Konferencija na kojoj ste iznijeli podatke o padu proračuna imala je gotovo nadrealan prizvuk jer je dosta neobično da ministar jedne vlade na takav način govori o proračunu, odnosno takvi se podaci obično čuvaju za borbu u Vladi. Nije mali broj onih koje smatraju da kad već niste uspjeli uvjeriti ministra Linića, onda trebate dati ostavku. Jeste li razmišljali o njoj?
- Ne. Ta tiskovna konferencija bila je motivirana željom da s javnošću podijelim rezultate analize postojećeg stanja. Moja je odgovornost reći istinu. Uvjerena sam da bi se oni koji se zalažu za davanje ostavke trebali dobro zamisliti nad time da traže ostavku zbog izgovaranja istine. Naravno da smo mi mogli izaći s brojkama lišenim konteksta, ispričati se zbog kašnjenja i ući u rasprave zašto jednom projektu 15 tisuća kuna, a drugom 20 tisuća, ali to nismo htjeli. Htjeli smo reći istinu, istinu koja nije lijepa, ali je takva kakva je. Jedino što me zaprepašćuje u reakcijama jest ta nesposobnost shvaćanja realiteta, da ljudima nije jasno da mi jesmo ušli u Europsku Uniju i da se nama život promijenio naglavačke. Vrlo rado bih pričala o tome zašto primjerice natječaj Kreativne Europe stopira neke tradicionalne kulturne djelatnosti, a druge ne. Zašto je ovo prilika za nove medije, performanse, vizualne umjetnosti, ali istodobno znači crveno svjetlo za, recimo, kazališta? I kako ćemo se postaviti u toj situaciji, a da zadržimo pluralitet različitih djelatnosti?
Hrvatska se ne može pohvaliti da je u krizi sačuvala izdvajanja za kulturu. I sami ste istaknuli da je stanje katastrofalno.
- Moramo biti realni i suočiti se sa stvarnošću, a ne lagati sami sebi. To je bio razlog za iznošenje podataka o padu proračunskih sredstava, i to u ciklusu od sedam godina, što se poklapa s europskim ciklusom financiranja. Nažalost, reakcije vrlo jasno upućuju na diskrepanciju u hrvatskom realitetu, pokazuju da ljudi ne žele čuti što je istina i zatvaraju oči pred realnošću.
Što mislite da se može napraviti s tim iznosom?
- Mnogo toga. Može se, primjerice, odlučiti suspendirati sve programe i kompletan iznos prebaciti na kulturnu baštinu i izgradnju, ako se to smatra izborom kulturne politike. Naša odluka bila je da privremeno zaustavimo investicije i baštinu, svjesni da smo u tim segmentima došli do granice ispod koje se ne može ići. Paralelno rezanjem na tim projektima i plaćama uspjeli smo za pet posto dignuti sredstva za programe. Uspjeli smo naći sredstva za digitalizaciju kina, osigurati sredstva za stipendije za pisce, naknade za posuđivanje, pokrenuli projekt Kulturni ruksak... Usmjerili smo se na poticanje onih projekata koji mogu dobiti sredstva iz europskih fondova: u prvom redu obnovu onih dijelova kulturne baštine koji znače i revitalizaciju socijalne i komunalne infrastrukture, kao i revitalizaciju industrijskih dijelova gradova pri čemu se najdalje otišlo u razvoju projekta „Rikard Benčić“, koji će vrlo skoro biti spreman za natječaje. Treća linija kojom će se, zahvaljujući našem rasporedu sredstava, u dogledno vrijeme moći oteretiti proračun jest europsko financiranje kulturnih i društvenih domova u mjestima do pet tisuća stanovnika. Već dvije godine ulažemo u njihovu obnovu jer je to naša obaveza, pogotovo ako se uzme u obzir rapidan pad gradskih i županijskih fondova za kulturu.
Kultura, naravno, nisu samo brojke, ali kad proračun za kulturu padne na 0,49 posto ukupnog proračuna, iznenađuje odsustvo kolektivnog bunta kulturnjaka, kako u institucijama tako i izvan njih. Bez obzira na golemo nezadovoljstvo, javno su o toj temi mahom govorili ili vaši politički protivnici ih oni bez zaleđa, odnosno oni koji formalno o vama ne ovise. Vas to ne čudi?
- Jedna od svrha iznošenja tih podataka bila je započinjanje javnog razgovora i zanimljiva je tema za rasprave zašto se u proteklih desetak godina nije poveo razgovor zašto proračun pada, zašto se nije kolektivno dizao glas zbog toga što gradovi i županije sve manje izdvajaju za kulturu, što se nije javno progovorilo gdje smo. Nemam iluzija o političkom kontekstu razgovora o kulturi jer mislim da je na jadnoj razini. Da je nekim slučajem proračun za kulturu rastao, ne bi me iznenadilo da politički protivnici komotno izvuku argument da se beskorisna kultura baškari dok padaju socijalne i rodiljske naknade. Ja ne mislim da su se u kritikama javili ljudi bez zaleđa, javili su se ljudi koji imaju svoje ime, svoju poziciju u kulturi i često se javljaju. Nemam nikakav problem s time, ne doživljavam to kao osobni napad, upravo suprotno: ti napadi mogu biti borba za javni pritisak koji je nužan i koji će poslati jasan signal da smo došli do razine ispod koje nećemo ići.
Ali vi ste ministrica kulture, ona koja bi se trebala boriti za svoj sektor. Jeste li dali sve od sebe da do ove situacije ne dođe?
- U kontekstu aktualne situacije, mislim da smo se dobro držali i dobro je da nismo izgubili više. Na početku mandata ove Vlade donesena je mjera protiv koje smo se dosta borili, a to je da se u sklopu razvijanja poduzetničke klime suspendira spomenička renta koja se nerijetko, nažalost, doživljavala kao parafiskalni namet, a ne ključan model za financiranje spomeničke baštine.
I nerijetko bila leglo korupcije.
- Istina je, nažalost, da se sredstva dobivena od spomeničke rente u lokalnoj samoupravi vrlo često nisu vraćala tamo gdje su se trebala vratiti, baš kao što su i u samom Ministarstvu sredstva od spomeničke rente postala supstitut sredstvima proračuna, umjesto dodatni izvor sredstava. Izdvajanja za kulturu kontinuirano padaju. To nije pad koji se dogodio preko noći, a proračun kojim sad raspolažemo nije bitno manji nego što je bio na početku mandata. Ako govorimo o ostavci, ja sam mogla vrlo hladno na početku mandata, u veljači 2012., reći kako pod tim uvjetima neću raditi, ali nisam osoba koja odustaje, nego u situacijama koje su teške pokušavam naći rješenje. Kad ste na ovoj poziciji, ne ponašate se razmaženo i ne rasplačete se na prvoj prepreci i ustvrdite kako nećete biti ministar jer je novca premalo. Tako ucjenjivački ne razgovara se ni u jednoj vladi. Nemam osjećaj krivnje, nemam osjećaj da se nismo dovoljno borili. Da, pristali smo na male ustupke, ali oni nisu naštetili proizvodnji jer su uštede išle većinom na plaćama i kašnjenju u investicijskim ciklusima. To je sve. Programi neće stradati.
Spomenuli ste moguće primjedbe „kultura se baškari dok se režu socijalna davanja“. Uvjerena sam da nitko normalan u srazu gladnog djeteta i izložbe ili bolnice i ciklusa koncerata, ne bi tipovao na kulturni sadržaj. Ali, izbori su rijetko kad takvi. Ne bojite se da prihvaćanje ovakvog proračuna znači i implicitno prihvaćanja stava: normalno je da će se kulturi rezati sredstva jer to je ionako zanimacija ili hobiji dokonih ljudi, a ne nešto što, čak i kad zanemarimo neupitnu vrijednost za zajednicu, donosi novac i od čega ne tako mali broj ljudi u ovoj zemlji živi?
- Slažem se s vama da su to skliska mjesta jer se automatski sjetim jednog nizozemskog političara desne orijentacije koji je rezanja sredstava njihovim temeljnim institucijama, a to su orkestri i muzeji, pravdao time da je kultura ionako hobi ljevičara i zabava elite. To nije prihvatljivo. Ali, situacija nije jednostavna i ovo je realnost koju trebamo prihvatiti. Državna izdvajanja za kulturu nisu jedina izdvajanja za kulturu u ovoj zemlji. Činjenica koju moramo prihvatiti jest da se sustavnom politikom kroz period duži od sedam godina sustavnim prikrivanjem recesije došlo do izmicanja kulture na marginu održivosti. Svejedno, kad su javne potrebe u pitanju, sektori se ne smiju promatrati izolirano: bilo da se radi o socijalnoj skrbi, zdravstvu ili kulturi. Sve je to jedna cjelina. I ja neću braniti kulturu time što ću reći: pa zašto ste uzeli nama, mogli ste uzeti zdravstvu koje je ionako dužno milijarde i 10-20 milijuna kuna, koji za nas znače puno, oni ne bi ni osjetili. Na takav tip argumentacije nisam spremna pristati. Javni sektori nisu konkurencija jedan drugom.
Ne bi smjeli biti, ali je isto tako činjenica da je u izdavaštvu od početka krize izgubljeno od 30 do 40 posto stalnih radnih mjesta. Govoreći o pregovorima sa sindikatima, vi ste ukazali na to da, primjerice, intendant nacionalnog kazališta ima plaću od 11 tisuća kuna, a ravnatelj gradskog kazališta, mislim, 14 tisuća kuna. Nitko ne kaže da rad u instituciji znači odsustvo kvalitete, ali koliko je umjesno raspravljati o ljudima koji bi i ozbiljnim rezanjima plaće i dalje imali pristojna sredstva za život, pogotovo kad ih se usporedi s onima koji nemaju prihode. A i jedni i drugi ovise o Ministarstvu kulture.
- Iznošenjem tog podatka referirala sam se na činjenicu da odvojeni kolektivni ugovori za gradske i državne kulturne institucije početkom devedesetih nisu bili najspretnije izvedeni. Ono što je nama bilo iznimno važno u pregovorima sa sindikatom djelatnika u kulturi bilo je da očuvamo sustav pravednosti za tih 1700 zaposlenih koji se nalaze pod našom brigom. Ti ljudi imaju svoju autonomiju, svoje koeficijente plaće i svoje kolektivne ugovore i kad se vode pregovori, to su sve stavke koje se uzimaju u obzir. Ali, ako već govorimo o tzv. nezavisnom sektoru i ako želimo biti brutalno iskreni, onda treba napomenuti da kad smo raspisali natječaj za poduzetništvo u kulturi, jedan od kriterija bio je kriterij zapošljavanja. Devedeset posto prijavljenih tražilo je novac, ali ne za zapošljavanja nego, bojim se, kako bi podmirili račune za bivše projekte i ušli u nove. Kriterij samozapošljavanja i zapošljavanja bit će jedan od ključnih u novom natječaju za poduzetništvo u kulturi. Naša sredstva su ograničena, ali isto tako želimo pomoći i u tom pogledu u skladu s europskim principima: 40 posto za hladni pogon, 60 posto za program. Budimo brutalno iskreni, kod nas postoji i hiperprodukcija kulturnih sadržaja, onima koji se natječu bilo bi pametnije da umjesto nerealno opširnih programa razmišljaju i o drugim stavkama.
Vratimo se na zaposlene u institucijama: oni nisu stolovi i stolice, to su ljudi koji stvaraju program. U kolektivnom sjećanju još odzvanja rečenica Antuna Vujića koji je, kad i je odlazio, istaknuo: „Ponosan sam što nije izgubljeno nijedno radno mjesto u kulturi.“ Svjesna sam opće percepcije da se radi o kulturnom plemstvu koje ima fiksna radna mjesta, ali isto tako sretna sam da, usprkos svemu, ta radna mjesta nisu izgubljena. Koliko se pak kreativiteta od njih može izvući, koliko se može izvući onoga što su dužni vratiti društvu, zavisi od arhivara do kustosa, od jedne do druge institucije.
I prije dolaska na funkciju ministrice, bili ste jedna od najistaknutijih predstavnica znanstvene i kulturne scene u Hrvatskoj, bliski s brojnima na toj sceni. Gnjave li vas oko proračuna?
- Nemam problema kad mi iskreno kažu što misle. Nemam problema čak i kad se njihovi stavovi u potpunosti razlikuju od mojih. Vjeran Zuppa je dosta otvoreno iznio što misli o aktualnoj politici, ali sam normalno s njim nakon toga razgovarala o problemu financiranja Splitskog ljeta. Ako već govorimo o njegovu prigovoru odsustva kulturne strategije, moj odgovor bi bio da ona ne smije biti na papiru. Ne vjerujem da popis lijepih želja ima ikakva smisla. Ono što mi smeta jest da ljudi iz kulture, i to ljudi koji imaju uvid u europski kontekst, nisu spremni prihvatiti promjene koje su se dogodile. Da nisu spremni vidjeti kako su prošla vremena da me netko zaskoči u pauzi predstave, izloži ideju i kaže: „Ja ću zvati ovog ili onog predsjednika, ti nazovi ministra financija“ i očekuju da će njihov genijalni projekt biti sproveden u praksu. Na takvu vrstu pristupa, na takvu vrstu mentalnog stava loše reagiram i znam biti jako neugodna. Još gore reagiram kad mi netko na moj savjet da se prijavi na natječaj uvrijeđeno odgovori kako on nije bilo tko i da mu je takvo što ispod časti.
Čest prigovor Ministarstvu kulture jest klijentelizam. Posljednji takav prigovor upućen je pri izboru povjerenika za organizaciju Sajma u Bologni, kad su žestoko reagirali pisci za djecu.
- Bologna je bila upravo naša odluka protiv klijentelizma. U slučaju svih zemalja koje su ikad bili partneri na tom sajmu, Ministarstvo je bilo to koje je bilo partner, a ne pojedinac ili pojedinačna udruga. Odluka je donesena, program je otvoren za sve koji u njemu žele sudjelovati. Svaka čast radu dosadašnjih organizatora, ali to nije privatni feud.
Već duže vrijeme na meti kritika nalazi se Hrvoje Hribar. Najčešći prigovor je da želi podvlastiti hrvatsku filmsku proizvodnju u Hrvatskoj. Kako to komentirate?
- HAVC je institucija čiji rezultati govore sami za sebe. A ti podaci govore o rastu prihoda financiranja iz drugih izvora, činjenici da budžetu vraćaju više nego što se iz budžeta za njih izdvaja. To je institucija koja je sposobna funkcionirati kao samostalni centar za audiovizualnu djelatnost. Znak uspješnosti je i način izbora i raznovrsnost projekata. U sustavu HAVC-a već su godinama ljudi u čije odluke i etiku ne bih sumnjala. Velik dio tih napada usmjeren je na HAVC kao takav, a ne na samog Hribara. A bojim se da su napadi motivirani prekidom telefonskih veza. Filmska industrija 1990-ih i 2000-ih bila je noćna mora svakog ministra. Ono po čemu će se HAVC ocjenjivati na duge staze jest povećanje gledanosti hrvatskog filma, kontinuirano povećanje broja naslova.
A kako komentirate njegov sukob interesa u pripremi Dana hrvatskog filma?
- To je manifestacija koja je već godinama upitna i po svojoj kvaliteti i značaju na terenu filmskih manifestacija. I to je sve što imam o tome reći.
Što je s Pulom? Ako eliminiramo bunt protiv rezanja budžeta, zanimljiva je odluka da umjetnički direktor bude stranac?
- Pad od jedan i pol posto realno nije nešto posebno. Razvoj Pule ovisi u razvoju pluraliteta djelatnosti, djelatnosti koja neće biti svedena na deset dana festivala. Zato smo se odlučili da umjesto umjetničkog ravnatelja bude postavljeno Umjetničko vijeće sastavljeno od tri člana s namjerom da Pulu stavi na europsku kartu. Zato je odlučeno da na čelu tog Vijeća bude Mike Downey.
Upućeni kažu da je njega dosta teško uhvatiti jer je okupiran cijelim nizom drugih projekata.
- Znam, ali zato postoje druga dva člana vijeća. Meni je iznimno drago što je baš Pulski filmski festival prvi natječaj na kojem je izabran netko iz Europe. Svi naši poslodavci imaju mogućnost objaviti natječaje na EURES portalu i to je realnost koju možemo očekivati u narednom razdoblju.
Upravo ste se vratili s Kulturnog foruma u Parizu. Jedan od zaključaka je inicijativa za donošenje kulturne strategije na razini cijele Europe. Što bi to u praksi trebalo značiti?
- Ideja kulturne strategije na razini Europe iznesena na kulturnom forumu u Parizu koji je okupio velik broj umjetnika, teoretičara i političara odnosno predstavnika izvršne vlasti - ne znači poništavanje različitosti, upravo suprotno: njime se potiče i ideja da je svaka kultura prostor za mjesto razlike. No, njome bi se obuhvatilo, primjerice, i pojam kulturnog izuzeća odnosno ideja da kultura i umjetnički proizvodi ne smiju biti podložni poreznim i tržišnim mehanizmima kao neka druga roba. U tom je smislu bila izuzetno važna prisutnost povjerenika za unutarnje tržište Michela Barnier. Govorilo se i o potrebi osnivanja kreditnih linija namijenjenih malim i srednjim poduzetnicima u kulturi. No, možda i najvažnija motivacija organizacije ovog foruma, koji nije bez razloga sazvan pred izbore za Europski parlament, jest taj da je u generalnoj strategiji Europa 2020. kultura zanemarena. Ideja je bila poslati poruku da ideja EU nije primarno ekonomski koncept kako sada izgleda i protiv čega se, pa i Molotovljevim koktelima, bune u Bruxellesu, niti da je ideja EU puki politički projekt, već je u svojoj srži kulturni projekt. Nije čudo što se u tom kontekstu često citira rečenice Roberta Schumana, idejnog kreatora EU, a koja glasi: „Da mogu početi ispočetka, počeo bih s kulturom.“
Forum je izrodio i apelom, u kojem se spominje i rezanje proračuna za kulturu. Koliko apel kao takav može biti učinkovit?
- Rezanja proračuna za kulturu prisutna su u brojnim zemljama. Prošle godine u Velikoj Britaniji ugasio se niz javnih biblioteka, što je zadnje u što bi većina zemalja htjela dirati. Arhivi, muzeji i biblioteke naprosto su elementi civilizacije, mjesta koja ne mogu biti tretirana kao kulturna industrija. Svejedno, to se dogodilo. Taj apel, pa i ideje kulturne strategije, motivirani su potrebom za elementarnim osvješćivanjem da kultura nije trošak nego ulaganje, bilo da je riječ o stvaranju radnih mjesta, bilo zbog doprinosa cijelom budžetu i cijelom gospodarskom razvoju. Zasebna, ali vrlo važna tema, bilo je i pitanje o zaštiti autorskih prava kao i specifičnim pitanjima digitalnog doba.
Koliko ima istine u glasini da se ne namjeravate vratiti na sveučilište, već se nakon završetka mandata spremate za diplomaciju?
- Nimalo. Zbog obiteljske situacije ja mogu živjeti samo u Hrvatskoj. Već i posao ministrice, koji zahtijeva brojna putovanja, opterećuje moju obitelj. Uostalom, ne samo zbog toga, ja nisam tip za diplomaciju; da jesam, vjerojatno ne bih nikad sazvala ni tu tiskovnu konferenciju.
Razgovarala: Adriana Piteša