EUROPA RUSIJI NE ŠALJE dovoljno jasnu poruku
EU mora biti mnogo jasnija kada je riječ o tome što će činiti u obrani vlastitih granica. To je danas mnogo opasnije. Postoji samo jedan akter koji želi eskalaciju stanja, a to je Putin. Nije dobro ni to što EU ovisi o NATO-u i njegovim sigurnosnim jamstvima
FOTO: NOVI LIST
Australski povjesničar Christopher Clark autor je knjige »Mjesečari – kako je Europa otišla u rat 1914.«. Ta knjiga objavljena prije dvije godine izazvala je golemu pozornost javnosti, iznimno je hvaljena, a od Clarka, koji je i do tada bi međunarodno ugledni povjesničar, stvorila historiografsku zvijezdu. Nadati nam se je da će neki domaći izdavač pronaći dovoljno interesa i potpore da objavi hrvatsko izdanje te knjige.
Clark je profesor europske povijesti na Cambridgeu, a u godini obilježavanja 100. obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata jedan je od najtraženijih povjesničara. Ovoga tjedna, uz pomoć British Councila, gostovao je u Zagrebu. Održao je uvodno predavanje na simpoziju »Prisjećanje na 1914.: Promišljanje o nasljeđu Prvog svjetskog rata« kojega su zajednički organizirali EUNIC (mreža nacionalnih kulturnih instituta koji djeluju u Hrvatskoj) i Ministarstvo kulture. Prvi svjetski rat je rat koji je korjenito promijenio Europu i čije su posljedice imale epohalan utjecaj na zbivanja u Europi u posljednjih stotinu godina. O tom ratu napisani su desetci tisuća knjiga, a o uzrocima rata i danas se vode oštre rasprave.
U svom ste predavanju upotrijebili njemačku riječ Urkatastrophe (prakatastrofa, iskonska katastrofa, op.) kako biste opisali što se dogodilo za vrijeme Prvog svjetskog rata i njegove posljedice. Zašto je za vas, ali i mnoge njemačke povjesničare koji koriste taj termin, Prvi svjetski rat Urkatastrophe?
– Krenimo sa štetom koju je uzrokovao, a to znači smrt najmanje deset milijuna ljudi, uništenjem četiri carstva, između 15 i 21 milijuna ranjenih. Zatim treba imati na umu goleme negativne učinke koje je imao na Njemačku. Njegove učinke na globalni sistem koji je bio u cijelosti zahvaćen tim ratom. Može se kazati da je zbog tog rata 20. stoljeće započelo u najgorim mogućim uvjetima.
Mnogi smatraju da je Prvi svjetski rat razdoblje u kojem je Europa izgubila svoju ravnotežu i nije ju ponovo pronašla desetljećima nakon tog rata. Istodobno, mnogi smatraju da prijeratna europska ravnoteža nije bila zadovoljavajuća jer je i ona ta koja je omogućila izbijanje Prvog svjetskog rata. Nakon Prvog svjetskog rata Europa je bila potpuno neuravnotežen sistem. Ugaoni kamen te ravnoteže, a koji je određivao i francuski položaj u Europi, bilo je francusko-rusko savezništvo nestalo revolucijama u Rusiji 1917. godine i njenim izlaskom iz rata. Francuska i Velika Britanija okrenule su se transatlantskom savezništvu. Financijska hegemonija preselila se u Sjedinjene Američke Države, u Washington, a on nije htio igrati tu ulogu i međunarodni financijski sistem bio je iznimno krhak što se vidjelo za vrijeme Velike ekonomske krize koja je izbila 1929. godine. Svijet je nakon Prvog svjetskog rata bio financijski iznimno krhak, a geopolitički vrlo nestabilan. Ne treba zaboraviti da u Njemačkoj niti jedna stranka, uključujući i komunističku, nije prihvatila Versailleski mirovni ugovor. To je bila grozna situacija, u ratu je pobijedila strana koja je nakon rata bila slaba i krhka. Francuska je pretrpjela goleme demografske gubitke, najveće od velikih europskih sila.
Moć Srbije
Vašu knjigu započinjete poglavljem o Srbiji i zbivanjima iz 1903. godine, rušenjem dinatije Obrenovića i dolaskom dinastije Karađorđevića na vlast. Vjerojatno znate da niste baš popularni u Srbiji.
– Nisam uopće popularan.
Zašto knjigu počinjete poglavljem o Srbiji?
– Nekoliko je razloga za to. Prvi je taj što je rušenje dinastije Obrenovića bilo višestruko važno. Taj regicid omogućio je uspon tajne organizacije, »Crna ruka«. Ona i njen čelnik Dragutin Dimitrijević Apis imat će velik utjecaj na srpsku politiku nakon toga. Ubojstvo iz 1914. u Sarajevu je nezamislivo bez ubojstva 1903. u Beogradu. Promjena dinastije promijenila je i orijentaciju Srbije od austrofilske prema rusofilskoj, a posljedice toga također će se osjećati u srpsko-austrijskim odnosima 1914. godine.
Drugi dio razloga tiče se Balkana koji je kao područje koje je jedno od uzročnika zbivanja 1914. godine bio zaboravljen, za njega nitko nije mario. Kad je riječ o tome da sam knjigu otvorio poglavljem o Srbiji, moja namjera nije bila sugerirati, a bojim se da to mnogi ljudi u Beogradu ne razumiju, da su Srbi odgovorni za Prvi svjetski rat. Moja namjera nije bila demonizirati Srbe. Oni su se tada htjeli nacionalno ujediniti, osniva se organizacija »Ujedinjenje ili smrt« čiji je cilj stvaranje nacionalne države kao velike Srbije, a to ne može ići bez nasilja. U tome nema nikakve razlike u usporedbi s Talijanima i Nijemcima i onime što su oni radili u 19. stoljeću. Jednostavno sam htio kazati da je srpski nacionalni projekt u kontekstu 1911. – 1913. ugrožavao mir, ne sugerirati da su gori od bilo koje druge europske nacije jer oni se ponašaju u skladu s onime kako se tada ponašaju i neke druge europske nacije.
U zaključku ste naveli da je Balkan ključan za izbijanje Prvog svjetskog rata. Zašto? Glavne odluke nisu se donosile na Balkanu, Beograd jest odlučivao, ali glavne odluke donosile su se u Beču, Berlinu, Parizu, Moskvi.
– Nastojao sam shvatiti kompleksnost balkanske politike. Postoji stvorena slika koja kaže da je u to doba Austro-Ugarska Monarhija veliko i moćno carstvo, a Srbija je slabašna država. To zapravo baš i nije točno. Srbija je uoči Prvog svjetskog rata pobijedila u dva balkanska rata, i to vrlo impresivno, a u prvoj godini Prvog svjetskog rata pobijedili su Austriju i izbacili ju iz Srbije prije Božića. Za to je uvelike bio zaslužan tadašnji načelnik glavnog stožera srpske vojske vojvoda Radomir Putnik, ali i drugi visoki srpski zapovjednici koji su bili vrlo sposobni. Austrijanci su se suočili i prije rata s rastućom moći i utjecajem Srbije. Vidjeli su da je Rusija sve dublje umiješana u balkansko pitanje, a Rusija nakon 1903. mijenja svoju politiku prema Balkanu i žarište pomiče sa Sofije prema Beogradu. To je, s austrijskog gledišta, bilo vrlo opasno. Dakle, za njih nije problem samo Srbija nego i rastuća ruska prisutnost na Balkanu.
Naredba medijima
U knjizi ste spomenuli da je Sarajevo bilo stvarna i simbolička prijetnja za Austro-Ugarsku Monarhiju. Zašto? Tamo je ubijen prijestolonasljednik, nije prvi u povijesti da se tako nešto dogodilo, a i Monarhija je nakon njega imala novog prijestolonasljednika.
– On nije bio samo prijestolonasljednik. On je to bio godinama, car je bio vrlo star. Franjo Ferdinand bio je glavni vojni inspektor i bio je najmoćniji čovjek vojske, moćniji i od načelnika glavnog stožera kojega je mogao i otpustiti. On je razmišljao i o budućem restrukturiranju Monarhije. Dakle, on je bio personifikacija i utjelovljenje budućnosti te Monarhije. Bečke novine su nakon atentata pisale da hitci ispaljeni u tog čovjeka i njegovu suprugu nisu ubili samo dvoje ljudi nego vjerojatno i ideju države.
Kako objašnjavate to što je prvih dvadesetak dana nakon atentata stanje bilo prilično mirno i to sudeći prema bečkim novinama.
Spomenuli ste vojvodu Radomira Putnika, načelnika glavnog stožera vojske Srbije. On je tada bio u Austro-Ugarskoj gdje je posjetio kćer i kojemu su austrijske vlasti dopustile da se vrati u svoju domovinu iako su naslućivali da će se ubrzo boriti protiv tog čovjeka. Negdje nakon 20. srpnja napetost nagle raste što se vidi i u novinama.
– Što se tiče Putnika, to je bilo džentlmensko razdoblje u kojem se elite međusobno poštuju i uvažavaju. Razlog za niže tenzije u bečkom tisku je naredba vlade koja se ticala ultimatuma poslanog Srbiji, a ta je naredba medijima glasila »ne raspravljajte o o tome«. Ljudi nisu bili sigurni što će Austrija učiniti. To je razlog zašto je stanje isprva bilo mirno. Nije se znalo kako će Austrija odgovoriti, a tajnost je odlika tadašnje politike.
Dva su temeljna pitanja koja se uvijek postavljaju o Prvom svjetskom ratu. Jedno je pitanje uzroka rata, a drugo je pitanje krivnje za rat. Slažete li se s nečim što je zapisano u članku 231. Versailleskog mirovnog ugovora koji navodi da su za rat odgovorni Njemačka i njene saveznice?
– Nikako nisam suglasan s onime što je artikulirano u tom ugovoru, a prema kojem se može zaključiti da Njemačka ima isključivu odgovornost za rat. Naravno da je Njemačka odgovorna za rat, baš kao što i Rusija, Francuska, Austrija. Radilo se o kompleksnoj interakciji između velikih sila, a sve su one riskirale rat zbog svojih nacionalnih interesa. Njemačka u tome nije usamljena.
Državnici »mjesečari«
Među razlozima za izbijanje navodi se i sistem saveza koji je tada postojao u Europi, a kojem je cilj bio spriječiti rat u Europi. Međutim, kada se taj sistem saveza pokrenuo pokazalo se da je on odveo Europu u rat.
– Točno i to je nešto što je vrlo zanimljivo. Međutim, ne možete kriviti savezništva za izbijanje rata, ona su imala ograničeni učinak. Na primjer, 1912. i 1913. godine za vrijeme balkanskih ratova Berlin je poručivao Austriji da ostane mirna. Francuska je upozorila Rusiju da ne poduzima nikakve avanture na Balkanu. U odnosu na 1912. i 1913. to se promijenilo u ljeto 1914.
Naslov vaše knjige je »Mjesečari« i on je očito inspirativan pa mnogi današnje političare u raspravama o knjizi uspoređuju s tadašnjima koji nisu vidjeli ili shvatili u što srljaju. To vjerojatno ima vrlo pozitivan učinak na prodaju knjige. Što mislite o današnjim europskim političarima? Jesu li oni, u slučaju Ukrajine o čemu ste nedavno objavili članak u »Der Spiegelu«, također »mjesečari«?
– Mislim da današnji državnici nisu »mjesečari«, brojne su razlike. Reakcija na krizu u Ukrajini je pokušaj smirivanja situacije, a ne eskalacija sukoba. Otvoreni su i za samokritiku. Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar vanjskih poslova, rekao je da nisu dovoljno uključili Rusiju u ono što žele napraviti s Ukrajinom, to je izrazio rečenicom »govorili smo previše Kijevu, premalo Moskvi«. Samokritike uopće nema ako govorimo o 1914. Te godine bio je izražen mačizam, čega danas nema, osim u jednom slučaju, a to je Vladimir Putin. Ni Barroso, ni Steinmeier, ni Hollande nisu mačo tipovi u tom smislu. Postoji i osjećaj opreza, i u Washingtonu, s primjenom mjera kao što su sankcije. To je bitna razlika u odnosu na 1914. godinu. Čini mi se da postoji suprotna opasnost, da se danas ne šalje dovoljno jasna poruka Rusiji. Europska unija mora biti mnogo jasnija u tome. Nije dobro to što EU ovisi o NATO-u i njegovim sigurnosnim jamstvima baltičkim državama i Poljskoj. EU mora biti mnogo jasnija kada je riječ o tome što će činiti u obrani vlastitih granica. To je danas mnogo opasnije – to što se ne šalju jasni signali. Postoji samo jedan akter koji želi eskalaciju stanja, a to je Vladimir Putin.
TRAGIČAN KOLAPS »EUROPSKOG KONCERTA«
U to doba Europom se upravljalo sistemom saveza velikih sila koji je vrlo kompetitivan, a ne kooperativan. Čini se da je to velika razlika u odnosu na današnjicu kada se u Europi pokušava uspostaviti sistem zasnovan na kooperativnosti između država.
– Tadašnji europski sistem je inicijalno kompetitivan, ali koncept »europskog koncerta« (pokušaj rješavanja ključnih geopolitičkih problema Europe 19. stoljeća suradnjom svih europski velikih sila, op.) naginjao je suradnji među velikim silama u 19. stoljeću. Godine 1914. dogodio se tragičan kolaps tog »europskog koncerta«. Možemo vidjeti i nešto drugo: porast želje Francuske, Rusije, a donekle i Velike Britanije da izbrišu Austro-Ugarsku, vjerojatno njenom podjelom. Tada je »europski koncert« propao. Za to je zaslužna i Austro-Ugarska, posebno politika koju je unutar nje vodila Mađarska. »Europski koncert« postao je autističan i pojedine članice koncerta mislile su samo na svoje interese, izgubile su smisao za funkcioniranje sistema.
Tihomir PONOŠ, snimio Nenad REBERŠAK
NOVI LIST, 10.05.2014.