Drugog dana simpozija Prisjećanje na 1914. – Promišljanje o nasljeđu prvog svjetskog rata koji se u organizaciji EUNIC mreže međunarodnih kulturnih instituta održava u Hrvatskom državnom arhivu održana je četvrta sesija izlaganja Stanje historiografije u Hrvatskoj i Europi, nove
perspektive te dvije završne sesije:
Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje? i
Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova?
Četvrtom je sesijom predsjedavao stručnjak za suvremenu njemačku povijest dr. sc. Johann Chapoutot, profesor na HDR Sveučilištu u Grenobleu i član Sveučilišnog instituta Francuske koji trenutno u nakladi Seuil vodi izdavanje Povijesti suvremene Francuske u 10 tomova. Izlaganja ove sesije bila su usredotočena na pojedine segmente Prvog svjetskog rata, prikazujući ih iz druge perspektive. Osvjetljavanje poznatih statističkih podataka te povijesnih dokumenta drukčije postavljenim tezama istraživanja rezultiralo je s četiri vrlo zanimljiva izlaganja.
Prvo od njih, na temu
Ples sa „španjolskom damom": velika pandemija gripe 1918. i oblikovanje poslijeratne Europe Nikole Anušića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu bavi se pariškom mirovnom konferencijom u Versaillesu na kojoj su predsjednici Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije odlučivali o budućem izgledu Europe i ostatka svijeta. S obzirom da se konferencija vodila načelima koje je u 14. točaka definirao američki predsjednik Woodrow Wilson, Nikola Anušić se usredotočio na detalje njegova karaktera i psihofizičkog stanja kako bi pokazao da je ono moglo utjecati na krajnji ishod političkog sučeljavanja i kompromis vidljiv u budućoj političkoj karti svijeta. Psihofizičko je stanje američkog predsjednika zabilježeno u svjedočanstvima njegovih suvremenika, a s obzirom da se tijekom konferencije Wilson razbolio, Anušić ga dovodi s pandemijom španjolske gripe koja je u to vrijeme zahvatila i Pariz a netom poslije Prvog svjetskog rata odnijela više života nego što ih je tijekom rata izgubljeno na bojišnici.
Profesor Alain Soubigou govorio je u izlaganju
Osveta, nasilje i ratna stradanja u Češkoj, 1914. – 1918. o utjecaju Prvog svjetskog rata u Češkoj čiji su vojnici bili mobilizirani u ratu koji nije bio njihov. Austrougraska je monarhija na području Češke pronalazila „lojalne kadrove“, a osim gospodarske kompetencije, Česi su u vojnim i državnim strukturama obavljali stručne poslove ali bez mogućnosti odlučivanja. Navodeći podatke o broju stradalih čeških vojnika i civila (koji su umirali od gladi zbog rekviriranja hrane za potrebe vojske), Soubigou je istakao da se su stvarni podaci i nasilju i stradanju Čeha tijekom prvog svjetskog rata vidljivi i mogu se dokazati, ali postoje složeni razlozi prešućivanja ratnih nasilja tijekom rata i u poslijeratnom razdoblju. Govoreći o memorijalnom upravljanju nasiljem, odnosno o spomenicima poginulima u Prvom svjetskom ratu, Soubigou je istakao kako su oni vrlo diskretni i na temelju njih se ne može zaključiti na čijoj su se strani žrtve borile tijekom Prvog svjetskog rata. Uzroke takvom načinu memorijalnog upravljanja nasiljem Alan Soubigou vidi u činjenici da se Česi nikada nisu mogli samostalno odrediti prema opravdanosti i ciljevima rata te stoga što su tijekom rata trpjeli cenzuru, represiju, političko uhođenje i nasilje upravo od strane za koju su na bojišnici ginuli.
Dva posljednja izlaganja u četvrtoj sesiji bila su rodno određene studije Christe Hämmerle i Laure Guidi. Obje studije govore o medicinskim sestrama u Prvom svjetskom ratu, ali prva se ograničava na područje Austrougarske monarhije, dok druga govori o zapisima medicinskih sestara talijanskog Crvenog Križa.
Izlaganje
Prema rodnoj povijesti Velikog rata: slučaj austrougarskih ratnih medicinskih sestara Christe Hämmerle, izvanredne profesorice moderne povijesti i profesorice ženske i rodne povijesti na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Beču, temeljilo se na nekoliko sačuvanih autobiografskih tekstova bivših ratnih sestara u kojima se - za razliku od oficijelne imperijalistička povijesti u kojoj ne postoji čak ni statistika o točnom broju sestara koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu - vidi koliko su medicinske sestre bile neophodne, koji su bili motivi njihovog odlaska na frontu, u kakvim su uvjetima živjele i radile tijekom rata, kako je njihov položaj i doprinos bio prikazivan u medijima toga doba, što su proživljavale i s kojim posljedicama su se morale boriti nakon završetka rata. Kao najvažniji segment tih autobiografskih zapisa, od kojih su neki objavljeni u vlastitim izdanjima, profesorica Christa Hämmerle ističe objektivnost i realizam prikazivanja ratnih stradanja i svijest o odgovornosti svojeg zadatka. S obzirom da je riječ o vrlo raznorodnim zapisima koji nerijetko pokazuju i antiratne stavove te visoku razinu stresa kojemu su medicinske sestre bile izložene, ali i duboku profesionalnu posvećenost, koja je priznata tijekom rata da bi je se nakon rata potpuno ignoriralo, profesorica Christa Hämmerle na kraju je istakla kako je neophodno sve te postojeće osobne povijesti integrirati u oficijelnu povijest Prvog svjetskog rata.
Veliki rat. Iluzije i razočaranje u tekstovima sestara talijanskoga Crvenog križa, izlaganje Laure Guidi, u bitnim se točkama preklapa s izlaganjem Christa Hämmerle. Laura Guidi profesorice je suvremene povijesti na Sveučilištu „Frederico II“ u Napulju i jedan od utemeljitelja Societa Italiana delle Storiche. U svojem se izlaganju bavila analizom autobiografskih zapisa pripadnica nacionalnog Crvenog križa koje su tijekom prvog svjetskog rata njegovale ranjene i bolesne. Te su zapise u novije doba ponovo analizirali istaknuti talijanski povjesničari, a su dostupni u formi pisama i dnevnika.Za razliku od onih u austrougarskoj monarhiji, oni mjestimice pokazuju dozu ironije i kritičnosti prema muškom heroizmu i hrabrosti, kao i gubitak iluzija o opravdanosti rata s kojim su se talijanske pripadnice Crvenog križa dobrovoljno uključile u pomoć ranjenicima. Laura Guidi smatra da su specifične okolnosti u prijeratnoj Italiji doprinijele patriotizmu žena viših klasa koje su Prvi svjetski rat doživjele kao nastavak talijanskog rata za nezavisnost te da su mnoge od njih doživjele sestrinstvo kao priliku za emancipaciju, što se posebno odnosi na žene s talijanskog juga. U većini dnevničkih zapisa pitanje opravdanosti rata i ratnih razaranja medicinske sestre rješavaju vjerom a ne racionalnom argumentacijom. Značaj ovih tekstova, zaključila je Laura Guidi, je u iznimno potresnim i velikim iskustvima koja su utjecala na stav tih žena i na njihove buduće doživljaje u životu.
Najave
