LIJEPE NOVOSTI IZ OB DUBROVNIK Radonić: Projekt ‘Rođeni za čitanje’ od 2021. provodit će se na razini Hrvatske

Samo 15 minuta čitanja je dovoljno da bi se u djetetu probudila ljubav prema knjizi – objašnjava nam dr. Marija Radonić, inače šefica Odjela pedijatrije Opće bolnice Dubrov­nik te voditeljica njihovog jedinog europskog projekta ‘Rođeni za čitanje’. Upravo kako bi on zaživio i na naco­nalnoj razini članica je radne skupine Ministarstva kulture za izradu Naci­onalne strategije poticanja čitanja u Republici Hrvatskoj za od 2017. do 2022. godinu. Izgledno je, iznosi za DuList, da se s provođenjem projekta krene već sljedeće godine. Navedeno smo iskoristili kao povod za razgovor s ovom omiljenom dubrovačkom pedi­jatricom, ali i kako bismo provjerili kako funkcionira odjel za najmlađe u trenutcima pandemije koronavirusa.
O čemu je riječ?
Već 15 godina u suradnji s Gradom provodimo program ‘Rođeni za čita­nje’ i mislim da je sugrađanima i dobro poznat. Osnova programa čini zajedničko čitanje pedijatara s dje­com za dob adekvatnih slikovnica koje se poklanjaju na kraju pregleda. Roditelje se podučava o važnosti čitanja djeci kao dio određenog ritu­ala. Dijete se pri tom osjeća paženo, zaštićeno, voljeno, upravo onako kako mu je potrebno za pravilno odrasta­nje, a osobito u ovim sadašnjim kri­znim trenucima budući cilj nije dijete naučiti čitati i pisati do odlaska u školu nego želja da ono odraste s lju­bavi prema knjizi i čitanju. To će mu kasnije pomoći u daljnjem uspjehu u školi. Tako je ova neplanirana situ­acija s pandemijom i dulji boravak kod kuće, široko otvorila put čitanju djeci kao jednoj od temeljnih preven­tivnih aktivnosti koja može utjecati na djetetov pravilan rast i razvoj. Ali možemo to i drugačije reći. Ustrajnost na ‘čitanju’ učinila je da svoje petna­estogodišnje iskustvo stavimo kao moćni alat u borbi protiv negativnih posljedica koje bi pandemija mogla imati na djetetov razvoj. Izgledno je da u suradnji s MK RH koje je i nosi­telj ovog programa i ministricom Ninom Obuljen Koržinek, i Mini­starstva zdravstva RH ove godine to postane i hrvatski nacionalni projekt budući da je dobar dio predradnji već napravljen. Na posebnom natječaju već su odabrane slikovnice hrvatskih autora i ilustratora.
Kako se uopće rodila ideja o projektu?
Sam program preuzet je od profesora Giorgija Tamburlinija s Instituta za majku i dijete u Trstu prije petnaest godina. On se ostvario u direktnoj suradnji s Gradom Dubrovnikom i na njemu su sudjelovali svi pedijatri OB Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanske županije. Program je zamišljen da se djeci čita na redovitim sistematskim pregledima, ali i za vrijeme boravka u bolnici. Pedijatri u primarnoj zdrav­stvenoj zaštiti imaju dio preventiv­nih aktivnosti kao što su provođenje cijepljenja, kontrola sluha, vida, uhra­njenosti, anemije, pravilnog držanja što se tiče tjelesnog zdravlja, na ovaj način brinemo za njihovo mentalno zdravlje.
Kako odabrati štivo za čitanje?
Štivo se bira adekvatno djetetovom uzrastu. Npr. za djecu od četiri mje­seca do godine i pol najbolje su slikov­nice koje dijete može držati u svojim rukama, znači da su manjeg formata. Također, to su slikovnice zaobljenih rubova kako se ne bi povrijedilo i eko­loškog papira i boja kako bi ih moglo staviti u usta. Cijela naša kultura je ‘kultura zabrana’, a on se s tom knjiži­com može ponašati kao s nekom pri­jateljskom igračkom. Djeca tog uzra­sta najviše vole gledati u jednostavne boje i lica druge djece. Upravo je takva naša slikovnica koja je na neki način postala zaštitni znak kampanje.
Kakva je povratna informacija među djecom i roditeljima?
Svatko tko radi s djecom ima prirodnu potrebu im nešto pokloniti. Stoga je bila prilika darovati nešto s poru­kom, nešto što će im koristiti. Do sad smo tiskali četiri slikovnice za četiri kronološke dobi pa tako dijete prije dolaska u školu ima svoju malu bibli­oteku. Kroz 15 godina izmijenile su se generacije i sad kad mi dođu na pre­gled kažu: ‘E, to ima moj brat! Hoću ovu!’, zatim mi pričaju sadržaj slikov­nica i kažu mi koja im je najdraža. Na taj način uspostavili smo jednu pot­puno novu komunikaciju. Roditelji su prije djecu plašili odlaskom liječniku i ona sad nemaju strah već vežu jednu ugodu. To je jako jednostavna, lijepa i slino korisna aktivnost.
Kakva je, s obzirom na pandemiju koronavirusa, situacija na Pedija­trijskom odjel OB Dubrovnik?
Svake zime suočeni smo s velikim bro­jem pacijenata kada imamo zauzetost postelja do 120 posto, a ponekad čak i više zbog sezonskih bolesti, gripe i komplikacija gripe što su najčešće upale pluća, zatim zbog RSV bronhi­olitisa i pogoršanja astme kod djece. Uz to imamo nedostatak prostora osoblja, kako liječnika, tako i sestara. Odjel, nažalost, nema Hitni pedija­trijski prijem, prostorno ni kadrovski, poliklinički dio, kao ni čekaonicu s odvojenim dijelom za zdrave i bole­sne. Pandemija je ove godine dodatno potencirala sve ove dosadašnje pro­bleme. Broj hospitalizirane djece od COVID virusne bolesti je relativno mali, ali zbog prirode bolesti zahtijevao je improvizaciju i reorganizaciju načina rada. U samom Odjelu pregrađen je dio za preglede i izolaciju febrilne djece. U jednoj od izdvojenih prostorija OHBP-a ambulanta je za pregled djece sa sum­njom ili jasnim epidemiološkim, labo­ratorijskim i kliničkim znacima bole­sti. Za hospitaliziranu djecu zasebna je soba u COVID dijelu bolnice kao i posebna soba za COVID pozitivne, bolesne rodilje i novorođenčad. Pred očima su mi slike bolnice u Bergamu i njihove visoke tehničke opremljenosti, od ventilacijskog sustava za snižavanje tlaka kako bi se smanjila koncentracija virusa, video nadzora, od unatrag par dana ima ga i inektologija, interfona za nadzor pacijenata, automatskih otvaranja vrata…, tako da ove naše improvizacije stvarno na sve nas dje­luju dosta stresno. Nas su samo četiri bolnička pedijatra u ovom trenutku. Imamo pet specijalizanata koji prema sada važećim uputama ne mogu pre­kidati specijalizaciju i doći pomoći. Dvoje umirovljenih liječnika dolazi nam za ispomoć u dežurstva. Prema aktualnoj sistematizaciji nedostaje nam osam sestara.
Kako onda uspijevate funkcionirati?
S ovako malim brojem sestara i liječnika, nemamo posebni tim koji bi radio samo s COVID sumnjivim i COVID pozitivnim pacijentima tako da je osoblje ‘raza­peto’ na više radili­šta, u isto vrijeme. Posebno je stresno u dežurstvima kada je u službi samo jedan liječnik, od hitne ambulante, COVID ambu­lante, odjela, neonatologije, rodilišta i rađaonice. Stalno smo uz telefon, uz veliki broj aktivnih sati u pripravnosti i preko­vremenih sati, i isto toliko onih neevi­dentiranih. To iscrpljuje jer ne traje od jučer. Slično je i sa sestrama, odjelne sestre rade istovremeno u Hitnoj i COVID ambulanti. Ono što je dobro je što je raspisan natječaj za dva gotova pedijatra, iako sumnjam da će se netko javiti jer nas u RH manjka stotinjak. Na natječaj za specijalizacije iz pedi­jatrije javile su se dvije kolegice za koje jedva čekamo da nam se pridruže. Ali i taj administrativni put do izdavanja dekreta od strane Ministarstva traje i traje. Koje je moguće rješenje? Vidim ga u mogućoj privremenoj reorganiza­ciji rada svih pedijatara u Županiji dok traje pandemija.
Postoji li povećana zabrinutost roditelja oko obolijevanja djece? Kako ‘smirujete’ strah?
Dječji sam pulmolog i naravno da svakodnevno dijelim strahove i dileme roditelja te djece. Nekoliko je grupa rizične djece, a najbrojniji su astmatičari. Za njih je važno da redovito uzimaju profilaktičku zaštitnu terapiju i tako drže bolest u potpunoj ili makar dobroj kontroli. Zatim djeca s cističnom fibrozom koji su malobrojni, ali je njihovo liječenje posebno zahtjevno. Važno je da su se cijepili za gripu i pneumokok te time se maksimalno zaštitili. Drugo najče­šće pitanje je pitanje nošenja maski. Školska djeca u obvezi su nošenja maski posebno u školama koje ne mogu osigurati preporučene uvjete. Oni koji se žale da ih maska smeta, preporuka je nositi troslojne platnene pamučne maske. Djeca predškolske dobi nisu u obvezi nošenja maski zbog opasnosti od gušenja, ali neki ih rado nose jer žele biti kao njihovi sta­riji braća i sestre. Najvažnije je rodite­ljima jasno odgovoriti na pitanja koja ih muče.
Kako djeci objasniti važnost provo­đenja mjera zaštite?
Ovisi o kojoj dobnoj skupini se radi, djeca puno bolje slušaju i surađuju nego što to mi mislimo. Veliki broj djece za razliku od odraslih posluša ono što mu se kaže. Uvijek će biti onih kojima će to biti teže, ali su malobrojni pa je to kao i u svemu. Ima jedna vrlo dobra slikov­nica koju je još u pro­ljeće izdala Svjetska zdravstvena orga­nizacija, a zove se ‘Ti si moj heroj’. Prevedena je na hrvatski jezik i na vrlo jednostavan način poka­zuje kako pri­stupiti djeci. Preporučam je svim rodi­teljima i djeci i može se naći na mrežnoj stranici SZO/WHO.
Kako izgraditi imunitet?
Djeca uglavnom imaju dobar imuni­tet i vrlo rijetki su oni s imunodefici­jencijom koja je bolesti sama po sebi. Zdrav način života – tjelesna aktiv­nost, puno boravka na otvorenom i zdrava prehrana – temelj su zdravlja i nisu potrebni samo u borbi protiv Covid bolesti. Međutim prema istra­živanju CroCOSI u RH, 31 posto djevoj­čica i 38,7 posto dječaka ima preko­mjernu tjelesnu težinu ili je predebelo, što nas stavlja na peto mjesto u Europi po broju pretile djece. Prema istom istraživanju svako treće dijete odlazi u školu autobusom ili ga voze rodite­lji, više od trećine djece ne sudjeluje u sportskim ili plesnim aktivnostima, a više od polovice djece, dva ili više sati radnim danom provede gleda­jući TV. To je naša stvarnost. Nikakvi suplementi iz ljekarne tu neće pomoći. Potrebna je promjena svijesti i stava.
Većina simptoma, ali i oblik obolje­nja kod djece bio je blag. Kakva su Vaša iskustva?
Istina, djeca koju smo liječili i mi i kolege infektolozi imali su blaže respi­ratorne i gastrointestinalne simptome, iako su opisani slučajevi djece oboljele od višesistemskog upalnog sindroma, ali mi na sreću nismo imali tako teško bolesnu djecu. Zabrinuti smo za djecu s komorbiditetima, u populaciji ih je oko 20 posto, i ne znamo kakav tok bolesti može biti kod njih. Trenutno imamo u bolnici COVID bolesnu dje­vojčicu koja ima nedostatak jedne loze bijelih krvnih stanica koja smanjuje sposobnost obrane organizma.
Kako sačuvati mentalno zdrav­lje djece uslijed novonastalih okolnosti?
Uobičajeni ritam života obitelji se promijenio, pojedini roditelji ne idu na posao jer posla nema. Zabrinuti su. Djeca ne idu u školu ili idu pod novim uvjetima jer pojedine škole nemaju mogućnosti za provođenje nastave po važećim uvjetima. Sve se to reflektira i prenosi na djecu. Čita­jući istraživanja provedena u Kini, Ita­liji i Španjolskoj, nažalost posljedice na mentalno zdravlje djece mogu biti kratkoročne i dugoročne najčešće u vidu straha i depresije te se pojača­vaju s dobi djeteta. Česte su smetnje koncentracije, osjećaj dosade, preo­sjetljivost i iritabilnost, nemir, ner­voza, zabrinutost, osjećaj usamljeno­sti i nelagode. Kod neke djece to može biti odraz već postojećih problema. Za neku djecu npr. online nastava može biti dobro kratkoročno rješenje, ali ne i dugoročno jer dijete može imati strah od ponovnog vraćanja u školu. Prema mišljenju dr. Wagnera sa sve­učilišta u Texasu puno više utjecaja ima duljina karantene nego sam njen intenzitet. Ono što možemo napra­viti je osnaživanje roditelja. Nažalost ono čemu mi svjedočimo u svakod­nevnom radu je ekstremna napetost pojedinih roditelja kada dođu s dje­com na pregled. Istina to traje i od prije vremena koronavirusa, ali sada skoro da nema dana da dežurni ne referira neko neugodno iskustvo, bilo zbog međusobnog sukoba roditelja, ili ljutnje, prijetnji medicinskom osoblju. A povod nije vezan za samu medicin­sku uslugu. Kako bolnica nema zašti­tara, zvanje policije vam je jedino rje­šenje. Ma recite mi molim Vas je li to Vama u redu? Roditelj ti dovede dijete da mu pomogneš, a ti kako bi se zašti­tio od agresije moraš zvati policiju. Ne, to sigurno nije rješenje, makar ja ne želim prihvatiti da bude.
Kako mališane držati zaokupira­nima u situaciji izolacije?
Svaka pa i najgora situacija u životu ima dvije strane i sve ovisi kako ih možeš prihvatiti. Lijepo je neki dan rekao gospodin Mustafa Nadarević, kada i malignu bolest prihvatiš s lju­bavlju, kao dio sebe, na putu si do pobjede. Naravno, ako ostaneš bez posla i bez prihoda da je teško. Prilika je ovo za promijeniti navike, priori­tete, povezati se međusobno unutar obitelji, učvrstiti te veze pa ako treba promijeniti i mjesto boravka. Pa neće ni ovo vječno trajati jer uvijek je nešto s čim se čovjek bori. Za vrijeme pan­demije djeca su izložena promjeni u svakodnevnim navikama, prekidu u učenju, prekidu redovitih liječničkih usluga, izostanku, gubitku osjećaja sigurnosti.
Mnogi nadu o kraju zdravstvene krize polažu u pronalazak cjepiva. Procijepljenost djece je u posljed­njih 20 godina ionako znatno manja. Kako roditelje privoliti na ovaj potez?
Upravo pišem o uzrocima smrtnosti djece s konaca 19. i početka 20 stoljeća u Dubrovniku. Među glavnim uzro­cima smrtnosti bili su ospice, difterija, poliomijelitis, tetanus. Bolesti protiv kojih se danas cijepimo. I vjerojatno su se roditelji te djece osjećali jednako bespomoćno kao i mi danas suočeni s pandemijom gdje su sve oči uprte u cjepivo. Jako mi je teško odgovoriti na ovo Vaše pitanje kada svjedočimo diljem svijeta o prosvjedima kakav je nedavno bio i u Zagrebu. Uvijek raču­nam na glas razuma pa ako se pokaže da su cjepiva učinkovita i sigurna, tko će to odbiti. Mi npr. već dugo nemamo nikakvih otpora u cijepljenju protiv gripe sve djece s težim oblicima kro­ničnih plućnih, ali i drugih kroničnih bolesti.
Koje su najčešće greške koje rade novopečeni mame i tate, a koje mogu itekako utjecati na njihov napredak?
Vremena su se jako promijenila, nema više odrastanja u široj obitelji. Uspjeh na poslu je postao imperativ. Prestiž se mjeri novcem. Razaraju se brakovi, uzdrmani su temelji obitelji, a ono što mislim da je najvažnije je imati razu­mijevanja za situacije koje su do toga dovele jer to vodi ka rješenju, kako pro­blema pojedinca, tako i šire. Potrebna nam je tolerancija različitosti, nediskri­miniracija i nepoticanje agresije. Ne treba skrivati probleme pod tepih, treba razgovarati. Pao mi je na pamet nedavni tekst gosp. Boža Lasića o pro­blemu ovisnosti mladih u Konavlima. Smatram to dobrim primjerom. Pa nije ni smak svijeta ako nekada nešto i poslušaš i učiniš ako se s tim u pot­punosti i ne slažeš, a vodi miru u kući. Dugoročno je sigurno dobro, jer ne gubi se tako ni identitet ni autoritet. Među najčešćim greškama su: prezaštićiva­nje – pustiti dijete da pogriješi; želja da budu s djetetom najbolji prijatelji – dijete traži autoritet – biti roditelj; slu­šati površno – dijete traži punu pažnju, bolje je reći: ‘sada nemam vremena, razgovarat ćemo poslije’ i naći vremena za taj razgovor: tražiti uspjeh pod svaku cijenu – radije ga učiti porazu i pobjedi, to pridonosi kasnijem uspjehu u životu i formira karakter; tražiti od djece da misle što će drugi reći o njima – učiti ga da sam donosi sudove i argumenti­rano ih brani; ne moći reći ne – važno je da dijete zna granice; nedosljednost – zbunjuje dijete, omalovažavanje osje­ćaja – stvara nesigurnost; davanje laž­nih obećanja – stvara nepovjerenje, odgajanje djeteta kakvo želimo, a ne kakvo imamo.
Pedijatrica ste već desetljećima. Nakon toliko godina iskustva, koje Vas stvari još uvijek iznenade?
Uživam u svijetu oko sebe, u ljudima. Zato mislim da sam svoju profesiju dobro izabrala. Svaki dan me izne­nade djeca. Evo danas je to bio jedan trogodišnji dječak iz Rame. Pričala sam s njegovim ocem o mom doživ­ljaju Rame i jezera o zalasku sunca kada sam se 1995. godine u predve­čerje sa sada već pokojnim doktorom Kuzmićem vraćala iz Žepča nakon jed­nomjesečnog rada u tamošnjoj bolnici. Nakon što mu je istekao lijek dječak mi je rekao: ‘Dotkolice, odvest ću te u Lamu kada plođe ova kolona’.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2020.