Metodologija rada evidentiranja pokretne kulturne baštine

Sektor za zaštitu kulturne baštine u suradnji sa stručnjacima konzervatorskih odjela bavi se evidentiranjem pokretne kulturne baštine, poglavito one u sakralnim objektima na području Republike Hrvatske.

Posao evidentiranja pokretnih kulturnih dobara u ovom odsjeku započeo je još 1985. godine i proizašao je iz potrebe za sustavnim dokumentiranjem sakralnih inventara. Cilj je bio identificiranje, evidentiranje, dokumentiranje, te konzervatorska obrada svakog pojedinog kulturnog dobra, kako bi se dobio uvid u njihovo stanje i izradila lista prioriteta kulturnih dobara za restauratorske radove.

Ovim načinom dokumentiranja stvara se ujednačen i cjelovit inventar sakralne baštine koja je temelj za sustavnu brigu o pokretnoj kulturnoj baštini.
Na temelju stvorene dokumentacije pokretna kulturna baština se može valorizirati, a ona najvrednija se upisuje u Registar spomenika kulture, koji je osnova za njenu pravnu zaštitu.

Evidentiranje pokretnih spomenika može se sažeti u tri faze:

1. FAZA se sastoji od prikupljanja postojeće dokumentacije, a to su evidencije i registracije u nadležnim konzervatorskim odjelima, stručne literatura i  kulturno povijesnih pregleda o objektu u kojem se inventar nalazi i  samom inventaru.

2. FAZA je rad na terenu, u samom objektu - crkvi, samostanu, kapeli, sakralnom muzeju, župnom dvoru. Posao obavlja tim stručnjaka kojeg čine konzervatori i fotograf. Konzervatori popisuju sav pokretni inventar unutar jedne crkve, što znači da obrađuju ne samo one najvrijednije predmete, dakle umjetnička djela, već i one predmete koji predstavljaju, materijalno svjedočanstvo koje ima civilizacijsku vrijednost“.

Svaki predmet takve vrijednosti se identificira, mjeri, datira, utvrdi se materijal od kojeg je izrađen, tehnika izrade, kao i podrijetlo umjetnine, nakon čega slijedi sažeti opis predmeta. Iščitavaju se i bilježe signature, pisani zapisi, žigovi. Također se utvrđuje i dokumentira stanje predmeta sa svim njegovim oštećenjima. Na kraju se svaki predmet fotografira, klasičnim fotoaparatom i digitalnom kamerom. Snima se najprije cjelina inventara, a zatim svaki pojedini predmet i detalj.

3. FAZA sastoji se od obrade svih relevantnih podataka, odnosno izrade dosjea. Dosje se otvara za svaki pojedini sakralni objekt i unose se podaci o cjelokupnom inventaru koji je terenski obrađen. Uvodni dio dosjea sadrži osnovne podatke o sakralnom objektu  s ocjenom inventara u cjelini. Redoslijed obrađenog inventara uvijek po istom hijerarhijskom principu  započinje s glavnim oltarom, zatim slijede bočni oltari, pa samostalni kipovi, slike, korske klupe, klupe za vjernike, ostalo pokućstvo, liturgijsko posuđe, misno ruho, sve do najsitnijeg inventara koji se čuva u sakristiji, župnom dvoru, tavanu, uključivši i ex vota.

Kako dosjei sadrže cjeloviti uvid u inventare sakralnih objekata na kojem se temelji valorizacija, te uvid u stanje i stupanj ugroženosti, kulturna baština se na temelju ovih podataka uvrštava u liste prioriteta za zaštitne radove i uvodi stručni nadzor nad restauratorskim radovima. Ujedno, ovako prikupljena dokumentacija izuzetno je značajna za provođenje potrage za nestalim predmetom u slučaju eventualne krađe ili  nezakonitog iznošenja iz zemlje, kao i za dokazivanje vlasništva nad predmetom.

Konačni cilj ovog opsežnog posla je obrada svih vrijednih sakralnih inventara na području Republike Hrvatske, kako bi se što kvalitetnije vodila skrb o njima, budući da pokretna kulturna dobra predstavljaju vrlo važan dio nacionalne kulturne baštine.