborata te za vođenje zahtjevne obnove pročelja, kupole i krova Umjetničkog paviljona u Zagrebu u periodu od 2006. do 2013. godine.
Godišnja Nagrada „Vicko Andrić“ dodjeljuje se Maji Gorianc Čumbrek dipl.ing.arh. i Mladenu Perušić dipl.ing.arh. za izvrsnost izvedbenog elaborata te za vođenje zahtjevne obnove pročelja, kupole i krova Umjetničkog paviljona u Zagrebu u periodu od 2006. do 2013. godine.
Umjetnički paviljon sagrađen je 1898. godine kao centralna građevina s kupolom i bočnim krilima osvijetljena sa stropa, prema tadašnjim europskim arhitektonskim obrascima za takvu namjenu građevina. Zemaljska vlada Trojedne kraljevine, anticipirajući razvoj grada Zagreba, poklonila je jezgru paviljona – čeličnu nosivu konstrukciju uz uvjet da bude postavljena na ovom mjestu. Gradsko zastupstvo izabralo je, zbog lokacije, reprezentativni projekt rekonstrukcije vrsnih bečkih arhitekata, a izvedbu povjerilo zagrebačkim graditeljima. Paviljon je upisan u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
U stoljetnom nizu građevnih mijena Paviljon je djelomice izgubio prvotni izgled, najviše 1939. u radikalnoj purifikaciji pročelja. Građevno stanje početkom ovog stoljeća bilo je vrlo loše. Tijekom vremena na zgradi su u nekoliko navrata izvođeni radovi, ali uvijek samo parcijalno i
linijom manjeg otpora. Zamjenjivala se dotrajala ravna žbuka, profilacije manjim dijelom i nestručno, a dotrajala arhitektonska plastika nije obnavljana već uklanjana.
U Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode Maja Gorianc Čumbrek i Mladen Perušić, prikupvši arhivsku građu i literaturu te povijesnu i novo snimljenu fotodokumentaciju izradili su 2006. konzervatorske smjernice i troškovnik obnove restauratorskih radova za obnovu pročelja, kupole i krovova paviljona na način restitucije izvornog stanja, budući da je ustanovljeno da postoji dovoljno elemenata za takvu izvedbu, a tijekom radova su provodili kontinuirani konzervatorski nadzor. (Perušić i u prethodnim radovima od 2001. do 2010.) Radovi obnove koje su vodili odvijali su se u više etapa. Osim pročelja i krovova sanirani su i sustavi instalacija kako bi se stvorili uvjeti za djelatnost.
Obnova je započela sanacijom krovova dvorana 2006. te u potom kupole i metalne konstrukcije. Prilikom zamjene svega žičanog stakla uklonjene su i limene plohe na kraćim stranama kupole, prenesene vjerojatno iz Budimpešte, te ostakljene kako je bilo predviđeno u oba projekta. Posebna pažnja posvećena je restauratorskim radovima koje obuhvaćaju 1076 elemenata pročelja i krovova. Dio se odnosi na sanaciju konzola krovnih vijenca, modiljona i sličnih elementa s lučnim profilacijama, a ostali su figuralna i ornamentika s floralnim motivima. Velik dio elemenata od lijevane mase sanirao se in situ, kao biste umjetnika, sva ugrađena lijevana arhitektonska plastika, konzole, modiljoni vijenaca, razne volute i sl. Ukrasna limarija od cinčanog lima na kupoli i krovovima: maskeroni, girlande, stošci, grbovi na štitovima, volute i vaze na krovovima je demontirana. Na taj način moglo se sanirati podloge i obnoviti pričvršćenja, a u radionici ih bolje restaurirati. Najuščuvaniji komadi poslužili su i za izradu istovjetnih koji nedostaju. Za restituciju ukrasne plastike koja je sa pročelja skinuta 1939. godine izrađivani su modeli i niz probnih kiparskih uzoraka u glini. Pročelja su obojana u tonovima koji su određeni prema nalazima na restauratorskim sondama. Rekonstrukcijom ulaznog portala postavljanjem hermi i biste Atene Parthenos zaštitnice umjetnosti dovršena je sveobuhvatna obnova i Umjetničkom paviljonu je vraćen izgled kakav je imao kada je sagrađen 1898. godine.
Obrazloženje metode pristupa i tijek radova voditelji obnove prikazali su 2013. i na prigodnoj izložbi i tekstu kataloga te su i na taj način dokumentirali konzervatorski zahvat koji se smatra doprinosom očuvanju hrvatske kulturne baštine.
Obrazloženje Nagrade „Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici Kulturno umjetničkom društvu Oštrc
Nagrada „Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se Kulturno umjetničkom društvu Oštrc.
Kulturno umjetničko društvo Oštrc osnovano je 1979. godine u Rudama, malom mjestu udaljenom 5 kilometara od Samobora.Članovi KUD-a Oštrc, istinski zaljubljenici u svoje mjesto, osim prepoznatljivog folklornog djelovanja (sudjelovali su na gotovo svim folklornim događanjima u Hrvatskoj i obišli su 20-ak zemalja na 3 kontinenta) već gotovo dva desetljeća izvlače iz zaborava dijelove kulturne baštine toliko karakteristične za Rude. Taj višegodišnji volonterski rad Rudara na revitalizaciji lokalnih vrijednosti intenziviran je naročito prošle godine. U nastavku će pobliže biti objašnjene aktivnosti na tri projekta iz područja zaštite kulturne baštine:
1. Rudarska greblica – autohtoni rudarski kolač
2. Obnova Rudnika sveta Barbara
3. Obnova Mlina Pukšar
1. Rudarska greblica
Polovicom 16. st., usporedno sa procvatom rudarstva u Rudama, pojavljuje se, prema usmenoj predaji, nekad jelo, a danas kolač Rudarska greblica.
Zahvaljujući članovima KUD-a Oštrc koji su tijekom 1997. sakupili svu potrebnu građu, obavivši pri tom niz razgovora sa starijim mještankama, priprema kolača Rudarska greblica od prosinca 1997. nalazi se na listi nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske (uvedena u registar pod brojem Z-3479).
Kolač je dobio ime po tradicijskom drvenom alatu, greblici, kojim se razgrtao pepeo u krušnoj peći. Ne postoje pisani tragovi o pripremi kolača osim knjige Milana Langa
"Samobor, život i običaji" tiskane 1915. godine u kojoj se spominje greblica kao
"tenki kolač" od sira i oraha. Od tada do danas Rudarska greblica je prerasla od kolača koji je često bio jedino jelo rudarima na njihovom napornom radu u rudnicima do cijenjenog slanog specijaliteta Ruda koji je prisutan na svim društvenim događajima u Rudama, ali i u Samoboru. Zahvaljujući članovima KUD-a Oštrc, od 1985. godine u Rudama se svakog prvog vikenda u srpnju organiziraju Dani Rudarske greblice na kojima se kolač priprema u velikim količinama prema starim pravilima u mjesnoj pekari obitelji Nikl u Rudama. Dani Rudarske greblice imaju veliki značaj za promociju kolača u vidu upoznavanja posjetitelja (njih oko 3.000 svake godine) sa samim kolačem te u širenju međukulturnog dijaloga kroz nastupe skoro 300 izvođača folklornih plesova iz cijele Hrvatske i inozemstva. Zahvaljujući Danima Rudarske greblice, sam kolač postao je zaštitni znak Ruda.
Nakon što je sredinom 2012 otvoreno za posjetitelje 350 metara Rudnika sveta Barbara, s dolaskom većeg broja posjetitelja (u prve dvije godine bilo ih je više od 4.000) Rudarska greblica će imati još veći značaj za gospodarski i turistički razvoj Ruda.
Do proglašenja Greblice nematerijalnom kulturnom baštinom, promocija kolača radila se isključivo kroz manifestaciju Dani Rudarske greblice. Od 2008., zahvaljujući Ministarstvu kulture i nadležnom Konzervatorskom odjelu u Zagrebu (Ana Mlinar, Zoran Čiča), napravljen je značajan napredak u promociji kolača. Održano je 5 radionica za učenike OŠ Rude te jedna međunarodne za folkloraše iz Njemačke. Otisnuto je 10.000 primjeraka brošura na hrvatskom jeziku i po 5.000 na engleskom i njemačkom jeziku. Brošure su do sada prevedene i na 6 drugih jezika, a napravljena je i nova web stranica posvećena kolaču (
www.ostrc.hr/rudarska_greblica). Prije dvije godine napravljena je tradicionalna krušna peć ispred Rudnika sveta Barbara u kojoj je održano više prezentacija pečenja kolača na tradicionalni način. Organizirano je više izložbi vezanih uz pripremu greblice (Turistička zajednica Zagrebačke županije, Rude, Samobor,…) te prezentacije izrade kolača na Jarunu, a zadnje 3 godine organizirana je
Dječja greblica za najmlađe uzraste na kojoj uz nastupe dječjih folklornih skupina djeca uglavnom predškolskih uzraste na posebnim radionicama uče osnovne tehnike izrade tijesta i kolača.
2. Obnova Rudnika sveta Barbara
Rudnik sveta Barbara otvoren je za posjetitelje 29.6.2012. godine. Obnovu je inicirao KUD Oštrc desetak godina ranije prepoznavši ideju profesora Borisa Šinkovca, inače geologa zaduženog za provedbu istražnih rudarskih radova u Rudama 50-ih godina prošlog stoljeća, o otvaranju rudarskog muzeja na lokaciji rovova Kokel i Sveto Trojstvo. Rudnik sv. Barbara bio je nekad najveći rudnik bakra u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prvi pisani podaci o Rudniku dolaze iz 1210. godine, a pretpostavlja se da se bakrena ruda kopala i u doba Rimljana.
Svjesni činjenice da bez vlastitog angažmana ne mogu očekivati nikakvu pomoć, u proljeće 2002. godine članovi KUD-a Oštrc, uz stručni nadzor, sami su otkopali ulaz u rov Kokel koji je nakon razgovora s prof. Šinkovcem i vizualnog pregleda rovova odabran kao najpogodniji i najočuvaniji za otvaranje. Također su uklonili ilegalnu deponiju smeća koja se nalazila na samom ulazu, a iz prohodnog dijela rova (prvih 20-ak metara) odvezene su i veće količine blata koje su se s vremenom nataložile. Osim ovih pripremnih radova započelo se s uklanjanjem odrona na 22. metru od ulaza u rudnik. Radovi su trajali 50 dana tijekom kojih je privremeno sanirano 35 metara. Uz jednu stručnu osobu, svi ostali radnici mještani su Ruda, uglavnom članovi KUD-a Oštrc.
Spomenuti radovi poslužili su kao glavna podloga za prijavu na EU Program za susjedstvo Slovenija- Mađarska- Hrvatska. KUD Oštrc je također pripremio svu natječajnu dokumentaciju, i okupio ukupno 10 partnera na projektu (prijavitelji projekta su bili Grad Samobor i slovenska Općina Senovo). Projekt je odobren i s 2 milijuna kuna financiran iz PHARE predpristupnog fonda Europske Unije u okviru "Programa za susjedstvo Slovenija–Mađarska-Hrvatska" za projekt "Sveta Barbara". Dodatnih 1,5 milijuna kuna uložio je i Grad Samobor u obnovu rudnika od 2007-2012. godine
KUD Oštrc, kao jedan od partnera na projektu imao je oveliku ulogu u provedbi projekta (edukacija lokalnih turističkih vodiča, izrada brošura projekta, osnivanje mineraloško-petrografske zbirke). U društvu je osnovana i sekcija za očuvanje rudarske baštine koja kroz volonterski rad radi na održavanju okoliša i integraciji rudnika u turističku ponudu Ruda i Samobora. Rudnikom formalno upravlja Samoborski muzej, a članovi KUD-a osim na održavanju rade kao turistički vodiči za posjetitelje.
KUD Oštrc osniva krajem 2010. i posebnu sekciju za očuvanje rudarske baštine pod nazivom Bergmani.
Nakon otvorenja rudnika, naročito tijekom 2013. godine Bergmani imaju niz akcija usmjerenih k poboljšanju cjelokupnog dojma posjetitelja rudnika. Kroz cijelu godinu volonterski je odrađeno 450 sati na drenaži poda rudnika, izgradnji krova nad krušnom peći, čišćenju okoliša, izradi geološkog stupa, postavljanju jaslica u rudnik, organizaciji više kulturnih manifestacija ispred rudnika, a sve s ciljem privlačenja što većeg broja posjetitelja.
Treba napomenuti da je Ministarstvo kulture – Konzervatorski odjel u Zagrebu bilo djelomično uključeno u projekt. Formalno kroz davanje uvjete za lokacijsku dozvolu Gradu Samoboru za vanjsko uređenje i neformalno, kroz niz konzultacija s članovima KUD-a Oštrc oko popratnih sadržaja (sjenica, krušna peć, geološki stup). KUD Oštrc je pokrenuo prema Muzeju i Gradu Samoboru inicijativu da se obnovljeni dijelovi Rudnika proglase kulturnim dobrom i da se stave pod zaštitu.
Više o rudniku se može naći na web stranici
www.samoborskimuzej.hr/rudnik_sv_barbara.
3. Obnova mlina Pukšar
Mjesto Rude sa svojih 1200 stanovnika već je niz godina početna destinacija za odlazak planinara do obližnje planine Oštrc. Međutim, zahvaljujući svojoj rudarskoj povijesti i uspješno okončanim radovima na obnovi Rudnika sveta Barbara, Rudarskoj greblici, rudarskim plesovima te nedavno otvorenoj modernoj sportskoj dvorani, Rude danas može prosječnom posjetitelju pružiti puno više od prolaska kroz mjesto i kratkog zadržavanja u lokalnim kafićima – kako na kulturnom tako i na sportskom i turističkom planu.
Za identitet mjesta veliki značaj ima potok Gradna. Prema pisanim podacima, nekad je na Gradni bilo čak 19 mlinova bez kojih se nije mogao zamisliti život u ovom dijelu Samoborskog gorja. Zadnji koliko-toliko očuvani mlin, onaj obitelji Pukšar u Gornjim Rudama (Pukšarov mlin) prestao je s radom prije 15-ak godina zbog dotrajalosti mlinskog kola.
Inicijativa za njegovu obnovu rezultat je sinergija tri ključne inicijative:
1. interesu Konzervatorskog odjela u Zagrebu da se mlin obnovi sukladno njihovim smjernicama i stavi pod zaštitu;
2. spremnosti članova KUD-a Oštrc da se svojim iskustvom u traženju sredstava, entuzijazmom i iskustvom u provedbi raznih projekata i vlastitim radom uključe u obnovu mlina i
3. spremnosti vlasnika da obnovljeni mlin integrira u turističku ponudu samoborskog kraja.
Mlin se nalazi uz samu županijsku prometnicu Samobor-Rude-Jastrebarsko. Radi se o rijetko očuvanom privrednom objektu koji je imao vrlo značajnu ulogu u životu mjesta Rude sve do 2003. godine. Na pročelju se ističu zanimljivi pisani podaci – iznad vrata na žbuci tamnim slovima je napisano MLIN MIRKO LEHPAMER (ime prijašnjeg vlasnika), u nadvratnik je urezano : JK-IHS-ME, te u lijevu vertikalu štoka 18 a u desnu 43 (što predstavlja godinu izgradnje). Mlin je izgrađen kao manji prizemni objekt, zidan kamenom, natkriven dvostrešnim krovištem te pokriven utorenim i biber crijepom. Unutrašnjost je dvoprostorna. U zgradi je u potpunosti očuvan pripadajući inventar vezan uz mlinarenja; košić, kamenje, kištra, vaga i sl. pa se sam mlin, nakon obnove mlinskog kola i dolaznog korita može vrlo brzo staviti u funkciju.
Vanjština mlina je pak u relativno lošem stanju, budući da je zbog prekida mlinskog kanala obustavljen glavni dovod vode za pokretanje, a ostao je jedan manji koji dolazi ispod brda Oštrca. Stolarija zahtjeva temeljitu rekonstrukciju, drveni kotač je nepopravljivo oštećen, krovišta prokišnjava, djelomično je zatrpan glavni mlinski kanala za dovod vode. Nažalost, mlin se danas koristi kao kokošinjac i ukoliko se u skoro vrijeme ne bi krenulo s obnovom zgrade postoji velika mogućnost njenog nepovratnog urušavanja.
S obzirom da vlasnik mlina ne posjeduje stručne niti financijske kapacitete za bilo kakvu obnovu, između vlasnika i KUD-a je potpisan sporazum kojim se KUD-a Oštrc obvezuje organizirati i voditi pripremu za obnovu mlina u smislu javljanja na natječaje i izrade potrebne dokumentacije, sve pod nadzorom nadležnog Konzervatorskog odjela Zagreb.
Od prosinca 2013. godine mlin Pukšar nalazi se na listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske pod oznakom P-4687.
