"Nagrada Vicko Andrić" za 2016.
Na sjednici Odbora za dodjelu Nagrade „Vicko Andrić“, donesene su odluke o dodjeli ove Nagrade za 2016. godinu. Nagrada za životno djelo dodijeljena je gospodinu dr. sc. Zorislavu Horvatu, danas umirovljenom djelatniku Konzervatorskog odjela u Zagrebu, godišnja nagrada dodijeljena je gospođi dr. sc. Jasni Jeličić Radonić za konzervatorsko-restauratorske radove na crkvi sv. Ivana u Starome Gradu na Hvaru, a nagrada za doprinos lokalnoj zajednici dodijeljena je Ekomuzeju Batana u Rovinju.
O nagradama je odlučio Odbor Nagrade „Vicko Andrić“ u sastavu: mr. sc. Branka Šulc, dr. sc. Žarko Španiček, dr. sc. Tajana Pleše, dr. sc. Darko Komšo, mr. sc. Zoran Wiewegh, dr. sc. Tatjana Lolić, dr. sc. Radoslav Bužančić i Ranka Saračević Würth, prof., kao članovi Odbora te Davor Trupković, d. i. a., predsjednik Odbora.
Obrazloženje za dodjelu Nagrade „Vicko Andrić“ za životno djelo dr. sc. Zorislavu Horvatu
Nagrada „Vicko Andrić“ za životno djelo dodjeljuje se dr. sc. Zorislavu Horvatu jer je svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježio vrijeme u kojem je djelovao. Njegov rad čini zaokruženu cjelinu, a njegova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.
Zorislav Horvat rođen je 1937. godine u Petrovgradu, današnjem Zrenjaninu. Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskome odsjeku ondašnjeg Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1962. kod prof. Drage Galića.
Od travnja 1965. do ožujka 1967. radio je u Konzervatorskome zavodu u Zagrebu što je usmjerilo njegove interese prema proučavanju gotičke arhitekture u kontinentalnome dijelu Hrvatske. Uz redoviti zavodski posao i svoje slobodno vrijeme koristio je za obilazak i analizu građevina na terenu, pažljivo ih skicirajući, snimajući i bilježeći važne pojedinosti.
Razdoblje od 1967. do kraja 80-ih provodi radeći godinu dana u Amsterdamu u projektnome uredu Oyevaar, Stolle, van Gool, zatim u Arhitektonskome birou „Centar 51“ u Zagrebu, koji je tada vodio Vjenceslav Richter, da bi se nakon 80-ih vratio konzervatorskomu poslu i ponovno zaposlio u tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, gdje ostaje sve do umirovljenja, do konca 2002. godine. Međutim, odlazak u mirovinu ne znači prekid djelovanja u struci. Svoj istraživački rad na srednjovjekovnim kulturnim dobrima nastavlja jednakim entuzijazmom.
Doktorirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1987. godine s temom „Analiza stilsko-oblikovnih struktura gotike na tlu kontinentalnog dijela Hrvatske“, pod mentorstvom dr. Andre Mohorovičića i dr. Borisa Magaša. Disertacija je nakon obrane objavljena u dva dijela pod naslovima „Strukture gotičke arhitekture“ i „Katalog gotičkih profilacija“.
Tijekom svoga zanimanja za povijest gotičke arhitekture u kontinentalnome dijelu Hrvatske redovito je pisao pa je od 1967. do danas objavio oko stotinu i trideset stručnih i znanstvenih članaka u renomiranim znanstvenim časopisima.
Osim objavljene disertacije, autor je još dviju knjiga: „Heraldički štitovi gotičke arhitekture kontinentalne Hrvatske“ objavljene 1996. i „Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije“ objavljene 2003. godine.
Godine 2014. objavljuje knjigu „Burgologija: Srednjovjekovni utvrđeni gradovi kontinentalne Hrvatske“, koju su recenzenti dr. sc. Milan Kruhek i dr. sc. Zlatko Karač ocijenili „jedinstvenim djelom uopće u postojećoj hrvatskoj burgeološkoj problematici“ (M. Kruhek), odnosno „kapitalnim znanstvenim djelom nacionalne važnosti u kojem je autor sintetizirao svoju veliku medijavelističku i arhitektonsku erudiciju, ujedinjujući znanja i rezultate iz respektabilnog cjeloživotnog opusa istraživanja srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture kontinentalne Hrvatske“ (Z. Karač).
Upravo stoga što se radi o predanoj cjeloživotnoj posvećenosti i akribiji koja je rezultirala tako bogatim opusom na ovome još uvijek nedovoljno istraženome području naše fortifikacijske baštine, zaokruženim posljednjim sintetskim djelom „Burgologija: Srednjovjekovni utvrđeni gradovi kontinentalne Hrvatske“, smatramo da dr. sc. Zorislav Horvat s punim pravom zavrjeđuje ovu prestižnu konzervatorsku nagradu za životno djelo.
Obrazloženje za dodjelu godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ za radove na crkvi sv. Ivana u Starome Gradu na Hvaru dr. sci. Jasni Jeličić-Radonić
Dobitnica je godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ dr. sc. Jasna Jeličić-Radonić, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, za završene konzervatorsko-restauratorske radove na crkvi sv. Ivana u Starome Gradu na Hvaru.
Ranokršćanska crkva sv. Ivana nalazi se na području bogatome antičkom baštinom, koja je unatrag nekoliko godina valorizirana i upisom Starogradskoga polja na UNESCO-ov popis Svjetske baštine. Od godine 1979. Jasna Jeličić-Radonić voditeljica je konzervatorsko-restauratorskih radova tijekom kojih je istražen dio antičkoga grada i uređena ranokršćanska crkva, koja je iznova posvećena 10. prosinca 2016. godine te joj je tako vraćena izvorna kultna funkcija.
Crkva sv. Ivana izgrađena je sredinom 6. st. na ostatcima crkve iz 5. st., a paralelno s njom izgrađena je i druga sjeverna crkva nešto većih dimenzija. Tako je nastao složeni sklop dvojnih ranokršćanskih crkava različitih funkcija.
Konzervatorskim i arheološkim istraživanjima otkrivene su brojne preinake ranokršćanskih crkava. U 11. stoljeću crkvene su građevine obnovljene samo u istočnome dijelu, što je u potpunosti sačuvano u crkvi sv. Ivana. Tada se unutar apside i lađe crkve prislanjaju piloni koji nose novu polukalotu i novi bačvasti svod. U 15. stoljeću crkva se preuređuje u gotičkome stilu i produžuje na izvornu veličinu. U zapadnome dijelu dobiva novi prelomljeni svod, obnavlja se pročelje na kojoj je rozeta, a postavlja se i novi oltar. Tada se podiže razina poda u cijeloj crkvi, što je uvjetovano ukopavanjem grobova. Posljednje izmjene napravljene su u vrijeme baroka, što se jasno uočava na pročelju crkve, kada se također podiže razina poda, a time i prozorska rozeta.
Iz ranokršćanskoga vremena sačuvan je osnovni korpus crkve, apsida s trijumfalnim lukom te elementi ranokršćanskoga crkvenog namještaja i dijelovi podnih mozaika. Značaju ranokršćanske crkve pridonosi postavljanje crkvenoga namještaja – dvaju pilastara i kapitela na bazu oltarne pregrade, premda neznatno odmaknute od izvornoga položaja, ali u neposrednoj blizini rekonstruiranoga ranokršćanskog oltara. Prezentacijom mozaika ispod posebne konstrukcije staklenoga poda i postavljanjem elemenata kamenoga namještaja na bazu oltarne pregrade pored rekonstruiranoga oltara ujedinjeni su ranokršćanski elementi pronađeni prilikom istraživanja sklopa dvojnih crkava u jugoistočnome dijelu antičkoga Farosa.
Ovim vrijednim konzervatorskim projektom istaknut je kontinuitet urbanoga života na području Dalmacije od antičkih vremena do danas (Stari Grad slavi 2400 godina postojanja).
Osim što je dugogodišnja voditeljica arheoloških istraživanja i konzervatorsko-restauratorskih radova, Jasna Jeličić-Radonić koordinatorica je i autorica koncepta izložbe „Pharos: antički Stari Grad“ postavljene u Muzejsko-galerijskome centru u Zagrebu 1995. godine te autorica (s Mirom Katićem) monografije „Faros – osnivanje antičkog grada“ objavljene 2015. godine, što svjedoči o njezinu dugogodišnjem i upornom radu na zaštiti i promidžbi starogradske, hrvatske i svjetske baštine.
Obrazloženje za dodjelu Nagrade „Vicko Andrić“ Ekomuzeju „Batana“ iz Rovinja za doprinos lokalnoj zajednici
Nagradu za doprinos lokalnoj zajednici koja se dodjeljuje pojedincima ili udrugama civilnoga društva za brigu oko očuvanja kulturne baštine ili za njezinu promidžbu ove je godine dobio Ekomuzej „Batana“ iz Rovinja.
Ekomuzej „Batana“ iz Rovinja posvećen je tradicijskomu drvenom plovilu batani i zajednici koja ga je izabrala za svoj simbol. Kao najrasprostranjenije tradicijsko plovilo u Rovinju, batana zrcali kontinuitet lokalne materijalne i nematerijalne pomorske i ribarske baštine, ali i kontinuitet svakodnevnoga života domaćega stanovništva. Stoga je jedan od glavnih zadataka Ekomuzeja pokazati batanu kao živu nositeljicu primorske tradicije, ali i kao sponu koja svakodnevno povezuje lokalne žitelje raznih etniciteta, ponajprije danas manjinskoga talijanskog i većinskoga hrvatskog. Ne manje važan zadatak Muzeja jest valorizirati batanu kao važnu kariku koja rovinjsku zajednicu povezuje s velikom obitelji tradicionalnih plovila i s njima povezanih lokalnih zajednica na Jadranu i Mediteranu, čime je rovinjski Ekomuzej uključen u međunarodnu inicijativu zaštite pomorske baštine.
Projekt Ekomuzej „Batana“ predstavlja jedinstven pristup očuvanju ukupne materijalne i nematerijalne baštine Rovinja na temelju inicijative lokalnih stanovnika i projekata razvoja koje su tijekom niza godina razvijali vrsni stručnjaci. Batana je u Registar kulturnih dobara RH upisana 2008. godine.
Projekt Ekomuzej „Batana“ započeo je zahvaljujući entuzijazmu nekoliko pojedinaca i podršci lokalne uprave. Nakon doniranja napuštene kuće u rovinjskoj luci i pomoći Grada Rovinja projekt je okupio grupu zainteresiranih građana kojima je stalo do kulturne baštine. Oni su osnovali udrugu „Kuća o batani“, koja danas upravlja Ekomuzejom.
U upravljanju Ekomuzejom od početaka sudjeluje i tvrtka Muze d.o.o. za savjetovanje i upravljanje projektima u kulturi i turizmu iz Zagreba.
Utemeljen na principima znanja, poštovanju kulturnoga i baštinskoga kontinuiteta i dijaloga, inkluzije, inovativnosti, interdisciplinarnosti i multimedijalnosti, Ekomuzej „Batana“ svojim raznorodnim programima istražuje, vrednuje, štiti, interpretira, rekreira, prezentira i komunicira materijalnu i nematerijalnu maritimnu baštinu te aktivno osnažuje kulturni identitet i posebnost grada Rovinja kao mjesta ugodnoga za život za sve svoje stanovnike i kao jedinstvenoga odredišta za sve svoje posjetitelje.
Razvoj i inovacije ekomuzeoloških principa, primijenjenih u lokalnoj sredini za njezine potrebe poticanjem inovativnoga participativnog kulturnog turizma i raznolikih programa za osnaživanje kulturnih kompetencija zajednice za održivi razvoj, ključni su zadatci rovinjskoga Ekomuzeja. Ništa manje značajan cilj jest osvješćivanje uloge batane kao važne karike interkulturnoga dijaloga kojim se rovinjska zajednica umrežava s velikom obitelji tradicionalnih plovila i s njima povezanih lokalnih zajednica na Jadranu i Mediteranu te aktivno pridonosi međunarodnim inicijativama zaštite maritimne baštine i kulture Europe i svijeta.